Sve stvari koje trebate, želite, mislite. Sve što biste mi rado rekli, a komentari su vam glupasti. Sve što vam padne na pamet. Bolja sam s mailovima nego s komentarima. Mnogo, mnogo bolja.
Sluša se:
Andrew Bird
POP Depresija
Arcade Fire
!!!
Ella Fitzgerald
Angus & Julia Stone
Rebel Star
Čita se:
Alice Munro
Dario Džamonja
Tom Waits
Blog mi više nije ružan zaslugom Zrine koja je preuzela stvar u svoje ruke i odignorirala moju posvemašnju tulavost za pitanja HTML-a.
26.02.2009., četvrtak
miljenko i hidajet odnosno kako rahatli rješava važnoživotne probleme
Da odmah napomenem: odabranik mog srca, poznat i kao OnajKomeSamSeZavjetovalaNaVječnuLjubavIVjernost, misli da nisam normalna. Dobro, on to misli za čitavu lepezu mojih odluka, ali kada je riječ o ovoj konkretnoj, to jest o načinu na koji rahatli-osoba rješava svoje životne probleme, misli da je to, citiram, bolesno. Neki ljudi piju, neki ljudi idu vidovnjacima, neki ljudi kockaju, neki ljudi si spucaju "pol grama trave u venu" (copyright na ovo drži moj profesor latinskog). Ja svojim problemima dajem imena.
Naime, imam tu teoriju da nisam toliko laka da bi me jebao netko a da se ne predstavi. To je, kao prvo nepristojno, kao drugo, podrazumijevalo bi da nakon tog cerebralnog seksa dobijem neku financijsku kompenzaciju pa onda imena nisu važna, jel. Međutim, kako financijsku kompenzaciju na životnu bol i rahatlizam (rahatlizam ću objasniti u ostatku teksta) ja ne dobivam, inzistiram da mi se životni jebači predstave.
Recimo, trombovska obitelj u mojoj nozi zove se redom: Miljenko (tata), Slavica (mama), Neven (sin) i Stefani (kćer). Zamišljam Miljenka onako, s brčinama, škembom, u siledžijki. Ima masnu crnu kosu, malo mu onako preko uha pada. Radi kao vulkanizer i povremeno štipne Draženku iz računovodstva za dupe, sočno sokčući ustima i uz komentar "Uuuuu, a jes' dobra!" Miljenko gleda Serie A, pije Žuju jer je zakon, povremeno zahrče na fotelji, onako škembav i ispružen, i onda Slavica kukumauče prijateljicama da opet nema seksa. Slavica pak radi u Kauflandu, na odjelu delikatesa. Reže po 10 deka posebne i 10 deka sira na akciji. Ona je onako, jaka žena, malo škiljava, izblajhana. Glasna je i nedjeljom zove Narodni i traži onu od "onih Gazdi, jel, šta to ima u ljudima tužno, jel može, baš ste zlatni". Zagledala se u Mišu iz mesnice, a i on se malo zagledao u nju pa joj sačuva onako fine komade junetine za saft. Neven je isti ćaća, veli svatko tko ga upozna. Ima istu okruglu glavu, ista mesnata ušesa, brije se i nosi jaknu od umjetne kože na kojoj piše "Ferrari". Neven s Miljenkom nedjeljom gleda Serie A i psuje suce jer je opet ispušio na kladionici, petkom i subotom se obeznani na narodnjacima i evo je, dika mamina, friško dobio posao u tiskari u Mlaki pa jadan putuje i noćne radi, ali puno pomogne treća plaća. Neven, dika očeva, voli cajke, pravu glazbu, i sredio je friško Golfa dvojku, stavio alufelge sa šest žbica, malo ga spustio, sad ga lakira i popodneva kad ne radi, provodi ispod auta, popravljajuć i šarafeć svog ljubimca. Stefani baš završava za kozmetičarku, voli i ona izać s bratom u Lampaše ili Kiss pa se lijepo upasa u srebrnu suknjicu i lila vesticu.
Trenutno u životu imam tu neku, kao, situaciju. Ta situacija se zove Hidajet, od milja Hido. Nije mi ime nacionalno smiješno, ima i hrvatskih finih imena koja su mi smiješna, i Ibrahim mi recimo uopće nije smiješno ime, ne bih imala ništa protiv da mi se podmladak zove Ibrahim (iako nisam mjerodavna: moja favorit imena za juniora bila su Andraš i Prošpero), jednostavno je smiješno ime. Hidajet je zagrebački dečko od svoje četiri banke. Bio je glavni frajer, Hido, u mladosti. Imao je bend "Crne strijele" i bio je metalac. Hido se još i danas isto nosi: jedino je duga kosa sad prosijeda i pokoja očica se oparala s vrha glave, nosi i dalje traper prsluk na kojem piše "Motorhead" i crne uske traperice. Nervozan je Hido, previše puši, previše pije, al voli Hido otić na neki dobar koncert Motorhead-like benda pa stoji u prvom redu i tapše gitarista, kao bravo mali, ja to sve imam u malom prstu. I recimo, da sretnem ja Hida negdje vani, na koncertu Motorhead-like benda, rekla bih mu Hido, tvoje vrijeme tek dolazi, vidi Džegera šta skače po stejdžu, što se ti sad ne bi probio. A Hido bi klimao glavom, grlio me onako pripito, tapšao po leđima i plaćao mi pive. Ja bih ga tapšala po zakovicama na prsluku i kajjaznam, skurila ga čikom jer je to ipak moj problem, jel.
Eto, tako ja rješavam svoje probleme. Koliko ozbiljan može bit problem koji se ponaša kao Hido? Ili kao Miljenkova obitelj? Nikoliko, eto koliko. A meni smiješno: kad pomislim da sam u govnima, sjetim se da sam u stvari kod Hide za šankom ili da gledam Miljenka kako štipa onu dronfulju za dupe. Ili kad me sinusi krenu jebat (zovu se Janez. Janez Zahodni i Janez Nezahodni jer su pain in the ass i jer bih im dala izlaz u tri pi*** mat**** samo da prestanu svrdlat u mozak), sjetim se da su to u stvari dva brata Janeza i bude mi odmah toplo pri srcu.
Za umnjak imam isto ime: Zdeslav. Kad naoteknem, onda ga zovem Zdeslav Prdivojević iz donje Prdivojne. Prišt kad naraste nasred face do veličine koja se komotno može smatrat Autonomnom pokrajinom, nazovem ga Ismet. Jer mi je smiješno ime. Mislim, meni je smiješno ime i Trpimir recimo i mislim da se nitko ne bi smio zvat Trpimir a da nema barem 2 metra. Inače je stvarno pre... okrutno.
S tim imenima imam jednu zgodnu zgodu. Sjedim davno s frendicom na kavi i priča ona kako je našla dečka koji je san snova, premija samo takva. Zgodan, pažljiv, duhovit, šarmer, seks bogovski. Priča ona priča kako je on ovo, pa ono, pa ovo pa je iznenadio onim, a ja nakon pola sata (s jedva zamjetnim tragovima zelenila u faci) pitam, dobro darling, a ima li to čudo muške prirode ime? Ona se na to zavali u stolcu, pruži ruke ispred sebe i s dubokim uzdahom skoro pa prošapće: A Trpko, jebiga.
* rahatlizam je inače posebna, još neobjašnjena pojava primjećivanja pizdarije na vrijeme, kretanja u suprotnom smjeru od nje i nailaženje na njenu zlu sestru blizanku iza prvog ugla. Ili pak ničim izazvanog bacanja u zagrljaj pizdariji, ovisno o situaciji.
Ima ta nekakva forvarduša na fejsu koja me zabavlja i onako, malo rastužuje. Istovremeno, jedno nakon drugoga, ne znam. Uglavnom, ljudi pišu po čemu te pamte. Baš je u stvari neobično vidjeti po čemu te netko pamti. I onako, čudno. I malo gorko. I štajaznam kakvo sve ne.
Mene pamte po pizdarijama i tulumima, ali to sam i znala da mi dobro ide. A po čemu bi vas zapamtili?
Danas si me zaskočio iz kuta ormara, između uredno složenih košulja i kutija s nevažnim fotografijama. Danas si me zaskočio iz buke starih pisama, iz smijeha starih šala, iz rastrganih razgovora pred zoru, iz nemira koji prolazi ispod mostova kojima smo zajedno trčali tisuću puta – reci, ako pamtiš, jesmo li uopće primijetili zelenilo vode ispod nas? Danas si se pojavio usred dana, ispod nazeblog sunca i rastrganih oblaka, danas si se pojavio u izmaglici koja se previja iznad grada, danas si izvirio iz mog džepa i nastanio se na stranicama moje knjige. Danas si se ukazao pred mojim očima, živ u oblaku mirte i lovora, danas si bio ti i zrak je bio zelen od rijeke, od umorne, široke rijeke koja se slijeva niz zidove, i žut, žut onako kako su žuti glasovi na kolodvoru, kako je žut glas one umorne žene čiji staccato najavljuje polazak za jug, žut onako kao što je žuto nebo iznad tračnica i onako kako je žuta ljetna terasa u rastočeno, crvljivo podne. I govorio si, danas, govorio si o ostancima i odlascima, govorio si o otocima, govorio si o ljubičastim cvjetovima u sumrak, pričao si stotine tisuća priča, ali nisam te čula i nisam te mogla čuti jer sam gledala negdje iznad krovova, daleko iznad krovova, tamo gdje naš grad prestaje biti gradom, tamo odakle se ona rijeka slijeva ispod onih naših mostova, tamo gdje nema žutog i zelenog, tamo gdje me sanjivi prsti vlage vode kroz čemprese i njihove prosute suze.
maloprije u inbox mi je sletio mail drage prijateljice. poslala mi je empetricu koju sam jučer mahnito tražila i naravno, nitko živ je nema. probala sam je ukrast s neta, probala sam je legalno kupit, probala sam čak samo naći neki streaming dulji od 30 sekundi - sve sam probala. izaslala sam mailove na 15 adresa valjda - nitko nema. jutros je frend javio da ne samo da ima tu pjesmu, nego ima i čitav cd, a onda je ona uspjela preokrenuti brda i ormare i poslati mi tu empetricu.
to je nešto najljepše ikad napisano, par minuta čiste sreće.
i sad sjedim i slušam je i kontam zašto meni ljudi nikad ne kažu ne.
Budi bolji dio moje noći. Onaj dio u svitanje, kad se svijetli nebo i kad se sudaramo sa sjenkama po zidovima, kad pušimo posljednju cigaretu smijući se crvenom odsjaju na goloj koži. Budi bolji dio mojeg mraka, moj trenutak pjesme i moj trenutak radosti, kad ne pitamo i ne slušamo i ne bismo smjeli, ali ne pitamo, ne smijemo, ne govorimo, ne šapućemo i svejedno puštamo te sjenke i taj odsjaj i tu zoru da vrište pored nas.
Budi bolji dio mojeg mora, budi tu dok ležim na hladnom kamenju i izmišljam nazive zaboravljenim stvarima. Budi junak mojih priča, budi onaj po kojem su one žive pa sam živa i ja, budi onaj koji čini da moja stopala snivaju skrivene kutove poznatih ulica.
Budi onaj zbog kojeg kazaljke nekako drugačije šetkaju, zastajkuju, bježe sa zidova, budi onaj čiji prsti upiru u moju kožu, istražujući, osvajajući, zauzimajući, otimajući, budi onaj čije me oči prate dok se gola i umorna ogledavam po praznim zidovima, po tuđim usnama.
Nisam ja autor, ali objavljujem s dopuštenjem. Jer mi je baš lijep tekst.
Možda najdraži moj pisac ikada je F.G. Lorca. Nije da je naročito važno ili značajno - jednostavno govorim iz dva razloga.
Prvi je da s dvije različite strane i dva različita razloga imam priliku ove godine još otići u Španjolsku. I to u Barcelonu. U oba slučaja na prekratko - dan ili dva, ali svejedno. A cendravi sucker koji jesam, od djetinjstva maštam da ću vidjeti tu njegovu Španjolsku, iako sam sasvim sigurna da ona tako ne izgleda. Mislim, tako kako je ja zamišljam. Da nisam u svojoj rehabilitacijskoj fazi od proljeva emocija i drugih ispada od kojih mi bude neugodno, sad bi ovdje došao elaborirani i vrlo eksplicitni pasus o tome kako ja tu Španjolsku zamišljam i doživljavam pa samo zamislite da je tu i da sadrži (random redoslijedom) riječi znoj, naranče, crveno, gusto, smeđe, zeleno, krv, puls, nebo. Visi mi neki značajni ALI u zraku, a u stvari ga nema. Želim otići, točka. I za Veneciju sam mislila da je turistička atrakcija dok nisam otišla onamo i provela dva dana i dvije noći bauljajući po Veneciji uzduž i poprijeko, pijući predobro, a prejeftino crno vino uz nekakav jazz... i doručkujući kroasane i litru kave u najslađoj zalogajnici ikad igdje.
Drugi razlog spominjanja moje potpune fascinacije Lorcom jest činjenica da postoji jedna njegova pjesma koju sam čula u specifičnom trenutku života i na specifičan način (Kulušić, 3 ujutro, simultano prevođenje poezije na šanku). Naravno, budući je bio Kulušić i budući je bilo 3 ujutro, nisam zapamtila naziv i godinama sam je tražila po zbirkama poezije koje su izlazile kod nas. Bez uspjeha. Već sam počela vjerovati da je ta pjesma izmišljena i da u stvari ne postoji. Međutim, danas sam morala nešto tražiti po netu (nešto stopedeseto, tipa krojne arke ili nešto), i među prvim hitovima je bila neka engleska stranica s tom pjesmom. Lorcinom pjesmom. Poznatom i kao PjesmaKojaNePostoji. Evo je onda ovamo. Hrvatski prijevod je mnogo, mnogo bolji, ali dojam ostaje. Zove se "Gazela očajne ljubavi". Bilo bi guba da se još nekome osim meni svidi, al iskreno, hu kers?:)
The night does not wish to come
so that you cannot come
and I cannot go.
But I will go,
though a scorpion sun should eat my temple.
But you will come
with your tongue burned by the salt rain.
The day does not wish to come
so that you cannot come
and I cannot go.
But I will go
yeilding to the toads my chewed carnation.
But you will come
through the muddy sewers of the darkness.
Neither night nor day wishes to come
so that I may die for you
and you die for me.
"Stay like this, I want to look at you, I have looked at you so much but you were not for me, now you are for me, don't come close, please, stay as you are, we have a night to ourselves, and I want to look at you, I've never seen you in this way, your body for me, your skin, shut your eyes, stroke yourself, please, do not open your eyes if you can, and stroke yourself, your hands are so beautiful, I have dreamed of them so often, now I want to see them, I like to see them on your skin, like this, please go on doing it, don't open your eyes, I am here, nobody can see us and I am close to you, stroke yourself, my master and beloved, stroke your organ, please, slowly. It's beautiful your hand on your organ, don't stop, I love to look at it and to look at you, my master and my beloved, don't open your eyes, not yet, don't be afraid, I am beside you, do you feel me? I am here, I can brush you, this is silk, do you feel it? It's the silk of my dress, don't open your eyes and you'll have my skin, you'll have my lips, when I touch you for the first time it will be with my lips, you'll not know where, at a certain point you will feel the warmth of my lips on you, you can't know where if you do not open your eyes, don't open them, you'll feel my lips you know not where, suddenly. Perhaps it will be on your eyes, I shall press my mouth to your eyelids and brows, you'll feel the warmth course through your head, and my lips on your eyes, in them, and perhaps it will be on your organ, I shall press my lips there, and I'll part them little by little as I go down, I'll leave your organ to part my lips, penetrating between my lips, and pressing my tongue, my saliva will flow down your skin as far as your hand, my kiss and your hand, the one inside the other, on your organ. Until in the end I shall kiss you on the heart, because I want you, I shall bite the skin that throbs your heart, because I want you, and with your heart between my lips you will be mine, truly, with my mouth in your heart you will be mine, forever, if you do not believe me open your eyes, my master and my beloved, and look at me, it is I. Who will ever be able to erase this moment that is happening? And this body of mine no longer with any silk, your hands touching it, your eyes look at it, your fingers in my cleft, your tongue on my lips, you sliding beneath me, taking me by the hips, lifting me up, letting me slide onto your organ, slowly, who will be able to erase this? You inside me, moving slowly, your hands on my face, your fingers on my mouth, pleasure in your eyes, your voice, you move slowly but to the point of hurting me, my pleasure, my voice. My body is yours, your back lifting me up, your arms that will not let me go, the thrusts inside of me, it is sweet violence, I see your eyes probing mine, they want to know how far to go in hurting me, as far as you please, my master and beloved, there is no end, it will not end, don't you see? No one will be able to erase this moment that is happening, you will forever be throwing your head back, crying out, forever I shall shut my eyes, shaking off the tears from my brows, my voice inside yours, your violence in holding me tightly, there is no time left for escaping or strength for resisting, it had to be this moment, and this moment it is, believe me, my master and beloved, this moment shall continue to be, from now on it shall be, till the very end."
— Alessandro Baricco
rijetki ljudi mogu pisati o emocionalnim potresima bez da zaglibe u patetiku. rijetki ljudi mogu prazniti snove i želje i - najviše - žudnje na tipkovnici bez da ih netko dobronamjeran ne poželi udaviti u hrpi stajskog gnoja. ja nisam među tim rijetkim ljudima.
kad ja krenem pisati o tome što osjećam, želim, hoću, za čime žudim i što me, po mojem mišljenju, ispunjava, to je takav emocionalni proljev da je to čudesno. ne, čudesno nije riječ koju tražim... to se može koristiti za iniciranje povraćanja kod intoksiciranih ljudi kojima hitno treba trežnjenje.
a jebiga, kao i svi ostali ljudi kojima su emocionalna bljuvanja potrebnija od zraka i koja na dobar dan imaju priču, pjesmu i recitaciju, imam tu nenadjebivu potrebu istresati crijeva i još pokoji organ zadužen za čišćenje organizma od suvišnih elemenata, a budući da mi to nije dovoljno činiti u privatnosti svog doma gdje to može zgroziti eventualno muža, dijete i psa, nego mi je potrebna i publika, najčešće svoje ispade imam na blogu. ili pijana. s time da sam najgori pijanac koji postoji, to jest vrsta pijanca koji kad se napije ima potrebu mljet sto na sat, pjevat nešto (po mogućnosti uz nekog tko svira i onda shvatit da to nije koncert na kojem se pjeva i zbedirat se poradi istog pjevanja) ili grlit ljude jer sam inače valjda kreten koji ne voli fizičke dodire, odnosno prihvaća ih samo pijana ili u debelom kurcu.
e sad, poradi sveg navedenog, zabranjujem si blog na neodređeno. neodređeno = vrijeme potrebno da zaboravim kakav kreten mogu bit i vrijeme potrebno da prihvatim životne činjenice i prestanem pizdit oko stvari koje su takve i ne mogu se promijenit, osim na gore.
ako me vidite na blogu s nekim patetičnim naslovom (ili još gore, ako ostavim post bez naslova) opalite me nečim tupim i bolnim po glavi. ili me zaobiđite, nešto od toga. posebno me zaobilazite ako ostavim post u neko nedoba (nedoba= sve poslije ponoći, jer znači da opet ne mogu spavat i da opet, opet opet imam ispade kojih će me ujutro bit sram, al će me više bit sram brisat post).
Ja joj (ona = rutvica) cijelo vrijeme govorim da ima glazbu u koju se moraš zaljubit (glazba u koju se moraš zaljubit = ova glazba). I da ima sjajne pjesme. I jučer je u Sobi pokazala da ima još toga i da to nije samo moj frendovski dojam nego objektivna činjenica.
Ozbiljno - bilo je prelijepo.
Atlantida mi je novi favorit, uz Ljubavnu, Tako jako i Pusti me bliže.
I favoriti su mi coveri jer to kak ta žena izvuče pjesmu da zvuči kao original, ali nekako skroz njeno, to je isto super. I tak. Dođite drugi put ak već niste, navodno bu skoro sljedeća svirkica.
Stigla i slika!
Nu! Uživajte - ja se na ovu (nažalost) posve obuzmem..
Nije ples, ali skoro: naime draga Rutvica ima koncert u Sobi, magazinska nešto nešto, i to u četvrtak.
Da, to je četvrtak. Ovaj četvrtak. Nije petak:)
(ovo naglašavam i pišem radi povećeg broja ljudi s kojima sam zadnja dva-tri dana ima razgovore tipa "kaj to nije u petak? nije, nego u četvrtak. sad ovaj četvrtak? da, ovaj. a si sigurna da nije petak? nije petak, četvrtak je. a zaklela bih se da je petak...)
Od 9 nadalje rutvica aka Xavierbell svira i onak, dovucite se do Sobe. Svirat će svoje stvari, nešto obrada, srećom po vas ja ću se igrat s nekom tehnikom pa se neću smjet derat kao što inače bih jer je opće poznato da imam nenadjebivo dobar glas (NOT) i fenomenalne vokalne sposobnosti (NOT na kub), al zato ona ima i više nego dovoljno:) Vidimo se tam, kisi kisi.
Ima dana kao što je ovaj koji me vrate meni.
Ima dana kao što je ovaj kada brojim svoje blagoslove umjesto zvijezda. Ili s njima.
Ima dana kao što je ovaj kada mi noge plešu same, na neku glazbu koju samo ja čujem.
Vraćala sam se večeras kući i, kao što u posljednje vrijeme činim, umjesto knjiga koje teglim u torbi, brojala stabla pored ceste. I odjednom sam, ne znam zašto, digla pogled i vidjela nju. Zvijezdu. Komet. Planet. Nešto. Visjela je gore na nebu kao lampion, kao da je netko gore odlučio imati privatni light show. Golema, golema svjetiljka upaljena na nebu. I mala zvijezda pored nje. Mala, toliko mala da mi je skoro promaknula. Mala, crvenkasta zvijezda pored velike, goleme svijetle zvijezde. I mjesec, taj čudak koji se smjestio gore na nebu, uopće ne znam što reći o njemu? Da, inspiriraju me klišeji, inspirira me zvjezdano nebo, inspirira me mjesec kad je ovako golem i čist i jasan kao noćas, inspirira me taj lampion na nebu, ali više od svega, inspirira me ona malena, jedva vidljiva zvijezda, inspirira me do plesanja, do pjevanja, do trčanja. Što se može reći o tome, o tim klišejima, a da već nije rečeno i da nije opjevano i ispjevano i islikano i ispričano? Ja bih danas pričala romane i uopće mi ne treba nitko da me sluša.
Danas sam s jednom dragom osobom pronašla jedno mjesto, jedno glupo, malo mjesto usred stakla i čelika, blesavu klupu usred gužve i gungule i sjedila sam danas s njom na toj klupici i gledala čisto nebo i sunce i te prve naznake proljeća, i uopće ne znam niti želim znati zašto me ta pomisao toliko razveselila, ta pomisao da je proljeće blizu, tu iza ugla, samo što nije, ali razveselila me. I razveselila me ta klupica i taj smijeh, taj nesputani, ničim izazvani smijeh, njen profil u kontrasvjetlu, to sunce koje me danas natjeralo da izađem samo u vesti, iako je puhalo, iako je bilo hladno, razveselila me onako kako se treba veseliti: bez razloga, bez razmišljanja, bez bore između obrva.
I onda je stigla večer i autobus koji vozi i vozi i vozi, i ta zvijezda, ta golema, predivna zvijezda i ma kako to patetično zvučalo, a zvuči i neka zvuči, razveselila me pomisao da živimo u najboljem od sviju svjetova. U svijetu u kojem postoji ta golema kugla na nebu, u svijetu u kojem postoje ti nebeski lampioni, u svijetu u kojem se popneš na brdo i pod nogama gledaš kako se presijava grad, kako diše, kako pulsira duboko pod tvojim nogama, u svijetu u kojem postoji klupica i smijeh i prijatelji koji se vesele s tobom i koji izađu na prozor pogledati te zvijezde i to nebo, u svijetu u kojem postoji zagrljaj i dodir i ukradene minute smijeha i ukradene minute razgovora... Živimo u svijetu u kojem se netko dobar, netko stvarno dobar, umjetnički dobar, slikarski dobar, baš prava onako umjetnička duša poigrava s bojama i sa svjetlošću i s mirisima i jedino o čem mogu razmišljati jest kakve je zapravo boje mrak. I o tome kako će sve biti dobro, jer uvijek jest dobro i jer konačno znam odakle dolazim i kamo idem i, što je najbolje od svega, znam s kime idem. I znam da sam slobodna.
Nešto sam kopala danas po arhivi i našla neke postove koji su meni intimno dragi. Ne mislim da je to bogzna kako kvalitetno ni pametno, ali eto, neka stoji. Ovog posebno volim i imam ga potrebu opet staviti. Nek se nađe...
Od svojeg djetinjstva pamtim jednu boju i jedan zvuk.
Boja je srebrna jer su srebrni listovi biljaka koje rastu uz ogradu moje kuće, uz more, srebrni listovi ljepljivi pod prstima. Srebrno je i more, izjutra, kad znaš da se sprema oluja i kada će uskoro trebati zatvoriti škune, kažu mještani. Šalaporke, kaže moj djed. Oluje na moru doista srebrne - obični su dani blještavi, zlatni, zeleni, a oni dani kad dolazi oluja započnu tiho. Oluje u mjestu u kojem sam odrasla dolaze naglo: bacaju brodice na obalu, dižu stabla u zrak, bacaju more u moje dvorište. I prolaze jednako naglo: grmljavina još tutnji u daljini kad svi počinju izlaziti na obalu, gledati u nebo, vrtjeti vrhovima stopala rupe u tamnocrvenoj zemlji.
Pamtim i zvuk vlaka koji je prolazio pored moje kuće, kraj mora. Svaki bi dan prepolovio na pola, taj vlak koji je dolazio iz Zagreba i sirenom se javljao u prolasku, zvuk koji bi označio kraj obaveznog poslijepodnevnog drijemanja i izmamio nas na obalu. Bilo nam je najstrože zabranjeno popeti se na onu betonsku konstrukciju koja vlakovima služi za zaustavljanje, na onog bika koji, da nam nije bio zabranjen, uopće ne bi bio zanimljiv...
Postoje ljudi koji ti u život uđu kao anđeli. Kažu ti da si premalen da bi pamtio, da bi se sjećao osmijeha, zagrljaja, šaputavog bakina pjevušenja uvečer. Ali pamtiš, jednako kao što pamtiš svaku sitnicu onog ljeta, kada je umrla. Tako pamtim naslovnicu knjige koju je čitala tog ljeta, knjige tamnoljubičastih korica, s dva dlana na naslovnici: jedan bijeli, drugi šaren. Pamtim i da me užasno plašila ta knjiga - izvana je izgledala prijeteće, kao smrt. Godinama poslije, dok smo čučali u skloništima, pronašla sam tu knjigu - posljednje što je pročitala moja baka, žena s milijun knjiga, bila je Hesseova Siddartha. Pamtim i njezin posljednji pozdrav, dok je ulazila u auto koji će je odvesti u zadarsku bolnicu. Zastala je na ogradi i zagrlila me i namignula.
Postoje ljudi koji ti u životu ostanu kratko, ali ti ga napune za ostatak života, utisnu se u njega, u to tvoje srce, prošire ga nekako - ako je to uopće moguće. Postoje ljudi koji ti pomognu da preživiš, zadrže te ovdje kad ničeg drugog nema, budu ona ruka koja nekako razmakne mrak, ma kako to patetično zvučalo. Od malena vjerujem u tu neku ruku, u to nešto što osjetiš na ramenu, da te nosi, pridržava, gura. Moja se ruka prikazuje u srebru, u srebrnom miru prije oluje, u srebrnom lišću, ljepljivom i oporom pod prstima, u vrisku vlaka koji lomi dan napola.
Možda neke stvari preskoče generacije. Kažu mi da joj sličim. Pokazuju mi slike i govore, gle, imate isti osmijeh. Moj djed je znao reći da imamo istu šašavu naviku, zapiljiti se u neku točku, bez treptaja, biti tu, a u stvari... Da ne znam bolje, rekao bih da si njezina, govorio mi je. Njegov prijatelj, stari Simo koji je hodao uz pomoć štapa i svakog poslijepodneva zvao djeda s ograde, iako je znao ući, ali eto, to su bili njihovi rituali, on ga doziva, a djed ga u šali kao tjera, a onda nudi rakijom i smokvama, zvao me njezinim imenom. Jelo, viknuo bi. Nedo, zvao me.
Možda su neke njezine ludosti nekako prešle na mene.
Pobjegla je sa sela u grad, veliki, a zapravo provincijski grad, selo u malom. Pokupila je neke ideale, sloboda, jednakost, bratstvo. Pa je došao rat. Radila je kao kurir, pričala kroz smijeh kako je grad upoznala bježeći iz njega, tražeći načine da je ne uhapse i ne pošalju nekamo u logor iz kojeg se ne izlazi. I ta je priča romantična sve do trenutka kada joj obitelj završava u jednome od logora. Kriva si, rekli su joj preživjeli poslije. Oni su mrtvi zbog tebe.
Rat je prošao, baka je preživjela. Rekli su joj da je heroj. Dali su joj stan, ogroman, u središtu istog onog velikog grada u kojeg se zaljubila kao djevojka. Odbila je - nisam se za to borila, i otišla u podrumski sobičak. Djed je kasnije pričao da se polomio ne bi li joj objasnio kako veći stan ne znači izdaju ideala. I da pusti ideale sada, kad ima djecu. I da se bori malo za sebe. Nije, nikada.
Tog ljeta, prije nego je umrla, djed je u dvorištu našao zmiju. Veliku, crnu, užasnu zmiju, sklupčanu ispod automobila. Ubio ju je nekakvom letvom, uz pomoć susjeda.
Žene sa sela - a moja je kuća kraj mora bila u jednome selu - odmah su ga napale. Nije to smio, rekle su, to je zmija čuvarica, izašla je otjerati smrt. Praznovjerne babe, rekao je moj djed.
I tog je ljeta posljednji puta mahnula s ograde.
Koji sat kasnije, tata je zvao bolnicu. Iako sam, kažu, premala da pamtim, sjećam se da nije rekao ništa. Šutio je držeći slušalicu u rukama, šutio je nakon što je spustio telefon, šutio je nakon što su svi oko njega počeli plakati. Ne sjećam se da je on ikada zaplakao - ikada do puno godina kasnije, kad mi je, nakon što sam ga satima gnjavila pitanjima, rekao da je znao da umire onog trenutka kad je vidio da je odnose na bolničkim nosilima.
Smiješila se, rekao je. Stvarno, ona se smiješila. I znao sam.
Djed je umro puno godina kasnije.
Ponekad mi ušeta u sobu, srebran i miran, s onim svojim vragolastim osmijehom i stavi mi ruku na rame. Ponekad ga ugledam, njegov odraz u nekoj rijeci, njegov pogled mi ponekad dopluta sa sjenkama na zidu sobe.
Baka je znala reći da pamti samo sretne dane.
Kad si se ti rodila, rekla je, bila sam sigurna da sam te već negdje vidjela.
Rodila sam se u ponoć, a tata mi je pričao da ga je tog dana, baš u ponoć, probudio dječji plač.
Kad si bila mala, ponekad mi priča mama, razgovarala si s anđelima. Znam da ti to zvuči ludo, ali stvarno si pričala s njima, pričala bi cijele noći.
Nakon što je baka umrla, odveli su me na njezin grob. Imala sam 5 godina, bila sam tamo prvi puta.
Tata i ja smo te gledali kako si jurnula, otrgnula si nam se iz ruku i potrčala na njezin grob, ravno na njezin grob. A nikad nisi bila tamo, možeš li vjerovati?, ponekad mi priča mama. I zamisli, došla si tamo, sjela i rekla, ej, još spavaš?
Od svojeg djetinjstva pamtim kuću pored mora. Pamtim oblake koji su izgledali kao zmajevi, vitezovi, dvorci, vještice i galije. Pamtim njezin osmijeh, pamtim sve šašave djedove dnevne rituale, pamtim kakav je osjećaj hodati bos po kamenju i kako su oni listovi ljepljivi pod prstima...
imam tu neku mentalnu igricu - zamišljam idealan, najbolji na svijetu dan.
da novac nije problem.
da obaveze nisu problem.
daleko sam. negdje gdje je toliko vruće da si mokar, ali ono, mokar do kože. ne na nekom poznatom mjestu. negdje u pripizdini Louisiane (tako ja zamišljam da je tamo), negdje usred Meksika, negdje usred Afrike. negdje, nepoznato, vruće, mokro, spaljeno, negdje opasno, negdje krvavo, negdje gdje je glazba ritmična i divlja, to je u stvari kriterij, taj ritam glazbe.
voljela bih da sam barem u svojim snovima dobra majka, dobra žena, dobra... osoba valjda i da je moja obitelj tu negdje, ali nema je. sama sam sa slušalicama u ušima, sama sa svojim ruksakom na leđima, sama s fotoaparatom u rukama. sama. oni ulaze u moj savršeni dan u trenutku kada ih zovem na kraju večeri i pričam im što sam sve tog dana otkrila, vidjela, uspjela.
možda se dogodi, kad najmanje budem očekivala, kad budem prolazila kroz svoj dan, kroz svoje dane, kroz svoje subote, kroz svoja subotnja poslijepodneva zapravo, možda se dogodi dok budem smišljala svoje priče i svoje riječi i svoje rečenice gledajući kroz prljavo staklo autobusa, možda se dogodi kad se stisnem na jastuku i u polusnu budem zamišljala da si ti glavni junak mojih noći i prva misao mojih jutara, možda se dogodi kad se nasmijemo u istom trenutku, kad se prepoznamo u pjesmi koju smo zaboravili, a koja nas zaskače kroz umorni glas radijskog voditelja u nekoj kišnoj večeri, možda se dogodi kad preturajući po starim fotografijama pronađemo neko izgubljeno lice, možda nas sve zaskoči u nekoj jeftinoj pjesmi, između nekih otrcanih stihova u koje godinama ne vjerujemo, možda se dogodi u nekom krivom koraku, u nekoj riječi koja naizgled ne paše u priču, možda se jednostavno dogodi i možda, samo možda, taj trenutak čarolije i prepoznamo.
znaš o čemu govorim?
o onim trenucima koje krademo od pameti, od stvari koje radimo i koje moramo raditi... o bjegovima, o svakom trenutku u kojem glumimo da smo netko drugi, gospodin i gospođa nepoznati, o parkiranju pored ceste, o sporednim ulicama, o rukama sapletenim iza leđa da nitko ne vidi, o svemu što se ne može planirati, zamisliti, izmisliti, ali se može nadati i sanjati i priželjkivati.
znaš?
priželjkujem povratak u vrijeme kad su priče neodređene i neispričane, kad tek smišljamo neke priče i stvaramo buduće mitove, u vrijeme kada tvoja stopala tek iscrtavaju poznate mape grada, kad rukama dodirujemo najviše grane.
i možda se dogodi. možda pronađemo polugu kojom će naš svijet izletjeti iz orbite, na jednu večer, u jednu bezveznu, običnu, subotnju večer, u vrijeme kada nas lome papuče na podu i loš program na televiziji.
nekako u zadnje vrijeme razmišljam o željama.
i o stvarima koje su nam potrebne. i o onima koje nam nikako nisu potrebne, štoviše, koje bismo trebali izbjegavati u jako, jako, jako širokim lukovima jer su blesave, nepotrebne, nerazumne, čudne, smiješne, neodgovorne, glupave, problematične - ali k vragu, čine da nam srce malo brže kuca.
Glad, da. Glad.
p.s. sad mi je tek palo na pamet kako bi se ovaj post mogao shvatiti. ne, nisam otkrila čari lezbijske ljubavi.
Prije tjedan ili tak nešto dana, sanjala sam vjerojatno najbizarniji san u životu (a stvarno imam kolekciju bizarnih snova).
Dakle, sanjam da se vozim u autu nekakvim Slavonijolikim krajolikom. Usput moram kao pokupiti neke ljude i grozan mi je bed jer naime kaj - u gepeku furam mrtvaca (koji je, valja napomenuti, rasjeckan na komade). Na neku foru sam ja ubila tog mrtvaca, odnosno mrtvac je postao susretom samnom. Cijelo vrijeme razmišljam kako mi smrdi u autu po mrtvacima i kak će te dve osobe koje moram odvesti od točke A do točke B osjetiti smrad. Međutim, one ne osjećaju ništa i dođemo tamo gdje smo išli i meni se, naravno, žuri glede mrtvaca u gepeku. Ali ne - ti domaćini tamo me žicaju da otpeljam nekakve stvari nazad. I cijelo se vrijeme preznojavam i smišljam razloge zakaj da ne otvorim gepek i usput pokušavam smisliti kak da se riješim mrtvaca. Kaj je najgore, uopće mi nije bed kaj sam ja kao nekog ubila, bed mi je da me ne ulove. I bed mi je dodatni da kaj ak me ulove jer ionako svi misle da sam luda pa će me strpati u ludnicu i kljukat lijekovima, a to je bed.
I vozim se ja na kraju nazad, ono, prošla je frka, mogu u miru smisliti kako da se riješim lešine u gepeku, međutim višegodišnja zaljubljenost u forenzičke serije dovela je do toga da znam kak bi me bez jebemti pronašli da frišku lešinu hitim u grabu, rijeku ili tak neko mjesto. I onda smislim genijalan način rješavanja mrtvih ljudi iz gepeka: skuhala sam komad po komad ljudetine tak da se meso odvoji od kostiju, meso sam hitila, a kosti zdruckala čekićem.
Buđenje je bilo od traumatičnijih.
E sad, ako ste mislili da je to sve, nije. Noćas sam pak sanjala gadost svoje vrste: sanjala sam da me progoni Michael Myers, odnosno onaj lik s bijelom maskom iz horora. Stalno me lovio po nekakvoj ruševnoj zgradurini, unosio mi se u lice, zvao me po imenu, svašta nešto. Ja sam trčala i trčala i trčala (začudno fit u snu) i na kraju stala. Frajer me naravno čopio, ja sam ga iz nekog nepoznatog razloga potapšala po glavi i čudovišni psihopatski ubojica je briznuo u plač. Da, da, da tješila sam suludog psihopatskog ubojicu koji je u mom naručju ridao kao mala beba. U tom trenu sam se probudila i shvatila da JA ridam, ali ono ne suzica-dvije, nego punokrvno ridanje iz dna duše. Mislim da tako nisam ridala godinama.
Mislim da mi podsvijest želi reći da se pretvaram u psihopata.
Moj prvi dečko ikad se zvao Viktor. Kad se prisjećamo stvari kakve su bile, uvijek su nekako bolje, sjajnije, zanimljivije. Uvijek imamo tu neku priču iz tih nekih slavnih prošlih dana. Prošlost uvijek dolazi s pričom. A ta priča je rijetko stvarno stanje stvari.
Recimo, jednog ljeta, jednog od "Viktorovih ljeta" poginula je djevojka koju sam znala. Sjećam se da je bila mršava i plavokosa, sjećam se da je uskim ulicama našeg kvarta vozila tako da su prolaznici odskaklivali u stranu, sjećam se da je hodala na isti način. I da je vozila Yuga. I sjećam se da je poginula u bizarnoj saobraćajki posljednjeg našeg ljeta u kući u kojoj sam odrasla, u čijem sam dvorištu uz smokvu napravila prve korake, gdje sam naučila plivati i gdje sam se prvi put zaljubila. Sjećam se da su joj posljednje riječi bile jedna dobra, sočna psovka. I da mi je to i tada, klinki koja sam bila, bilo čudesno štosno i fora. Mogla bih uljepšati sjećanje i reći da je ona imala silan upliv u moj život, mogla bih reći da me njeno prisustvo u mojem životu na neki način obogatilo, ali istina je da je ona bila jedna od onih brzih, prebrzih ljudi koji jednostavno ne stignu stati u nečijem životu dovoljno dugo da bi na njega nepovratno utjecali.
Sjećanje ima svoju kronologiju.
Viktor je bio moja prva ljubav. Kao musavi, žgoljavi, nemirni klinci koji smo bili često smo sastavljali popise. Deset stvari koje ćemo napraviti prije 30. godine - s time da moram napomenuti da je nama 30. rođendan bila duboka starost, da nismo mogli pojmiti prijelaz stoljeća o kojem smo učili u školi i da smo - dobro, ne mi, ja sam - mislili da će seks nestati dok mi budemo dovoljno odrasli da ga nekako... pa, imamo. Nemam više te bilježnice u koje smo Viktor i ja pisali što planiramo sa svojim životom. Nemam više ni njegova pisma. Nemam više ni šifrarnik koji nam je služio da pišemo sve što želimo bez straha od znatiželjnih baka i djedova ili roditelja.
Ipak, otprilike se sjećam svojeg popisa "prije 30." Objavit ću najmanje jedan roman. Imat ću svoj auto. Imat ću svoj motor. Naučit ću roniti. Imat ću obitelj. Otići ću u Afriku. Popet ću se na Himalaju. Naučit ću svirati saksofon. Bilo je još toga, ali više se ne sjećam. Dobrih dvadeset godina kasnije mogu se samo nadati da bih Viktora prepoznala na cesti jer ga nisam vidjela 18 punih godina. Dobrih dvadeset godina kasnije dobar dio mog popisa nije ostvaren.
U međuvremenu sam imala neke veće ljubavi i gradila neka golema prijateljstva, "veća od života" koja su propadala s jednako velikim riječima. Tako to bude: što počne sa "zauvijek" obično završi s "nikad više". U raznim razdobljima života sastavljala sam razne druge popise.
U jednom trenutku dogodilo mi se da se čitav moj život jednostavno urušio. Sve što je postojalo odjednom je nestalo. Bez oslonca, bez tla pod nogama, doslovno gladna i sama sletjela sam na pomoćni krevet svog prijatelja. Prije toga, taman kad je urušavanje krenulo (a urušavanja su poput lavine), jedan me prijatelj strpao u auto. Krenuli smo zajedno nekamo... i završili na pustoj cesti negdje u Lici, u potpunom mraku. Pričali smo o budućnosti, planovima, željama. On je imao posloženu priču do kraja, znao je što će, kamo će, s kime će. Ja sam nabrajala želje kao da pišem opet onaj dječji popis "stvari do 30.". Svaka rečenica je počinjala s "nisam još ni..." Mogućnost da se usredotočim na jednu stvar nikad me nije privlačila.
Ne znam zašto mi je opet došlo da pišem popis. Ma, znam zašto, naravno da znam zašto. Zato što se za koji sat jedna meni bliska priča zauvijek završava. I zato što mi je tužno i glupo što ne mogu biti tamo da se pozdravim s njim. Zato što cijeli dan razmišljam o ljudima koji su mi u ovom ili onom razdoblju života puno značili i zato što ne mogu a da ne razmišljam o tome što sam ja značila njima. I koliko su uopće snažne veze koje nas drže ovdje, ili si mi samo volimo pričati lijepe priče o divnim prošlim danima, o onome što je bilo, o vremenu slave i junaka.
Ima ljudi koji ti uđu u život nekako dramatično. Zaljubimo se, oduševimo se, nastane prasak i eksplozija, kunemo se u vječnost, zaklinjemo se u zauvijek i uvijek i sigurno, govorimo si o velikim ljubavima i velikim prijateljstvima i pričamo priče o tom trenutku, o tim trenutcima, o djelićima onoga što je vječno i posebno i drugačije. I te priče, ponekad, često zapravo, završe i onda pričamo priče o tome kako smo nekoć, nekad, davno, voljeli.
A ima i ljudi koji se nekako ušeću u naše živote. Dođu uz one koji izazivaju praskove i eksplozije, dođu pored onih koji nas tjeraju na nemoguće pothvate, sakriju se u sjeni onih zbog kojih nam srce preskače. S njima nema zakletvi u vječno i sigurno, ne pričamo si priče o vječnim ljubavima, ne govorimo o prijateljstvima koja nas čine potpunima. Nekako se, ti ljudi, uglave u naše živote ispod radara, neprimijećeni, statisti u trenutku velike predstave i kad prođe drama i kad prođu zakletve, oduševljenja, prekidi i ostavljanja, kad prođu razočarenja i izdaje, kad prođu spuštanja na zemlju i kad glavni glumci napuste pozornicu, onda se okrenemo, osvrnemo oko sebe i - oni su tu.
Ironija čitave priče je u tome što su ti ljudi oni koji ti pruže ruku kad padneš. I koji te drže iznad površine. I ti ljudi nekako budu tu na svakoj fotografiji, uglave se u svako sjećanje, u svaku misao o sretnim danima, protegnu se kroz gotovo sve niti tvog života.
I onda odu. I odjednom je sve nekako praznije i nevažnije.
Zbogom, Vedro.
Bez govorancija, bez dramatike, bez patetike. Nedostajat ćeš, nedostaješ.
