Još i sad, u zimskim noćima, u vatri vidim njegov lik. Vidim pogled zagledan u mene, pogled zagledan u daljinu. Kuca mećava na prozor... Ispričat ću priču jer mi je teško podnijeti breme kojim me pritišće. Želio sam zaboraviti, no svaki put kakda bih zatvorio oči podsjećao me da to neće biti moguće. Godinama se već budim umoran i želio bih se napokon odmoriti. Postoji samo jedan način. Iako sam se zakleo kako će strašna tajna umrijeti samnom, imam osjećaj kako niti tada ne bih našao mira. Neka mi oprosti svatko čije će oči proći tamnim linijama ovog teksta...

Svijet se mijenja. Mijenjaju se ulice, gradovi i ljudi, mijenjaju se godišnja doba, mijenjaju se lica... S jeseni bi me uvijek obuzimala sjeta. Sjeta koju nisam znao objasniti i koja mi često nije bila draga, ali sam je s nestrpljenjem svake godine iščekivao. Bila mi je ugodna jer me ispunjavala nekom toplom prazninom, nekim baukom inspiracije koja bi izvirala tih dana iz svake pa i najmanje koincidencije koju bih zamjetio na ulici. Deja vu. Na svakom koraku, na svakom uglu. Činilo mi se kao da ovaj svijet poznajem bolje od bilo kojeg prolaznika na ulici, od bilo kojeg stanovnika zemlje. Kada bi me uhvatilo to neobično raspoloženje često bih uhvatio samog sebe kako promatram promjene stojeći na mjestu, znajući svaku unaprijed, a sam se ne bih mijenjao. Kao da su u tim trenucima prolazile godine vješto me izbjegavajući na svom putu. Znam, teško shvatljivo. Ni ja nisam shvaćao. Prokleta jesen. Sve učini tako kompliciranim.

U svojim sam lutanjima gradom u potrazi za inspiracijom često potratio čitave dane. Tako je bilo i te večeri. Hodao sam zabačenom ulicom promatrajući gorostasne sjene koje su svud naokolo bacale jednako tako ogromne zgrade. Krletke. Primjetio sam četiri sjene koko lagano klize prema meni. Okrenuo sam se i ubrzao korak. Obuzela me zla slutnja. Sjene zgrada kao da su mi zatvarale prostor kojim bih mogao umaknuti... Uhvatili su me i bacili na koljena, udarajući me bokserom po glavi. Sjene zgrada urlale su od smijeha... Jedna se sjenka naglo izobličila. Najveći od četvorice koja su me napala tražeći novac, držao je nož pod mojim vratom dok sam ja, hropćuči, po ne znam koji put pokušavao objasniti kako novca nemam. Nešto mu je odsjeklo ruku kojom je držao nož. Uz strašne urlike boli moji su napadači uskoro ležali mrtvi. Crvene su me oči gledale ispod plašta, s mača mu je kapala krv. Iz krabulje se širio zadah truleži, tjeskoba mi stegnula crijeva.

- Tko si ti ? - upitao sam.
- Čuvar - odgovorio je ledenim glasom.
- Čuvar čega ?
- Drevnih.

Ništa mi nije bilo jasno. Strah mi je razdirao grudi. Pozvao me da ga pratim. Ne znam zašto tada nisam pokušao pobjeći, bili imalo smisla ? Ušli smo u staru zgradu. Iz podruma su vodile beskrajne stube. Spuštali smo se dugo. Beskrajno. On je tiho lebdio ispred mene. Čuo sam tek otkucaje vlastitog srca.

- Stigli smo - rekao je glasno odškrinuvši bakrena vrata na kraju stuba. Ušli smo u gustu maglu koja je bila ispresijecana krikovima užasa. Svako malo bih negdje u daljini spazio bljesak očiju kakve je imao moj vodič. Kako se magla bila razrijedila bio sam u stanju razabrati oblike koji su se stvarali oko mene. Ogromne građevine, nezamislivih proporcija nicale su svud naokolo. Podsjetile su me na groteksne opise izgubljenog grada iz pripovijedaka Howarda P. Lovecrafta. Uskoro sam razaznao i odakle dolaze krikovi. Bili su to ljudski krikovi, milijuni ljudskih krikova, napćenih tijela, mutnih očiju.

- Tko su ovi ljudi !? - povikao sam prema svom izbavitelju užasnuto. - Gdje sam ?!
- Ovo su ljudi, ljudi kakve poznaješ, srećeš na ulici, ljudi iz susjedstva, a ovo je zagrobni život...
Nijemo sam promatrao more osakaćenih tjelesa s vrha litice na kojoj smo stajali.
- Odabran si da budeš Čuvar, da omogučiš ovom svijetu da i dalje postoji. Oni su cijeloga života živjeli u zabludi. Bog u kojeg su vjerovali na postoji. Postoje samo drevni bogovi, oduvijek. Mi, Čuvari, zaduženi smo da održimo njihov svijet, da se ne pobiju međusobno, jer ako čovjek umre nasilnom smrću tada on zauvijek luta između svjetova te nikada ne dospije ovdje. A roblje nam uvijek treba.
Slušao sam u nevjerici. Ispod mojih nogu čudna su bića ubijala ljude koji bi nakon nekoliko trenutaka opet oživjeli. Ponovo bi ih ubijali. Pobjegao sam prema vratima. Čuvar me nije pratio. Trčao sam stubama koliko sam brže mogao. Kada sam napokon izašao svjež mi je zrak okupao lice. Bila je prekrasna noć. Posljednja noć u kojoj sam uživao.

Kako završavam ovo pismo, ruke mi drhte. Nisam imao snage opisati sve užase koje sam dolje vidio. I dalje mislim da je to sve bio san. Ako si oduzmem život sam možda pobjegnem unaprijed određenom. A možda i ne... Nije mi mnogo toga preostalo. Želio bih se rarpršiti u svemiru, postati samo čestica prašine no možda je svemir samo iluzija, samo poklopac podzemnog svijeta. Ako vam u pustim noćima poput ove netko pokuca na vrata, otvorite jer nećete moći pobjeći...

Dok se tog jutra gledao u ogledalo digao mu se kurac. Pretpostavio je kako je to zbog vlastitog odraza. Volio se gledati u ogledalo, to je bilo jedino mjesto gdje se je mogao vidjeti i diviti se oblikovanim plohama koje su prekrivale njegov torzo. Obrijao se nabrzaka jer mu je uzdignuto spolovilo sugeriralo kako je vrijeme da ponovo smanji dotok krvi u nj. Vratio se u sobu. Ona je i dalje ležala svezana na krevetu. Jedno joj je oko bilo zatvoreno dok se drugo počelo puniti suzama kako se približavao. Glasno je ciknula kada ju je primio. Utišao ju je udarcem po licu. Više nije ispistila ni glasa, nevoljko s prepustila penetraciji koja je ionako trajala već danima. Bol u anusu više nije ni osjećala, samo je željela da prestane, da noćna mora završi, ma kakav god kraj bio. Uz glasne uzdahe zadovoljstva svršio je u nju posljednji puta. Nije se micala. Sjeo je pokraj kreveta i zapalio cigaretu. Gledao je kako nepomično zuri u njega. Otišao je u kuhinju po nož. Rezao je njeno beživotno tijelo na komade gotovo do sljedećeg jutra. Kada je napokon završio, odnio je ostatke u auto, naguravši ih u prtljažnik. Krv mu se slijevala tijelom dok se tuširao. Godio mu je taj osjećaj, osjećaj potpune kontrole nad životom i smrti. Divio se veličini svog spolovila u punoj erekciji. Jutro je svitalo dok se vozio prema farmi. Kasnio je. Šef bi mu mogao dati otkaz, ali ionako mu ševi ženu pa je tako svejedno. Gazda farme doista je odlučo učiniti maloprije navedeno tako da ga je morao ubiti čekićem za potkivanje konja. Nije mu se dalo zamarati sakrivanjem trupla pa ga je samo zakopao u sijeno. Silos je ionako golem,a on će već biti daleko kada ga budu našli. Imao je pametnijeg posla. Kurac mu je opet bio u punoj penetraciji, a usput je dobio i smionu ideju. Ušavši u gazdinu kuću zlatni ga je retriver Bingo pozdravio veselim lavežom. Nekoliko minuta kasnije gazdina je žena bila privezana za stolac obnažene stražnjice dok je on dovodio Binga k njoj. Samozadovoljavao s gledajući perverznu predstavu, snošaj dva nespojiva bića, gledajući užas na ženinu licu te strast kojom je pas prionuo postavljenom zadatku. Ubio ju je. Odvukao ju je u silos i zakopao kraj muža. Pas je tiho cvilio kraj njegovih nogu. Konji su se uznimirili. U daljini je čuo zvukove policijskih sirena. Želio je pobjeći no prokletstvo u njegovim hlačama nije mu dozvoljavalo. Kobile su se tjerale. Zadnje što je vidio bilo je konjsko kopito na licu te falus u punom sjaju koji po prvi puta nije uspio pogoditi željeno mjesto. Probudio se gol. Zabljesnula ga strašna vrućina. Hodao je između nagih tijela koja su mahom bila spojena u mahnitom zanosu. Nije tu bilo ljubavi, samo čista požuda. Gola tijela žena, neke bez ruku, neke smrskanih glava, neke s rupama od metaka na grudima. Nije mu se dizao.
- Dobrodošao u pakao mladiću! - uzvkinu postariji muškarac koji je upravo imao snošaj s najnovijim palim anđelom.
- Bio si zločest dečko, pa smo te očekivali ovdje. Mislim da ćeš uživati, al dobro, to je moje subjektivno mišljenje ! Ja znam da hoću - rekao je .
Muškarac se odmaknuo, a oko mladića su se stvorili petorica drugih. Imali su penise koji su visjeli do tla. Polako su se počeli uzdizati i poprimati monstruozne veličine.
- Lezi dečko - reče jedan od muškaraca - Vječnost upravo počinje !

Znao je satima sjediti u parku. Gledao je ljude kako prolaze, gledao je sunce i oblake i kišne kapi kako prolaze. Svakim je novim izlaskom sunca bio sve stariji kao i klupa na kojoj je sjedio. Čak su i ljudi koje promatrao svakim danom bili sve tužniji, brojao je bore na njihovim ljicima, brojao je suze koje su vješto pokušavali sakriti. Često mu je tišinu ispunjavala melodija koju je znao oduvijek iako se nije mogao sjetiti od koga ju je naučio. Jednostavno ju je znao. Kada bi se navečer zapalile ulične svjetiljke imao je osjećaj kako mu osvjetljavaju put u drugi svijet, svijet za koji je znao da mu pripada, svijet u koji se istinski želio vratiti. No, svjetiljke su mu pokazivale samo dio puta, vrata nije mogao pronaći. Često je puta znao pratiti ljude za koje je pomislio da su iz istog svijeta kao i on, međutim, razočarao bi se svaki put kada bi se našao pred tuđom kućom, stanom ili automobilom. Pred nečijim tuđim i njemu nepoznatim svijetom. Brojao je kapi kiše i kišobrane, pratio je lica, a godine su prolazile, i svakog dana novi ljudi, novo Sunce, nove kapi i pahulje snijega. Kada bi se s jeseni spustile magle te prekrile njega i klupu na kojoj je sjedio, tada bi mu sva lica postala strana, nije razabirao niti jedno, tada bi mu se njegov izgubljeni svijet činio još daljim i sljedećeg bi dana počinjao sve ispočetka, do nove magle. Ponekad bi pokraj njega sjeli i drugi ljudi. Nisu se previše obazirali na njegovu potragu, a pitanja o istom često bi popratili posprdnim osmjesima. On je njih razumio, oni njega nisu. Kada bi prošla jesen i sjeverac kada bi sakrio lica ljudi, ostajao bi sam i hladnoća bi orala njegovim licem. Sve se rjeđe ustajo s klupe, sve bi rjeđe odlazio u potragu, sve je manje pjevušio pjesmu, polako mu blijedilo sjećanje na nju. S proljećem klupa ostade prazna. Primjetili prolaznici da nešto nedostaje ali nisu znali što. Još jutros su primjetili novu boru, onu koje jučer nije bilo, no to je samo još jedna bora, još jedna u nizu, samo još jedna suza, jedna pahulja snijega...

Cijeli su mi život govorili da ne idem prema svjetlu... Ili su barem tako mislili. Pripremao sam se pobjeći od svjetla prema naputku kojeg sam imao. Međutim, onog trenutka kakda sam svjetlo ugledao bio sam uvjeren kako želim poći prema njemu, želio sam vidjeti otkud dolazi, gdje mu je i što izvor. I tako sam krenuo praćen uplakanim glasovima. Nisam se previše obazirao. Neka plaču. Snaći će se. Kako sam se približavao svjetlu, ono je bivalo sve slabije i sve sam jasnije mogao razabirati oblike. Na kraju tunela bila su vrata, a iza vrata nebo. Plavo nebo i ništa drugo. Pokraj vratiju sjedio je čovjek. - Sveti Petar - pomislio sam posprdno, kad ono, bio sam u pravu. Bio je to stvarno Sveti Petar.
- Ja sam u raju ? - upitao sam zbunjeno.
- Nisi još, ali si na dobrom putu - reče mi i pokaza rukom na vrata.
- Kakav je raj ? - ponovno upitah.
- Onakav kakav želiš da bude.
Prošao sam kroz vrata te se nađoh u svojoj ulici. Bilo je neobično tiho. Uđoh u svoju kuću. Zazivao sam starce, brata, nitko se nije odazivao. Sjeo sam u dnevni boravak i upalio televizor. Na ekranu s pojavila slika onih vratiju i čovjeka pokraj njih. Gledao je u mene kao da me vidi.
- Da li je to raj kakav si zamišljao ? - upitao me.
- Ne, nije, odavde sam otišao, pa moram priznat da sam očekivao nešto spektakularnije.
- Ovo je raj koji si želio, a ne onakav kakav si zamišljao.
- Nemoguće, da je ovo raj kakav sam želio moja bi obitelj i prijatelji bili ovdje.
- Svatko stvara svoj raj, a ti ćeš na svoj morati pričekati. Netko od njih sigurno će ti se uskoro pridužiti.
- Onda bolje da sam ostao dolje - rekao sam razočarano.
- Možda, no nisi.
Ugasio sam televizor. Prošetao sam ulicom. Nisam sreo nikog poznatog, sve su kuće bile prazne. Ovo sigurno nije bio raj koji sam očekivao, a još manje koji sam želio. Došao sam do autobusne stanice. Na klupi je sjedio dječak kojeg nisam poznavao.
- Hej, koga čekaš - upitao sam nehajno sjevši pokraj njega.
- Mamu i tatu - odgovorio je tiho.
- Pa koliko već dugo čekaš ?
- Ne znam, dugo, nekoliko godina.
Šutio sam, nisam znao što bih mu rekao.
- Samo želim da se vrate po mene, da me opet ne zaborave... - rekao je tiho.
Ne znam kolilko sam dugo sjedio s njim na toj stanici no odjednom je na njoj stao autobus. Vrata su se otvorila, a na njima se pojavila moja majka.
- Ah, dobro je, na sigurnom si - rekla je.
- Ma jesam, nego, siđi, idemo doma.
- Ne mogu, ovo nije moja stanica, samo sam željela vidjeti jesi li dobro.
Vrata su se zatvorila i ona je otišla dalje. Otrčao sam natrag u kuću i ponovo upali televizor.
- Kuda mi je otišla majka ?! Zar nisi rekao da će doći k meni, da će svi doći ?
- Ona je, nažalost odabrala svoj put, otišla je na mjesto s kojeg nema povratka, kao i ti, samo ona je to učinila na način koji ovdje ne prolazi. Digla je ruku na sebe.
- Ali ona je to učinila zbog mene ! - vikao sam.
- To ne čini razliku.
- Zar je više nikad neću vidjeti ?
- Nažalost, ne. Ona nije zamišljala raj, nije ga ni željela.
Dugo sam sjedio u tišini, suze su mi se kotrljale niz obraz. Bio sam ljut. Prošetao sam još jednom kroz svoj tihi raj i sjeo opet pokraj dječaka na autobusnoj stanici.
Samotno neko mjesto ova nebesa...