Marketing
Kršćanska etika i ateistički humanizam
Kada bi neki odrasli kršćanin činio dobro samo zbog straha od pakla, tu bismo govorili o teškom slučaju nerazumijevanja svoje vjere, ili čak o vjerskoj patologiji. Takav stav prema Bogu redovito se razvija kod djece, koji svoje ponašanje isprva ne razvijaju u odnosu na neki cilj, nego u odnosu na autoritet. No, razvojem mentalnih sposobnosti, kršćanin je pozvan napustiti takvo razmišljanje, budući je ono i suprotno biblijskoj poruci da “straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah” (1 Iv 4,18).
Nasuprot tome strahu, kriterij kršćanske etike je nasljedovanje Krista. On je za kršćanina utjelovljenje novog životnog stava i novog stila života. Ujedno, Isus kao konkretna povijesna osoba posjeduje zornost, opažljivost i ostvarljivost, koje nedostaju apstraktnom načelu humanosti, na koji izvjesni ateisti pozivaju.
Naime, iskreni ateist ne može da si ne postavi ona osnovna Horkheimerova pitanja: zašto čovjek treba djelovati baš tako, a ne drugačije, zašto treba mrziti, a ne ljubiti, zašto je mir bolji nego rat. Ateist Sigmund Freud će tako iskreno priznati: "Upitam li se zašto sam uvijek nastojao biti pošten, spreman poštedjeti druge i ako je moguće dobar, i zašto to nisam prestao biti ni kada bih primijetio da čovjek od toga ima štete, da postaje nakovanj, jer su drugi brutalni i nepouzdani, onda ne znam odgovora" (pismo J.J. Putnamu, 1915.). Slično si je pitanje postavio i Albert Camus: "Boga se poriče u ime pravednosti, no može li se ideja pravednosti razumjeti bez ideje Boga?" (Pobunjeni čovjek, 1951.).
Stoga će katolički etičar Franz Böckle s pravom reći: "Imanentni humanizam u načelu može logički dovesti samo do nekog hipotetičkog zahtjeva." Naravno da imanentni humanizam može zastupati bezuvjetne zahtjeve i za to navoditi motivacije. Može npr. pozivajući se na slobodu i ljudsko dostojanstvo razviti blještavu snagu i dati raznovrsne etičke impulse. Međutim, sa svakim imanentnim humanizmom u etici biva kao s onim osnovnim povjerenjem koje izbjegava pitanje o svom zadnjem temelju: na koncu ostaje neutemeljen. Odnosno, on ne može dovoljno utemeljiti bezuvjetnost svojih etičkih zahtjeva. Jedino bezuvjetno u svemu uvjetovanome jest onaj iskonski temelj, iskonsko uporište, onaj iskonski cilj zbilje što ga zovemo Bog.
U praksi to najbolje vidimo kada čujemo onaj uzdah: “Ah, ne isplati se biti pošten”. I zaista, ma koliko se ateist (daleko od toga da se samo od formalnih ateista čuje navedeno) vodio nekim misaonim sustavom ili idejom dobra, u situaciji kad sam sebe uhvati da čini nešto što je u biti dobro ali mu to donosi samo štetu, uviđa kako je njegovo ponašanje u biti neracionalno, te stoga nužno i frustrirajuće.
Kršćanin pak ima jasnu racionalnu osnovnu orijentaciju i osnovni stav, koji mu pružaju obzor smisla u vremenu vrijednosne dezorijentiranosti i besmisla. To mu pruža osoba Isusa Krista. Jednako tako, nije u kršćanstvu riječ o moralnom podvrgavanju čovjeka nekom stranom zakonu i stranim interesima. Nasuprot tome, o istinskoj prosvjećenosti, emancipaciji, očovječenju, možemo govoriti tek kad se čovjek veže uz beskonačno. Naime, tek se na taj način čovjek oslobađa za slobodu prema svemu konačnome, uvjetovanome, ograničenome.
Post je objavljen 10.07.2008. u 09:00 sati.