Voda u meni...

Imam jaku želju napisati post u kojem neću spominjati djecu. U kojem neću spominjati Božju dobrotu ni pozivati se nikakve druge uzvišene vrijednosti. Neki post od kojeg će se nešto zakuhati, zbog kojeg će se ljudi prepucavati u komentarima...i što više to želim sve mi se više čini da to nije moguće.
Jednostavno nisam to više u stanju.
Što mi se dogodilo?
Već dugo se prema okolini javno ne odnosim kritizerski, baš zato što je od svih načina taj najlakši. Lako je u svemu naći manu, ali ako ne pokušaš ništa promjeniti možda je bolje prešutiti.
Kad čitam s koliko žara neki od meni dragih prijatelja pišu na svojim blogovima učinim se dosadna i vama i sebi.
Od nekad uzavrele bujice lagano postajem stajaćica...mirna i umjereno hladna, taman dobra za ovo vrijeme da čovjek u njoj rashladi noge.
Kad se samo sjetim koliko sam godina provela u nastojanju da se temperatura vode u meni spusti na razumnu razinu, pa što se onda čudim što se sve više hladim. Nadam se samo da se neću zamrznuti ili još gore zamutiti.