Marketing
Je li Crkva desničarska organizacija?
Ovaj prigovor je djelomično osnovan. Ponašanje na koje se tu ukazuje je suprotno smjernicama univerzalne Crkve, a da ne spominjemo smjernice Evanđelja, te ga je stoga potrebno napustiti. No, takav odnos ima i svoje povijesne korijene koje je potrebno poznavati. Naime, već od samog formiranja moderne podjele na lijevu i desnu stranu političkog spektra, a što se zbilo u Francuskoj nakon Revolucije, lijeva opcija zauzima oštar antiklerikalni stav, što je bila posljedica težnje za zbacivanjem svih elemenata monarhističkog režima. Antiklerikalizam kasnije kulminira u marksističkim strankama, a samim time i u komunističkim državama. Negativan stav prema Crkvi nije se ispoljavao samo u kritičkim razmišljanjima, već u otvorenim progonima i masakrima, pa je tako npr. u Francuskoj u rujnu 1792. ubijeno više od 200 svećenika u samo 48 sati, do početka 20. st. je u zapadnoeuropskim zemljama bilo uobičajeno da vlast odjednom protjera sve redovnike iz zemlje (npr. za vrijeme Bismarcka u Njemačkoj), a u 20. st. se najagresivniji progoni ostvaruju u SSSR-u i njegovim satelitima, gdje se klerici nesmetano ubijaju, a roditeljima koji žele odgajati djecu u vjeri se ona čak prisilno oduzimaju.
Uništenje crkvenih zvona u SSSR-u
Nakon demokratskih promjena u bivšim komunističkim zemljama Crkvi se ponovno otvara prostor društvenog djelovanja, te se postavlja pitanje metode njegova prakticiranja. Uslijed nerazvijenosti građanskog društva u ranom postkomunističkom razdoblju, kao jedina se alternativa nametao pokušaj djelovanja na političkom području. Logično je bilo za očekivati kako će Crkva i nadalje ostati distancirana od sada reformiranih komunističkih partija koje su je progonili kroz pola stoljeća, pa se rješenje našlo u približavanju desnim strankama. Ipak, s otvaranjem mogućnosti djelovanja kroz aspekte građanskog društva takvu je suradnju trebalo prekinuti, budući da se na primjerima mnogih država pokazalo kako vezivanje uz jednu političku stranku ima loše reperkusije za Crkvu. Stav o tome univerzalna Crkva je zauzela još na 2. vatikanskom koncilu, kada je u Konstituciji Gaudium et spes (točka 76) ustvrđeno kako Crkva "ne stavlja nade u povlastice što joj ih pruža građanska vlast. Štoviše, ona će se odreći korištenja nekih zakonito stečenih prava kad se ustanovi da bi se njihovim korištenjem moglo dovesti u sumnju iskrenost njezina svjedočanstva."
Crkva, jednako tako, ne želi neke specifično religijske norme nametnuti društvu. U svojoj Poruci za svjetski dan mira 1991. godine papa Ivan Pavao II. navodi kako "iznimno osjetljive situacije nastaju kada specifično religijske norme postanu, ili teže da postanu, zakoni države, bez da se uzme u obzir distinkcija između domena koje pripadaju religiji i političkom društvu. U praksi, identifikacija religijskih zakona s civilnim zakonima mogu zagušiti religijske slobode, pa čak i do te mjere da ograniče ili negiraju druge neotuđiva ljudska prava."
Kongregacija za nauk vjere pod vodstvom kardinala Ratzingera donijela je 2002. godine "Doktrinarnu nota o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu", gdje se ističe da svrha angažmana Crkve u politici nije “osvajanje vlasti” preko preferiranih stranaka, već utjecanje na (relativističku) kulturu preko društveno pozicioniranih vjernika. Dakle, kao i svi drugi svjetonazori, religije, ideologije ili pokreti koji postoje u pluralizmu građanskih društava, i Crkva želi preko svojih “članova” lobirati za što veću prisutnost vlastitih (univerzalnih) vrednota u zakonima i kulturi. Ujedno Doktrinarnom notom Crkva poručuje katolicima, bilo da pripadaju lijevoj ili desnoj opciji, da ne žive “dvostruki život”. Ne može se voditi jedan “duhovni život” u crkvi, te drugi “svjetovni” u javnom životu – na radnom mjestu, u parlamentu i dr. Iste vrednote moraju prožimati oba područja. Nota kaže da je zadaća katolika da se u skladu s vjerničkom savješću “suprotstave svakom zakonu koji bi značio atentat na ljudski život” u njegovoj cijelosti, a ako to nije moguće, onda bar neka se trude “ograničiti štete jednog takvog zakona umanjujući mu negativne učinke na planu kulture i javnog morala”.
Crkva ne smije dovoditi u pitanje politički pluralizam, tj. pravo katolika da imaju raznolika mišljenja o uređenju društvenih pitanja. Zlatno pravilo unutarcrkvenog pluralizma uspostavio je još Augustin, a ono pojednostavljeno glasi: “U bitnome jedinstvo, u nebitnome, provizornome, raznolikost.” Kada su u pitanju temeljne vjerske istine tu ne bi trebalo biti nesuglasica. No kada su u pitanju vremenite stvari, politička opredjeljenja, pa i moralna pitanja u kojima ne postoji sigurnost, te znanstveno i eklezijalno utemeljeni konsenzus, raznolikost je poželjna, dapače, ona je nužna.
Nažalost, za prosječni je hrvatsku svijest katoličko identično s desnim, što nikako nije slučaj u ostatku Zapadne Europe, a pogotovo ne u SAD-u i Latinskoj Americi (o primjeru salvadorskog biskupa Oscara Romera govori se ovdje). No, jednako je tako kod nas “lijevo” opterećeno komunističkim stereotipima, te se od ljevičara očekuje odioznost spram Crkve i vjere. No, u sferi politike niti drugdje stvari ne stoje bajno. Tako je slavni katolički pisac i obraćenik G. K. Chesterton jednom izjavio: ”Čitav se moderni svijet podijelio na konzervativce i liberale. Zadaća liberala je da neprestano čine nove pogreške. Zadaća konzervativaca je da sprječavaju ispravljanje pogrešaka.” Ako je ova misao istinita, a iskustvo nas uči da umnogome jest, jasno je da kršćani ne mogu robovati takvim opcijama, makar svima drugima bilo lakše strpati ih u uobičajene stereotipe.
Sličnu misao, ali iz obrnute perspektive izrekao je njemački filozof Karl Jaspers. On razlikuje liberalnost kao bezgraničnu otvorenost uma i komunikacije u svrhu omogućavanja dozrijevanja svih čistih sadržaja, od liberalizma kao netolerantnog apsolutiziranja nekog navodno konačnog razumskog znanja o slobodi i jednakosti svih ljudi koje u stvari daje prostora proizvoljnim nagonima. S druge strane razlikuje konzervativni osjećaj kao strahopoštovanje sjećanja i čuvanja, sprjećavanja lakoumnog odbacivanja i uništavanja, od konzervativizma kao životu neprijateljskog fiksiranja nepokretnih institucija, misaonih formi i sadržaja govora. U tom je smislu kršćanin pozvan biti ujedno i liberalan i konzervativan, u onim pozitivnim segmentima tih dvaju stavova.
Post je objavljen 15.07.2008. u 15:33 sati.