Možda najdraži moj pisac ikada je F.G. Lorca. Nije da je naročito važno ili značajno - jednostavno govorim iz dva razloga.
Prvi je da s dvije različite strane i dva različita razloga imam priliku ove godine još otići u Španjolsku. I to u Barcelonu. U oba slučaja na prekratko - dan ili dva, ali svejedno. A cendravi sucker koji jesam, od djetinjstva maštam da ću vidjeti tu njegovu Španjolsku, iako sam sasvim sigurna da ona tako ne izgleda. Mislim, tako kako je ja zamišljam. Da nisam u svojoj rehabilitacijskoj fazi od proljeva emocija i drugih ispada od kojih mi bude neugodno, sad bi ovdje došao elaborirani i vrlo eksplicitni pasus o tome kako ja tu Španjolsku zamišljam i doživljavam pa samo zamislite da je tu i da sadrži (random redoslijedom) riječi znoj, naranče, crveno, gusto, smeđe, zeleno, krv, puls, nebo. Visi mi neki značajni ALI u zraku, a u stvari ga nema. Želim otići, točka. I za Veneciju sam mislila da je turistička atrakcija dok nisam otišla onamo i provela dva dana i dvije noći bauljajući po Veneciji uzduž i poprijeko, pijući predobro, a prejeftino crno vino uz nekakav jazz... i doručkujući kroasane i litru kave u najslađoj zalogajnici ikad igdje.
Drugi razlog spominjanja moje potpune fascinacije Lorcom jest činjenica da postoji jedna njegova pjesma koju sam čula u specifičnom trenutku života i na specifičan način (Kulušić, 3 ujutro, simultano prevođenje poezije na šanku). Naravno, budući je bio Kulušić i budući je bilo 3 ujutro, nisam zapamtila naziv i godinama sam je tražila po zbirkama poezije koje su izlazile kod nas. Bez uspjeha. Već sam počela vjerovati da je ta pjesma izmišljena i da u stvari ne postoji. Međutim, danas sam morala nešto tražiti po netu (nešto stopedeseto, tipa krojne arke ili nešto), i među prvim hitovima je bila neka engleska stranica s tom pjesmom. Lorcinom pjesmom. Poznatom i kao PjesmaKojaNePostoji. Evo je onda ovamo. Hrvatski prijevod je mnogo, mnogo bolji, ali dojam ostaje. Zove se "Gazela očajne ljubavi". Bilo bi guba da se još nekome osim meni svidi, al iskreno, hu kers?:)
The night does not wish to come
so that you cannot come
and I cannot go.
But I will go,
though a scorpion sun should eat my temple.
But you will come
with your tongue burned by the salt rain.
The day does not wish to come
so that you cannot come
and I cannot go.
But I will go
yeilding to the toads my chewed carnation.
But you will come
through the muddy sewers of the darkness.
Neither night nor day wishes to come
so that I may die for you
and you die for me.
|
