Sintagma po kojoj Karla Marxa u pitanju religije najviše pamtimo jest da je ona “opijum naroda”. Religija, po njemu, odvraća od ovog svijeta i njegova mijenjanja, te upućuje na onostranost i tješi. Ona zato djeluje kao umirujuće i omamljujuće sredstvo, koje stvara iluzornu sreću umjesto zbiljske.
Marxu prvo valja priznati, kao i svim značajnim kritičarima religije, poput Feuerbacha i Nietzschea, kako se svojom kritikom izdiže iznad naivnih prosvjetitelja prema kojima je religija jednostavno izmišljotina prevarantskih svećenika ili vladara. Nasuprot tome, prema Marxu je religija izraz trpećeg čovječanstva koje traži utjehu. U biti Marxova kritika religije ne ide dalje od Feuerbacha, budući da je Marx smatrao da je s njime kritika religije zaključena. Razlika je jedino u tome što je Marx, osim hipoteze psihološke projekcije, religiju osporio i društvenopsihološki. Već smo kod osvrta na Feuerbacha vidjeli da iz utjecaja psiholoških faktora na religiju i pojam Boga ne proizlazi ništa o egzistenciji ili neegzistenciji Boga. Isto vrijedi i za Marxa – iz utjecaja ekonomsko-društvenih faktora na religiju i pojam Boga, isto tako ništa ne proizlazi o egzistenciji ili neegzistenciji Boga. No, kao i kod Feuerbacha, i ovdje treba priznati kako je utjecaj ekonomsko-društvenih faktora na religiju nesporan. Predodžbe o Bogu mijenjaju se s ekonomskim odnosima, i utoliko je Bog “odraz” čovjeka, ali time se nikako ne dokazuje da Bog nije drugo nego privid. Naime, sam pojam Boga zahtjeva da ga se približi čovjeku, a što će se uvijek događati na način koji je usklađen subjektivnim stanjem čovjeka. Nekakav Bog koji bi trebao biti svima, svugdje i u svako doba isti, bio bi svima nerazumljiv. S druge strane, treba se konstantno opirati tome da, umjesto u Boga, vjerujemo samo u svoje vjerovanje.
Karl Marx (1818. – 1883.)
Tako se i Marxov ateizam dokazuje kao čista hipoteza, nedokazan postulat, dapače, dogmatičan zahtjev. Marx nažalost nikada nije pokazivao zanimanje za razumijevanje biti kršćanstva, gdje bi otkrio da je ono puno više od isprazne utjehe, već se zanimao isključivo za ulogu koju ono ima u društvenom procesu. Ipak, njegovo će djelo potaknuti sociologe da istraže i suprotno djelovanje, tj. utjecaj religije na ekonomsko-društvene odnose. Tako će npr. Max Weber u svom klasiku “Protestantska etika i duh kapitalizma” otkriti utjecaj protestantskog poimanja svijeta na oblikovanje kapitalističkih odnosa na zapadu, a drugi znameniti sociolog Robert K. Merton će u svojoj doktorskoj disertaciji „Znanost, tehnologija i društvo u Engleskoj 17. stoljeća“, kao i u kasnijim publikacijama, postaviti tezu o poticaju koje je kršćanstvo dalo razvoju eksperimentalne znanosti.
|