Ljubav

Razdvojila sam ovu sliku od prethodnog posta, jer svaki put kada bi ugledala one male ručice nježno položene u mamine i tatine srce mi se stislo od pomisli kako te male dušice gledaju na mamu i tatu.

Čudna je ta ljubav koja se stvori kad dvoje, zaljubljenih ljudi, dobije dijete. Ta mala bića rastu uvjerena da ste vi njihov početak i kraj. Da sve stvari koje postoje u njihovoj okolini počinju s mamom i završavaju s tatom, ili obrnuto, nije bitno.

Koliko loše mora biti kad prekidamo tu vezu. Dvoje ljudi koji su zajedno začeli život. Koliko glup moraš biti da to iz čiste sebičnosti raskineš.

Prije neki dan, na TV, gledala sam dvoje ljudi i dvoje djece. Jedna bolesna djevojčica, jedan potpuno zdrav sin, jedna izmučena mama i jedan tata koji izgleda kao da ima snage za sve njih.

I kažu da su najsretniji kad su zajedno.

I ja često tako osjećam. Da sam najmirnija kad smo svi zajedno. Kad se rasporedimo po onom ogromnom kutu u dnevnom boravku, kad me maze njezine malene ruke, dodiruju me nemirne noge onog starijeg, umiruje staloženost onog srednjeg i miluje njegov pogled baš onako kao što njega miluje moj. Ma nema šanse da se približimo jedno drugom od tih glava, ruku, nogu, smijeha, vike, svađa, zadirkivanja, a ipak nikad nismo bliže.

Obitelj.