Djeca doručkuju pa koristim priliku da vam se javim.
Smiješno mi je kad mislim da ću kod kući imati više vremena...ma da...to je skroz smiješno, kod kuće nemam baš za ništa vremena, stalno neka hrpica prašine ozviruje iz nekog "kantuna", a neprestano postavljanje i sklanjanje tanjura je posebna priča, ali barem imam vremena pričati s djecom...Pričati, zaista pretjerujem...samo Najstariji stalno priča (da izbjegne lektiru u stanju je pričati o postanku svemira, a ja se uhvatim ko ribica), Srednji šuti i šeta od kompa do PS 2, a Malena se mazi, ljubi, grli i gušta što je mama tu. Od svih poslova na svijetu, mama je ipak najzahtjevniji, priznajem...
A ja, ja sam otkrila da kako idem starije sve uspješnije mogu skrenuti svoje misli na ono bitno, na ono važno u životu, tako da me periferne gluposti uopće ne opterećuju, poklonim im sat ili dva dok sve ne "izlivelam" i onda mogu iz početka ili bolje rečeno dalje.


Ipak mi se po glavi stalno vrti užasna smrt autostoperke iz Trilja.
Sjećam se koliko su moji starci meni branili autostopiranje, to je bilo apsolutno zabranjeno, čak u vrijeme kad sam počela ići po diskotekama koje su se u pravilu nalazile izvan Šibenika, tata me je odvozio i dovozio sve dok se nisu pojavile osobe kojima je on mogao 100% vjerovati. Sreća je bila što je onda bilo puno manje kafića pa smo tata i ja često išli u iste. On ujutro, ja navečer i obrnuto, točno se znalo koji je moj, a koji njegov i kada.
Kasnije sam ukopčala da je on uredno ujutro doznao s kim sam sinoć bila, jesam li pila, što sam radila. Dobro je što je bio u điru.
Moj Zakoniti i ja puno se manje mrdamo po gradu, više smo kućni tipovi, a kad ova naša dječica krenu osvajati noćni život, morat ćemo smisliti neke trikove. Uvijek me užasavalo da djecu možemo izgubiti u toj već odrasloj dobi kad misliš da si ih izveo na put...na glupe načine, u prometnim nesrećama ili od droge...s tim se teško mirim.