Od svojeg djetinjstva pamtim jednu boju i jedan zvuk.

Boja je srebrna jer su srebrni listovi biljaka koje rastu uz ogradu moje kuće, uz more, srebrni listovi ljepljivi pod prstima. Srebrno je i more, izjutra, kad znaš da se sprema oluja i kada će uskoro trebati zatvoriti škune, kažu mještani. Šalaporke, kaže moj djed. Oluje na moru doista srebrne - obični su dani blještavi, zlatni, zeleni, a oni dani kad dolazi oluja započnu tiho. Oluje u mjestu u kojem sam odrasla dolaze naglo: bacaju brodice na obalu, dižu stabla u zrak, bacaju more u moje dvorište. I prolaze jednako naglo: grmljavina još tutnji u daljini kad svi počinju izlaziti na obalu, gledati u nebo, vrtjeti vrhovima stopala rupe u tamnocrvenoj zemlji.
Pamtim i zvuk vlaka koji je prolazio pored moje kuće, kraj mora. Svaki bi dan prepolovio na pola, taj vlak koji je dolazio iz Zagreba i sirenom se javljao u prolasku, zvuk koji bi označio kraj obaveznog poslijepodnevnog drijemanja i izmamio nas na obalu. Bilo nam je najstrože zabranjeno popeti se na onu betonsku konstrukciju koja vlakovima služi za zaustavljanje, na onog bika koji, da nam nije bio zabranjen, uopće ne bi bio zanimljiv...

Postoje ljudi koji ti u život uđu kao anđeli. Kažu ti da si premalen da bi pamtio, da bi se sjećao osmijeha, zagrljaja, šaputavog bakina pjevušenja uvečer. Ali pamtiš, jednako kao što pamtiš svaku sitnicu onog ljeta, kada je umrla. Tako pamtim naslovnicu knjige koju je čitala tog ljeta, knjige tamnoljubičastih korica, s dva dlana na naslovnici: jedan bijeli, drugi šaren. Pamtim i da me užasno plašila ta knjiga - izvana je izgledala prijeteće, kao smrt. Godinama poslije, dok smo čučali u skloništima, pronašla sam tu knjigu - posljednje što je pročitala moja baka, žena s milijun knjiga, bila je Hesseova Siddartha. Pamtim i njezin posljednji pozdrav, dok je ulazila u auto koji će je odvesti u zadarsku bolnicu. Zastala je na ogradi i zagrlila me i namignula.
Postoje ljudi koji ti u životu ostanu kratko, ali ti ga napune za ostatak života, utisnu se u njega, u to tvoje srce, prošire ga nekako - ako je to uopće moguće. Postoje ljudi koji ti pomognu da preživiš, zadrže te ovdje kad ničeg drugog nema, budu ona ruka koja nekako razmakne mrak, ma kako to patetično zvučalo. Od malena vjerujem u tu neku ruku, u to nešto što osjetiš na ramenu, da te nosi, pridržava, gura. Moja se ruka prikazuje u srebru, u srebrnom miru prije oluje, u srebrnom lišću, ljepljivom i oporom pod prstima, u vrisku vlaka koji lomi dan napola.
Možda neke stvari preskoče generacije. Kažu mi da joj sličim. Pokazuju mi slike i govore, gle, imate isti osmijeh. Moj djed je znao reći da imamo istu šašavu naviku, zapiljiti se u neku točku, bez treptaja, biti tu, a u stvari... Da ne znam bolje, rekao bih da si njezina, govorio mi je. Njegov prijatelj, stari Simo koji je hodao uz pomoć štapa i svakog poslijepodneva zvao djeda s ograde, iako je znao ući, ali eto, to su bili njihovi rituali, on ga doziva, a djed ga u šali kao tjera, a onda nudi rakijom i smokvama, zvao me njezinim imenom. Jelo, viknuo bi. Nedo, zvao me.
Možda su neke njezine ludosti nekako prešle na mene.
Pobjegla je sa sela u grad, veliki, a zapravo provincijski grad, selo u malom. Pokupila je neke ideale, sloboda, jednakost, bratstvo. Pa je došao rat. Radila je kao kurir, pričala kroz smijeh kako je grad upoznala bježeći iz njega, tražeći načine da je ne uhapse i ne pošalju nekamo u logor iz kojeg se ne izlazi. I ta je priča romantična sve do trenutka kada joj obitelj završava u jednome od logora. Kriva si, rekli su joj preživjeli poslije. Oni su mrtvi zbog tebe.
Rat je prošao, baka je preživjela. Rekli su joj da je heroj. Dali su joj stan, ogroman, u središtu istog onog velikog grada u kojeg se zaljubila kao djevojka. Odbila je - nisam se za to borila, i otišla u podrumski sobičak. Djed je kasnije pričao da se polomio ne bi li joj objasnio kako veći stan ne znači izdaju ideala. I da pusti ideale sada, kad ima djecu. I da se bori malo za sebe. Nije, nikada.
Tog ljeta, prije nego je umrla, djed je u dvorištu našao zmiju. Veliku, crnu, užasnu zmiju, sklupčanu ispod automobila. Ubio ju je nekakvom letvom, uz pomoć susjeda.
Žene sa sela - a moja je kuća kraj mora bila u jednome selu - odmah su ga napale. Nije to smio, rekle su, to je zmija čuvarica, izašla je otjerati smrt. Praznovjerne babe, rekao je moj djed.
I tog je ljeta posljednji puta mahnula s ograde.
Koji sat kasnije, tata je zvao bolnicu. Iako sam, kažu, premala da pamtim, sjećam se da nije rekao ništa. Šutio je držeći slušalicu u rukama, šutio je nakon što je spustio telefon, šutio je nakon što su svi oko njega počeli plakati. Ne sjećam se da je on ikada zaplakao - ikada do puno godina kasnije, kad mi je, nakon što sam ga satima gnjavila pitanjima, rekao da je znao da umire onog trenutka kad je vidio da je odnose na bolničkim nosilima.
Smiješila se, rekao je. Stvarno, ona se smiješila. I znao sam.

Djed je umro puno godina kasnije.
Ponekad mi ušeta u sobu, srebran i miran, s onim svojim vragolastim osmijehom i stavi mi ruku na rame. Ponekad ga ugledam, njegov odraz u nekoj rijeci, njegov pogled mi ponekad dopluta sa sjenkama na zidu sobe.
Baka je znala reći da pamti samo sretne dane.
Kad si se ti rodila, rekla je, bila sam sigurna da sam te već negdje vidjela.
Rodila sam se u ponoć, a tata mi je pričao da ga je tog dana, baš u ponoć, probudio dječji plač.
Kad si bila mala, ponekad mi priča mama, razgovarala si s anđelima. Znam da ti to zvuči ludo, ali stvarno si pričala s njima, pričala bi cijele noći.
Nakon što je baka umrla, odveli su me na njezin grob. Imala sam 5 godina, bila sam tamo prvi puta.
Tata i ja smo te gledali kako si jurnula, otrgnula si nam se iz ruku i potrčala na njezin grob, ravno na njezin grob. A nikad nisi bila tamo, možeš li vjerovati?, ponekad mi priča mama. I zamisli, došla si tamo, sjela i rekla, ej, još spavaš?

Od svojeg djetinjstva pamtim kuću pored mora. Pamtim oblake koji su izgledali kao zmajevi, vitezovi, dvorci, vještice i galije. Pamtim njezin osmijeh, pamtim sve šašave djedove dnevne rituale, pamtim kakav je osjećaj hodati bos po kamenju i kako su oni listovi ljepljivi pod prstima...