Prije tjedan ili tak nešto dana, sanjala sam vjerojatno najbizarniji san u životu (a stvarno imam kolekciju bizarnih snova).
Dakle, sanjam da se vozim u autu nekakvim Slavonijolikim krajolikom. Usput moram kao pokupiti neke ljude i grozan mi je bed jer naime kaj - u gepeku furam mrtvaca (koji je, valja napomenuti, rasjeckan na komade). Na neku foru sam ja ubila tog mrtvaca, odnosno mrtvac je postao susretom samnom. Cijelo vrijeme razmišljam kako mi smrdi u autu po mrtvacima i kak će te dve osobe koje moram odvesti od točke A do točke B osjetiti smrad. Međutim, one ne osjećaju ništa i dođemo tamo gdje smo išli i meni se, naravno, žuri glede mrtvaca u gepeku. Ali ne - ti domaćini tamo me žicaju da otpeljam nekakve stvari nazad. I cijelo se vrijeme preznojavam i smišljam razloge zakaj da ne otvorim gepek i usput pokušavam smisliti kak da se riješim mrtvaca. Kaj je najgore, uopće mi nije bed kaj sam ja kao nekog ubila, bed mi je da me ne ulove. I bed mi je dodatni da kaj ak me ulove jer ionako svi misle da sam luda pa će me strpati u ludnicu i kljukat lijekovima, a to je bed.
I vozim se ja na kraju nazad, ono, prošla je frka, mogu u miru smisliti kako da se riješim lešine u gepeku, međutim višegodišnja zaljubljenost u forenzičke serije dovela je do toga da znam kak bi me bez jebemti pronašli da frišku lešinu hitim u grabu, rijeku ili tak neko mjesto. I onda smislim genijalan način rješavanja mrtvih ljudi iz gepeka: skuhala sam komad po komad ljudetine tak da se meso odvoji od kostiju, meso sam hitila, a kosti zdruckala čekićem.
Buđenje je bilo od traumatičnijih.
E sad, ako ste mislili da je to sve, nije. Noćas sam pak sanjala gadost svoje vrste: sanjala sam da me progoni Michael Myers, odnosno onaj lik s bijelom maskom iz horora. Stalno me lovio po nekakvoj ruševnoj zgradurini, unosio mi se u lice, zvao me po imenu, svašta nešto. Ja sam trčala i trčala i trčala (začudno fit u snu) i na kraju stala. Frajer me naravno čopio, ja sam ga iz nekog nepoznatog razloga potapšala po glavi i čudovišni psihopatski ubojica je briznuo u plač. Da, da, da tješila sam suludog psihopatskog ubojicu koji je u mom naručju ridao kao mala beba. U tom trenu sam se probudila i shvatila da JA ridam, ali ono ne suzica-dvije, nego punokrvno ridanje iz dna duše. Mislim da tako nisam ridala godinama.
Mislim da mi podsvijest želi reći da se pretvaram u psihopata.
Post je objavljen 03.02.2009. u 12:20 sati.