Kao krugovi koje kamenčić napravi u vodi

Danas nije dobar da za nikakve osvrte ni dublja promišljanja, a ipak me nešto tjera da malo pišem o tome.
Odavno ništa nisam napisala onako iznutra, sve je manje više bilo održavanje ovog bloga na životu...Valjda je to tako kad pregršt informacija počne nadirati izvana i zasjeni ono što se odvija unutra.
Ponavlja se jedan dio života koji sam proživila. Rekla bi jedna Lana, tebe ili godinama nema ili iskačeš iz paštete...tako i sada, nakon osam godina provedenih u kompletnoj anonimnosti sada se opet bavim svim i svačim. I brbljam na radiju i glumim, reklo bi se, ima me, čuje me se...i opet mi se javlja onaj stari osjećaj koji me natjerao da se svega toga ostavim...nisam zbog toga sretna, ne ispunja me to i ne veseli...iako me nešto iznutra tjera da se time bavim, rezultati svega toga nisu ono čemu težim.
Možda (koje obavezno mora doći u ovoj rečenici) prvi put je nosilo pitanje da li bih bila sretnija da sam u vrijeme kad sam se prvi put svim tim bavila i od svega pobjegla imala potpuno sređen privatni život, onako kako ga sada imam, bi li me to, u tom slučaju, činilo sretnom, a to možda, danas dolazi u obliku pitanja da li bih bila sretnija da sve to što radim nema u mom slučaju predznaka amaterizma. U svemu mi je slaba motivacija...da sam kojim slučajem više za to žrtvovala, da se nisam oduvijek koristila samo ovim brojem talenata kojima me Nebo obilato obdarilo, ali koji su ostali neizbrušeni, nedovršeni...da sam više vezana za novce, da me nešto znači moje ima na plakatima, da nemam glupi običaj odmah nakon predstave spustiti glavu i pobjeći kući...možda bih bila u tome ispunjenija i sretnija.
Već je potpuno izvjesno da će i ovom mom zadnjem (a tko će znati da li i posljednjem) uskoro doći kraj, jer Stari vuk će se uskoro odgledati...a voditeljski program na radiju, vjerovatno će se uobličiti u neke emisijice kulturnog predznaka, koje će meni puno značiti i ono što me čudi je osjećaj neke blage tuge i želje da se ovaj umjetnički izlet ipak opet ponovi...