rijetki ljudi mogu pisati o emocionalnim potresima bez da zaglibe u patetiku. rijetki ljudi mogu prazniti snove i želje i - najviše - žudnje na tipkovnici bez da ih netko dobronamjeran ne poželi udaviti u hrpi stajskog gnoja. ja nisam među tim rijetkim ljudima.
kad ja krenem pisati o tome što osjećam, želim, hoću, za čime žudim i što me, po mojem mišljenju, ispunjava, to je takav emocionalni proljev da je to čudesno. ne, čudesno nije riječ koju tražim... to se može koristiti za iniciranje povraćanja kod intoksiciranih ljudi kojima hitno treba trežnjenje.
a jebiga, kao i svi ostali ljudi kojima su emocionalna bljuvanja potrebnija od zraka i koja na dobar dan imaju priču, pjesmu i recitaciju, imam tu nenadjebivu potrebu istresati crijeva i još pokoji organ zadužen za čišćenje organizma od suvišnih elemenata, a budući da mi to nije dovoljno činiti u privatnosti svog doma gdje to može zgroziti eventualno muža, dijete i psa, nego mi je potrebna i publika, najčešće svoje ispade imam na blogu. ili pijana. s time da sam najgori pijanac koji postoji, to jest vrsta pijanca koji kad se napije ima potrebu mljet sto na sat, pjevat nešto (po mogućnosti uz nekog tko svira i onda shvatit da to nije koncert na kojem se pjeva i zbedirat se poradi istog pjevanja) ili grlit ljude jer sam inače valjda kreten koji ne voli fizičke dodire, odnosno prihvaća ih samo pijana ili u debelom kurcu.
e sad, poradi sveg navedenog, zabranjujem si blog na neodređeno. neodređeno = vrijeme potrebno da zaboravim kakav kreten mogu bit i vrijeme potrebno da prihvatim životne činjenice i prestanem pizdit oko stvari koje su takve i ne mogu se promijenit, osim na gore.
ako me vidite na blogu s nekim patetičnim naslovom (ili još gore, ako ostavim post bez naslova) opalite me nečim tupim i bolnim po glavi. ili me zaobiđite, nešto od toga. posebno me zaobilazite ako ostavim post u neko nedoba (nedoba= sve poslije ponoći, jer znači da opet ne mogu spavat i da opet, opet opet imam ispade kojih će me ujutro bit sram, al će me više bit sram brisat post).
|
