Marketing
Kršćanstvo i društvene promjene
Moses Hess (1812. – 1875.)
Iako je kod teoretičara socijalizma prigovor spram nedjelatnosti religije zauzimao vrlo važno mjesto, to ipak nije bilo pravilo. Tako je poznati teoretičar socijalizma Saint-Simon napisao sljedeće: “Svi kršćani teže za vječnim životom, ali jedino sredstvo da bi se to postiglo sastoji se u tome da se za vrijeme ovog života radi na povećanju dobrobiti ljudskog roda.” I nastavlja: “ Duh kršćanstva je blagost, dobrota, milosrđe, a iznad svega iskrenost. Oružje kršćanstva jesu vjerovanje i objašnjavanje.” (Saint-Simon i Charles Fourier: “Izbor”, Kultura, 1952.)
Henri de Saint-Simon (1760. – 1825.)
No, među ortodoksnim socijalističkim stajalištima najpoznatija je ona Marxova teza o religiji kao opijumu naroda. Još prije Marxa iznio ju je Hegel u svojim opaskama o Indiji i religiji hinduizma, gdje "praznovjerje bezmjerno buja u divljoj snazi mašte i tako duhovno-tjelesno propao čovjek jedino opijumom pribavlja sebi snoviti svijet i sreću bezumlja" (Jubiläumsausgabe, sv. 11, str. 226).
Teoretičari religije danas razlikuju dva idealna tipa religije - mističku i proročku religiju. Temeljeno iskustvo mističke religije je nijekanje životnog nagona, čovjekovo odricanje i nestajanje, predanost beskonačnom koja svoj vrhunac nalazi u ekstazi ili nirvani. Mistička pobožnost teži oslobođenju od žudnja, ugasnuću afektivnog i voljnog života. Svoj vrhunac nalazi u izvanrednim doživljajima s onu stranu normalne svijesti.
Temeljno iskustvo proročke pobožnosti obilježeno je naprotiv snažnom voljom za život: nagonom za potvrđivanjem, poštivanjem spram vrijednosti i zadaća, strastvenom težnjom za ostvarivanjem određenih ideala i ciljeva. Ta se pobožnost ne usmjerava prema unutra nego prema van, u konfrontaciji je sa svijetom i želi se u njemu probiti, emocije ne potiskuje nego ih budi. Proročki usmjeren čovjek utoliko je borac koji se probija iz dvojbe do izvjesnosti vjere, iz nesigurnosti do povjerenja, od svijesti o grijehu do postizavanja spasenja milošću. Iako i u proročkom iskustvu ima doživljaja poziva i objave, oni su rjeđi i imaju malo zajedničkog s ekstatičnim zanosima.
Iako su ovo dva idealna tipa religije koja u čistom obliku ne postoje u stvarnosti, proročku pobožnost više utjelovljuju židovstvo, islam i kršćanstvo, dok su istočnjačke religije bliže misticizmu. No, ono što nam ova distinkcija pokazuje jest to da se sve religije ne može jednoznačno promatrati.
Evidentno je da se religija može zloupotrijebiti kao kompenzacija, kao varava utjeha, da u tom smislu može biti "opijum naroda", ali jednako tako može biti utjeha u bijedi i protest protiv bijede. Religija može biti ponuda smisla, stabilnosti i utočišta, ali i (što je većinom kroz povijest nedovoljno bila) motor prosvjećivanja, emancipacije i oslobođenja. To se ipak događalo ne samo u kršćanstvu, već i u Indiji gdje su se hindustički reformatori (često pod kršćanskim utjecajem) pobunili protiv socijalnih nepravdi i doveli u pitanje kastinski poredak. Vjernik je pozvan da se ne prilagođuje svijetu, ali ta neobvezanost spram svijeta nije alibi za ne činiti ništa, nego sloboda za praksu bez sebičnosi, sloboda za nesebična djela. Dapače, ukoliko religija postane alibi, ona izravno proturječi svojim izvorištima, prvenstveno ako su ona proročke prirode. Ukoliko takva religija učvršćuje ili potiče društvene nepravde, tada u svakom slučaju ne možemo govoriti o bitnom obilježju, već o zloporabi religije. Jedna od najpoznatijih osoba koja je istupala protiv takvog kršćanstva bio je nadbiskup Oscar Romero, o čijem životu je bilo riječi ovdje .
Post je objavljen 23.07.2008. u 11:22 sati.