Sreća

Ovih dana se puno razmišlja o sreći, iskrenosti i ostalim životnim vrijednostima. Kad su takva pitanja na tapetu sklona sam čak reći da sam pomalo dvolična. Jesam, priznajem teška srca.
Kitila sam se tim vrijednostima po potrebi. Jedno mogu sa sigurnošću tvrditi. Dok sam bila iskrena nisam bila sretna. Biti iskren znači otvoreno govoriti ono što misliš. A je li to uvijek pametno? E, sad dolazimo do novog pitanja, što je to biti pametan? Biti pametan je učiniti svoj život sretnim. Eto novog pitanja što je to sretan život? Je li to svaki dan pun radosti ili jednostavno imati takav stav. Sad smo došli do pitanja, što je to stav? Neki bi rekli da je stav i princip ista stvar. Eto nas do pitanja principa? Treba li ih uopće imati? I tako sam i sebe i vas zatrpala pitanjima na koje nemam često isti odgovor, zato se smatram dvoličnom.

Moja želja u životu je biti sretna, netko je rekao da to ima veze sa genetikom, možda baš nema sa ganima, ali sigurno ima sa roditeljima. Mislim da se sreća uči u prve tri godine života. Baš u te tri ja sam je primila maksimalno. Dovoljno za dva života, a kamo li za ovaj jedan. U to vrijeme sam o sebi počela razmišljati kao o sretnoj. Ne bih baš rekla da sam se rodila pod sretnom zvijezdom jer oko sebe vidim primjere mnogih koji su u životu prošli bolje od mene, ali ih sreća ne drži.
Ono što me izuzetno čini sretnom je što sam ostvarila dobar i iskren odnos sa samom sobom. Imala sam ja naviku kad pođe po zlu sebi malo lagati, ali sam jednom stala ispred ogledala i samoj sebi taj običaj zabranila. Objasnila sam si da neke stvari koje mi se kod sebe ne sviđaju mogu prešutiti, ali ne mogu zatvarati oči pred samom sobom. Ako mislite da je bilo lako varate se, prvo je trebalo zauzdati jezik. Dičila sa se svojom pameti i iskrenosti i stvarala neprijatelje gdje god naiđem. Ona stara, bolje svašta poist nego svašta reći, prva je lekcija koju sam naučila.
Nije to baš išlo lakšim putem, oholicu kakva sam bila, trebalo je baciti na koljena i držati dolje da bi ukopčala kojim putem trebam krenuti. Zatražila sam i dobila pomoć sa Visina.
I naučila zahvaljivati.
To je druga lekcija. Reći hvala. Nekad su razlozi bili sasvim mali, nekad nemjerljivi, ali jednako važni da naučim gledati prema dobru. Uz to trebalo je naučiti i oprostiti. Za savladati oprost treba odbaciti principe. Neki ih se ljudi slijepo drže, ja sam uvijek bila slaba u tome, pa mi ih je bilo još lakše baciti u vjetar.
Naučila sam da je za sretan život važno planirati, ne materijalno, ne grčevito, ali vizija uvijek dobro dođe. Isplanirano popodne, nedjeljni ručak ili otplata kredita uvijek dobro dođe. Također je važno voljeti sebe. Samo sebe možemo mijenjati, onome tko nije probao to zvuči nevjerovatno, ali jedino ja mou postati osobom kakva želim biti, nitko drugi, a posebno ne naša djeca nisu oni koje treba mjesiti i mijenjati.

I oni koji me duže čitaju znaju da imam dana kad čvrsto odlučim da ću biti sretna, kada ne dozvoljavam da me nešto skrene sa tog puta. Kad primjetite da se tako zaklinjem u sreću to je znak da me nešto natjeralo da se još malo promjenim, a ja se trudim da to uvijek bude u istom pravcu. Prema vlastitoj sreći.

Znam da zvuči sebično, kao da mi je vlastita sreća najvažnija, ali vjerujte, oni koji me znaju platili bi da preskoče moje loše dane.
Ma i ja ih zato pokušavam preskočiti.