Da odmah napomenem: odabranik mog srca, poznat i kao OnajKomeSamSeZavjetovalaNaVječnuLjubavIVjernost, misli da nisam normalna. Dobro, on to misli za čitavu lepezu mojih odluka, ali kada je riječ o ovoj konkretnoj, to jest o načinu na koji rahatli-osoba rješava svoje životne probleme, misli da je to, citiram, bolesno. Neki ljudi piju, neki ljudi idu vidovnjacima, neki ljudi kockaju, neki ljudi si spucaju "pol grama trave u venu" (copyright na ovo drži moj profesor latinskog). Ja svojim problemima dajem imena.
Naime, imam tu teoriju da nisam toliko laka da bi me jebao netko a da se ne predstavi. To je, kao prvo nepristojno, kao drugo, podrazumijevalo bi da nakon tog cerebralnog seksa dobijem neku financijsku kompenzaciju pa onda imena nisu važna, jel. Međutim, kako financijsku kompenzaciju na životnu bol i rahatlizam (rahatlizam ću objasniti u ostatku teksta) ja ne dobivam, inzistiram da mi se životni jebači predstave.
Recimo, trombovska obitelj u mojoj nozi zove se redom: Miljenko (tata), Slavica (mama), Neven (sin) i Stefani (kćer). Zamišljam Miljenka onako, s brčinama, škembom, u siledžijki. Ima masnu crnu kosu, malo mu onako preko uha pada. Radi kao vulkanizer i povremeno štipne Draženku iz računovodstva za dupe, sočno sokčući ustima i uz komentar "Uuuuu, a jes' dobra!" Miljenko gleda Serie A, pije Žuju jer je zakon, povremeno zahrče na fotelji, onako škembav i ispružen, i onda Slavica kukumauče prijateljicama da opet nema seksa. Slavica pak radi u Kauflandu, na odjelu delikatesa. Reže po 10 deka posebne i 10 deka sira na akciji. Ona je onako, jaka žena, malo škiljava, izblajhana. Glasna je i nedjeljom zove Narodni i traži onu od "onih Gazdi, jel, šta to ima u ljudima tužno, jel može, baš ste zlatni". Zagledala se u Mišu iz mesnice, a i on se malo zagledao u nju pa joj sačuva onako fine komade junetine za saft. Neven je isti ćaća, veli svatko tko ga upozna. Ima istu okruglu glavu, ista mesnata ušesa, brije se i nosi jaknu od umjetne kože na kojoj piše "Ferrari". Neven s Miljenkom nedjeljom gleda Serie A i psuje suce jer je opet ispušio na kladionici, petkom i subotom se obeznani na narodnjacima i evo je, dika mamina, friško dobio posao u tiskari u Mlaki pa jadan putuje i noćne radi, ali puno pomogne treća plaća. Neven, dika očeva, voli cajke, pravu glazbu, i sredio je friško Golfa dvojku, stavio alufelge sa šest žbica, malo ga spustio, sad ga lakira i popodneva kad ne radi, provodi ispod auta, popravljajuć i šarafeć svog ljubimca. Stefani baš završava za kozmetičarku, voli i ona izać s bratom u Lampaše ili Kiss pa se lijepo upasa u srebrnu suknjicu i lila vesticu.
Trenutno u životu imam tu neku, kao, situaciju. Ta situacija se zove Hidajet, od milja Hido. Nije mi ime nacionalno smiješno, ima i hrvatskih finih imena koja su mi smiješna, i Ibrahim mi recimo uopće nije smiješno ime, ne bih imala ništa protiv da mi se podmladak zove Ibrahim (iako nisam mjerodavna: moja favorit imena za juniora bila su Andraš i Prošpero), jednostavno je smiješno ime. Hidajet je zagrebački dečko od svoje četiri banke. Bio je glavni frajer, Hido, u mladosti. Imao je bend "Crne strijele" i bio je metalac. Hido se još i danas isto nosi: jedino je duga kosa sad prosijeda i pokoja očica se oparala s vrha glave, nosi i dalje traper prsluk na kojem piše "Motorhead" i crne uske traperice. Nervozan je Hido, previše puši, previše pije, al voli Hido otić na neki dobar koncert Motorhead-like benda pa stoji u prvom redu i tapše gitarista, kao bravo mali, ja to sve imam u malom prstu. I recimo, da sretnem ja Hida negdje vani, na koncertu Motorhead-like benda, rekla bih mu Hido, tvoje vrijeme tek dolazi, vidi Džegera šta skače po stejdžu, što se ti sad ne bi probio. A Hido bi klimao glavom, grlio me onako pripito, tapšao po leđima i plaćao mi pive. Ja bih ga tapšala po zakovicama na prsluku i kajjaznam, skurila ga čikom jer je to ipak moj problem, jel.
Eto, tako ja rješavam svoje probleme. Koliko ozbiljan može bit problem koji se ponaša kao Hido? Ili kao Miljenkova obitelj? Nikoliko, eto koliko. A meni smiješno: kad pomislim da sam u govnima, sjetim se da sam u stvari kod Hide za šankom ili da gledam Miljenka kako štipa onu dronfulju za dupe. Ili kad me sinusi krenu jebat (zovu se Janez. Janez Zahodni i Janez Nezahodni jer su pain in the ass i jer bih im dala izlaz u tri pi*** mat**** samo da prestanu svrdlat u mozak), sjetim se da su to u stvari dva brata Janeza i bude mi odmah toplo pri srcu.
Za umnjak imam isto ime: Zdeslav. Kad naoteknem, onda ga zovem Zdeslav Prdivojević iz donje Prdivojne. Prišt kad naraste nasred face do veličine koja se komotno može smatrat Autonomnom pokrajinom, nazovem ga Ismet. Jer mi je smiješno ime. Mislim, meni je smiješno ime i Trpimir recimo i mislim da se nitko ne bi smio zvat Trpimir a da nema barem 2 metra. Inače je stvarno pre... okrutno.
S tim imenima imam jednu zgodnu zgodu. Sjedim davno s frendicom na kavi i priča ona kako je našla dečka koji je san snova, premija samo takva. Zgodan, pažljiv, duhovit, šarmer, seks bogovski. Priča ona priča kako je on ovo, pa ono, pa ovo pa je iznenadio onim, a ja nakon pola sata (s jedva zamjetnim tragovima zelenila u faci) pitam, dobro darling, a ima li to čudo muške prirode ime? Ona se na to zavali u stolcu, pruži ruke ispred sebe i s dubokim uzdahom skoro pa prošapće: A Trpko, jebiga.
* rahatlizam je inače posebna, još neobjašnjena pojava primjećivanja pizdarije na vrijeme, kretanja u suprotnom smjeru od nje i nailaženje na njenu zlu sestru blizanku iza prvog ugla. Ili pak ničim izazvanog bacanja u zagrljaj pizdariji, ovisno o situaciji.
Post je objavljen 26.02.2009. u 20:52 sati.