Put ka svjetlu

<== P R O L I S T A J

Prvo sam htjela prevodit ovaj Coelhov tekst, ali to prepuštam stručnjacima, osim ako baš jaaako ne poželite, pa se ipak upustim u tu avanturu!

Htjela sam reći koliko mi je put važan.
Nije to foskula, ta priča o putu.
Doista vjerujem da sam ga sama odabrala, ne osvrćem se često unatrag, samo da prelistam prašnjave stranice i provjerim imam li odgovor na postavljeno pitanje u prošlosti, da ne napravim istu grešku dva puta.
Ne dopuštam sebi da tugujem zbog odabrane strane svijeta na raskršću koje se pojavilo nekih davnih godina.
Dozvoljavam sebi da ponekad malo i ševrljam...
Postavila sam ispred sebe negdje gdje bih mogao biti kraj puta slike onoga što me čini sretnom, što bi jednog dana, ispod podvučene crte moglo biti važno...
Često pogledavam u pravcu tog panoa, a s njega mi se smiješe draga lica moje djece, mojih roditelja, muža, prijatelja...Oni nek ostanu u mojoj blizini.

Ponekad frknem koji kamenčić i preskočim koju baricu, ponekad mi neka bara djeluje jako privlačno pa u nju zagazim i onda žalim što sam smočila fine kožne cipele...ali cipele se ipak osuše, ako imam sreće ne ostane nikakvog traga..

Postavila sam sebi i neka pravila, nikakva teška i neodrživa, odavno zapisana, univerzalna, čisto da ne posrćem previše...

Ne mjerim se tuđim mjerilima, rado slušam savjete, ali ih ne provodim baš obavezno.
Ponekad, ali vrlo rijetko pokušam premjeriti svoj put i tuđi istim metrom...nema šanse da to dobro ispadne, mjere su obično različite...

Svaki dan pokušavam započeti iz početka. Pokušavam ono što me mučilo jučer srediti prije nego se kapci spuste...ako ne ide, dam sebi priliku da se dobro ismijem, to uvijek pomaže...

Htjela bih jednom, kad za to vrijeme dođe, mirno zaspati...znajući da sam sve radila u dobroj namjeri...

Znam prema sebi biti stroga, ali to je dobro, znam ja sebe, lako bih se razmazila...i kako bih onda sebe dovela u red.

Uživam u putu, priznajem...