Moja mana

post br.210.



Iako se na ovim stranicama pokušavam prikazati u najboljem sjaju imam jednu groznu manu. Realna sam. U svim pogledima. I kad je izgled u pitanju, i moj brak, i moja djeca i prijatelji, a posebno ljudi s kojima se svaki dan srećem. Nije mi nikakav problem staviti ih gdje im je mjesto, ne pravim o njima bajke, ne pretvaram ih u iluzije. I ako mislite da je lako tako živjeti, varate se. Još više se varate ako mislite da je sa mnom, takvom, lako živjeti. Posebno zbog toga što nerealnost okoline teško praštam. Jednako kao što ne praštam i svoju.
Uvijek sve gledam s nekoliko strana, pa tako vidim i što onaj drugi misli. Na isti način stavljam se u sve situacije u kojima se nađe nekakva klica nemira i nezadovoljstva...posebno ne volim "lažno skromne jer je i to jedan vid laganja" (citat iz Oscarom nagrađenog crtića "Juhu-hu", s naznakom OBAVEZNO POGLEDATI).

Pišem ovo, ne bez razloga, već potaknuta događanjima u životu meni dragih blogera. Kada nekoga redovito pratiš svjedok si njegovih promjena. Isto važi i za mene, jel da!