Ima ljudi koji ti uđu u život nekako dramatično. Zaljubimo se, oduševimo se, nastane prasak i eksplozija, kunemo se u vječnost, zaklinjemo se u zauvijek i uvijek i sigurno, govorimo si o velikim ljubavima i velikim prijateljstvima i pričamo priče o tom trenutku, o tim trenutcima, o djelićima onoga što je vječno i posebno i drugačije. I te priče, ponekad, često zapravo, završe i onda pričamo priče o tome kako smo nekoć, nekad, davno, voljeli.
A ima i ljudi koji se nekako ušeću u naše živote. Dođu uz one koji izazivaju praskove i eksplozije, dođu pored onih koji nas tjeraju na nemoguće pothvate, sakriju se u sjeni onih zbog kojih nam srce preskače. S njima nema zakletvi u vječno i sigurno, ne pričamo si priče o vječnim ljubavima, ne govorimo o prijateljstvima koja nas čine potpunima. Nekako se, ti ljudi, uglave u naše živote ispod radara, neprimijećeni, statisti u trenutku velike predstave i kad prođe drama i kad prođu zakletve, oduševljenja, prekidi i ostavljanja, kad prođu razočarenja i izdaje, kad prođu spuštanja na zemlju i kad glavni glumci napuste pozornicu, onda se okrenemo, osvrnemo oko sebe i - oni su tu.
Ironija čitave priče je u tome što su ti ljudi oni koji ti pruže ruku kad padneš. I koji te drže iznad površine. I ti ljudi nekako budu tu na svakoj fotografiji, uglave se u svako sjećanje, u svaku misao o sretnim danima, protegnu se kroz gotovo sve niti tvog života.
I onda odu. I odjednom je sve nekako praznije i nevažnije.
Zbogom, Vedro.
Bez govorancija, bez dramatike, bez patetike. Nedostajat ćeš, nedostaješ.
|
