Ima dana kao što je ovaj koji me vrate meni.
Ima dana kao što je ovaj kada brojim svoje blagoslove umjesto zvijezda. Ili s njima.
Ima dana kao što je ovaj kada mi noge plešu same, na neku glazbu koju samo ja čujem.
Vraćala sam se večeras kući i, kao što u posljednje vrijeme činim, umjesto knjiga koje teglim u torbi, brojala stabla pored ceste. I odjednom sam, ne znam zašto, digla pogled i vidjela nju. Zvijezdu. Komet. Planet. Nešto. Visjela je gore na nebu kao lampion, kao da je netko gore odlučio imati privatni light show. Golema, golema svjetiljka upaljena na nebu. I mala zvijezda pored nje. Mala, toliko mala da mi je skoro promaknula. Mala, crvenkasta zvijezda pored velike, goleme svijetle zvijezde. I mjesec, taj čudak koji se smjestio gore na nebu, uopće ne znam što reći o njemu? Da, inspiriraju me klišeji, inspirira me zvjezdano nebo, inspirira me mjesec kad je ovako golem i čist i jasan kao noćas, inspirira me taj lampion na nebu, ali više od svega, inspirira me ona malena, jedva vidljiva zvijezda, inspirira me do plesanja, do pjevanja, do trčanja. Što se može reći o tome, o tim klišejima, a da već nije rečeno i da nije opjevano i ispjevano i islikano i ispričano? Ja bih danas pričala romane i uopće mi ne treba nitko da me sluša.
Danas sam s jednom dragom osobom pronašla jedno mjesto, jedno glupo, malo mjesto usred stakla i čelika, blesavu klupu usred gužve i gungule i sjedila sam danas s njom na toj klupici i gledala čisto nebo i sunce i te prve naznake proljeća, i uopće ne znam niti želim znati zašto me ta pomisao toliko razveselila, ta pomisao da je proljeće blizu, tu iza ugla, samo što nije, ali razveselila me. I razveselila me ta klupica i taj smijeh, taj nesputani, ničim izazvani smijeh, njen profil u kontrasvjetlu, to sunce koje me danas natjeralo da izađem samo u vesti, iako je puhalo, iako je bilo hladno, razveselila me onako kako se treba veseliti: bez razloga, bez razmišljanja, bez bore između obrva.
I onda je stigla večer i autobus koji vozi i vozi i vozi, i ta zvijezda, ta golema, predivna zvijezda i ma kako to patetično zvučalo, a zvuči i neka zvuči, razveselila me pomisao da živimo u najboljem od sviju svjetova. U svijetu u kojem postoji ta golema kugla na nebu, u svijetu u kojem postoje ti nebeski lampioni, u svijetu u kojem se popneš na brdo i pod nogama gledaš kako se presijava grad, kako diše, kako pulsira duboko pod tvojim nogama, u svijetu u kojem postoji klupica i smijeh i prijatelji koji se vesele s tobom i koji izađu na prozor pogledati te zvijezde i to nebo, u svijetu u kojem postoji zagrljaj i dodir i ukradene minute smijeha i ukradene minute razgovora... Živimo u svijetu u kojem se netko dobar, netko stvarno dobar, umjetnički dobar, slikarski dobar, baš prava onako umjetnička duša poigrava s bojama i sa svjetlošću i s mirisima i jedino o čem mogu razmišljati jest kakve je zapravo boje mrak. I o tome kako će sve biti dobro, jer uvijek jest dobro i jer konačno znam odakle dolazim i kamo idem i, što je najbolje od svega, znam s kime idem. I znam da sam slobodna.
A što sam zapravo htjela reći...
Post je objavljen 09.02.2009. u 21:55 sati.