imam tu neku mentalnu igricu - zamišljam idealan, najbolji na svijetu dan.
da novac nije problem.
da obaveze nisu problem.
daleko sam. negdje gdje je toliko vruće da si mokar, ali ono, mokar do kože. ne na nekom poznatom mjestu. negdje u pripizdini Louisiane (tako ja zamišljam da je tamo), negdje usred Meksika, negdje usred Afrike. negdje, nepoznato, vruće, mokro, spaljeno, negdje opasno, negdje krvavo, negdje gdje je glazba ritmična i divlja, to je u stvari kriterij, taj ritam glazbe.
voljela bih da sam barem u svojim snovima dobra majka, dobra žena, dobra... osoba valjda i da je moja obitelj tu negdje, ali nema je. sama sam sa slušalicama u ušima, sama sa svojim ruksakom na leđima, sama s fotoaparatom u rukama. sama. oni ulaze u moj savršeni dan u trenutku kada ih zovem na kraju večeri i pričam im što sam sve tog dana otkrila, vidjela, uspjela.
i uopće ne želim znati što to govori o meni.
|
