Iznenađenja

Obično se kaže da se čovjek lako navikne na dobro. Ja sam valjda neki poseban slučaj, ali vjerujem ne usamljeni. U posljednje vrijeme događaju mi se neočekivano dobre stvari. Npr. starijem sinu popravio se vid; dođem kući, a u pošti debela kuverta od izdavačke kuće Verbum. Znam da ništa nisam naručila, a tamo knjiga, poklon te izdavačke kuće jer sam, davno, ispunila neku internet anketu i tako ušla u nagradnu igru; napisala sam prvi put u životu, prema predlošku teksta i na zadanu glazbu pjesmu, koja je na osvojila prvo mjesto na nekom festivalu...

Navikla sam tražiti sreću i u onim ružnim danima, pa kad mi ovako velika sreća zakuca na vrata ne znam što bih s njom. Ko da me štrecne, šta me iza ovoga čeka, jesam li ja zaslužila ove milosti. Promislim ponekad, čime ću ovo platiti i ostale gluposti. Čak se i ljutim na sebe što se ne znam radovati, što se ne dam iznenaditi. Što ne mogu sebi reći, ok, Sanja, ovo su neke dobre godine, smiješ se radovati. Zapiši ih, zapamti, neka ti budu putokaz u nekim drugim danima.

A opet, kad malo bolje razmislim, onaj koji želi dobitak na lotu, da bi ga dobio mora kupiti listić... Možda sam i ja tako, svoj listić kupila, kad sam odlučila u svakoj i najtežoj situaciji naći razlog da izgovorim, hvala Ti Bože, pa se te iznenadne radosti čine velike, prevelike, zbog svih onih sitnih koje uspijem skupiti u svakom danu.