Na put, na put...

Kako ono ide...

"Dušo moja, gdje god da krenem, ja bih htio da se vratim..."



Tako i ja, najteže mi je krenuti, a mora se...
...uzeli su mi Najstarijeg prije 9 dana i ne vraćaju ga, a ja sam bila sigurna da ga nitko ne bi izdržao dulje od dva sata, a kamoli 9 x 24 sati (pa računajte, meni se čini puno više od dva!), zato idemo u akciju, pothvat nazvan "otimanje vlastitog djeteta", uzimamo ga i vozimo zajedno sa Srednjim u Rijeku, u posjet novom Cinestaru (već znate da vrli Šibenik ima puno toga, ali ne i kino), pogledat ćemo one Pčele...nešto, ne znam kako se zove..., a mama i tata će iskoristiti priliku i obići Tower, zatim, na spavanje kod tete i ujutro poslije doručka posjet Begovom razdolju, 2-3 sata ludovanja na snijegu i povratak kući.
Znači, neće me biti (možda) dan - dva, pa da znate gdje sam.

E sad ono što mene muči, teško mi je odljepiti se od ove fotelje, ja bih najradije ovdje ostala, kuhala, prala, čistuckala sasvim odana uobičajenoj vikend rutini...i da, od svega najradije bi radila ovo: