Zameo ih vjetar....

OK, da se razumijemo, svaka predstava do sada bila je nezaboravna, osim premijere ona je nakako prošla glatko. Ostalih, nije važno koliko, začinili su sami glumci, interne šale koje nisu poznate cijenjenom publikumu, npr. izlazak gospođe ravnateljice staračkog doma sa potpuno krivo namještenim naočalama, tako da njena partnerica skoro nije umrla od smijeha, ili kada je Pave zaboravio tekst i deset puta u rečenici ponudio ravnateljicu pićem, ili kad smo se svi počeli smijati u jednoj sceni kada se zbog novog rasporeda na sceni nismo mogli pronaći, sve je to normalno i uobičajeno za sve glumačke trupe, ali ono što nam se dogodilo u Makarskoj je nadmašilo sve što nam se dogodilo.
Valjda se na toj Ljetnoj pozornici odlučila predstaviti fortuna bure.
U Šibeniku bura uopće nije puhala, putem do Makaraske koji je, moram naglasiti, skraćen bar dva sata i odličan, vjetrić je pirkao, ali ono što se dogodilo na toj pozornci još mi nije jasno.
Kad smo postavili scenu, vjetar se uskovitlao, prvo je otišla bakina slika, pa boca na koju smo je pokušali kasnije nasloniti, svi miljei i onda, par minuta prije početka predstave pada vitrina sa čašama i bocama, sve sitne rekvizite odoše u tisuću komadića. Naš Bake izlazi sa metlom i lopatom na scenu i skuplja sve to dobrih pet minuta, onda je odletjelo sve sa stola. Publika i dalje sjedi, počinje predstava. Igrali smo dok su oko nas letjele stolice, ravnateljica u suknjici evocirala je uspomene na Merilinku, Katarina je pokušavala govoriti kroz kosu koja joj je vitlala oko glave. U jednom trenutku fotelja je krenula sa scene pa je Pave uhvatio, a ravnateljica je primjetila da joj je nešto proletilo pored glave i zabilo se u reflektor, kasnije smo doznali da su to leđa od druge kredence, preskakali smo tekst koji se ticao pića jer čaša i boca više nismo imali.
I doveli smo predstavu do kraja, publika je pljeskala nama, a mi njima. Zaista se divim njihovoj izdržljivosti.
Toliko smo se smijali da danas jedva govorim.