Moj prvi dečko ikad se zvao Viktor. Kad se prisjećamo stvari kakve su bile, uvijek su nekako bolje, sjajnije, zanimljivije. Uvijek imamo tu neku priču iz tih nekih slavnih prošlih dana. Prošlost uvijek dolazi s pričom. A ta priča je rijetko stvarno stanje stvari.
Recimo, jednog ljeta, jednog od "Viktorovih ljeta" poginula je djevojka koju sam znala. Sjećam se da je bila mršava i plavokosa, sjećam se da je uskim ulicama našeg kvarta vozila tako da su prolaznici odskaklivali u stranu, sjećam se da je hodala na isti način. I da je vozila Yuga. I sjećam se da je poginula u bizarnoj saobraćajki posljednjeg našeg ljeta u kući u kojoj sam odrasla, u čijem sam dvorištu uz smokvu napravila prve korake, gdje sam naučila plivati i gdje sam se prvi put zaljubila. Sjećam se da su joj posljednje riječi bile jedna dobra, sočna psovka. I da mi je to i tada, klinki koja sam bila, bilo čudesno štosno i fora. Mogla bih uljepšati sjećanje i reći da je ona imala silan upliv u moj život, mogla bih reći da me njeno prisustvo u mojem životu na neki način obogatilo, ali istina je da je ona bila jedna od onih brzih, prebrzih ljudi koji jednostavno ne stignu stati u nečijem životu dovoljno dugo da bi na njega nepovratno utjecali.
Sjećanje ima svoju kronologiju.
Viktor je bio moja prva ljubav. Kao musavi, žgoljavi, nemirni klinci koji smo bili često smo sastavljali popise. Deset stvari koje ćemo napraviti prije 30. godine - s time da moram napomenuti da je nama 30. rođendan bila duboka starost, da nismo mogli pojmiti prijelaz stoljeća o kojem smo učili u školi i da smo - dobro, ne mi, ja sam - mislili da će seks nestati dok mi budemo dovoljno odrasli da ga nekako... pa, imamo. Nemam više te bilježnice u koje smo Viktor i ja pisali što planiramo sa svojim životom. Nemam više ni njegova pisma. Nemam više ni šifrarnik koji nam je služio da pišemo sve što želimo bez straha od znatiželjnih baka i djedova ili roditelja.
Ipak, otprilike se sjećam svojeg popisa "prije 30." Objavit ću najmanje jedan roman. Imat ću svoj auto. Imat ću svoj motor. Naučit ću roniti. Imat ću obitelj. Otići ću u Afriku. Popet ću se na Himalaju. Naučit ću svirati saksofon. Bilo je još toga, ali više se ne sjećam. Dobrih dvadeset godina kasnije mogu se samo nadati da bih Viktora prepoznala na cesti jer ga nisam vidjela 18 punih godina. Dobrih dvadeset godina kasnije dobar dio mog popisa nije ostvaren.
U međuvremenu sam imala neke veće ljubavi i gradila neka golema prijateljstva, "veća od života" koja su propadala s jednako velikim riječima. Tako to bude: što počne sa "zauvijek" obično završi s "nikad više". U raznim razdobljima života sastavljala sam razne druge popise.
U jednom trenutku dogodilo mi se da se čitav moj život jednostavno urušio. Sve što je postojalo odjednom je nestalo. Bez oslonca, bez tla pod nogama, doslovno gladna i sama sletjela sam na pomoćni krevet svog prijatelja. Prije toga, taman kad je urušavanje krenulo (a urušavanja su poput lavine), jedan me prijatelj strpao u auto. Krenuli smo zajedno nekamo... i završili na pustoj cesti negdje u Lici, u potpunom mraku. Pričali smo o budućnosti, planovima, željama. On je imao posloženu priču do kraja, znao je što će, kamo će, s kime će. Ja sam nabrajala želje kao da pišem opet onaj dječji popis "stvari do 30.". Svaka rečenica je počinjala s "nisam još ni..." Mogućnost da se usredotočim na jednu stvar nikad me nije privlačila.
Ne znam zašto mi je opet došlo da pišem popis. Ma, znam zašto, naravno da znam zašto. Zato što se za koji sat jedna meni bliska priča zauvijek završava. I zato što mi je tužno i glupo što ne mogu biti tamo da se pozdravim s njim. Zato što cijeli dan razmišljam o ljudima koji su mi u ovom ili onom razdoblju života puno značili i zato što ne mogu a da ne razmišljam o tome što sam ja značila njima. I koliko su uopće snažne veze koje nas drže ovdje, ili si mi samo volimo pričati lijepe priče o divnim prošlim danima, o onome što je bilo, o vremenu slave i junaka.
Post je objavljen 02.02.2009. u 12:55 sati.