Znao je satima sjediti u parku. Gledao je ljude kako prolaze, gledao je sunce i oblake i kišne kapi kako prolaze. Svakim je novim izlaskom sunca bio sve stariji kao i klupa na kojoj je sjedio. Čak su i ljudi koje promatrao svakim danom bili sve tužniji, brojao je bore na njihovim ljicima, brojao je suze koje su vješto pokušavali sakriti. Često mu je tišinu ispunjavala melodija koju je znao oduvijek iako se nije mogao sjetiti od koga ju je naučio. Jednostavno ju je znao. Kada bi se navečer zapalile ulične svjetiljke imao je osjećaj kako mu osvjetljavaju put u drugi svijet, svijet za koji je znao da mu pripada, svijet u koji se istinski želio vratiti. No, svjetiljke su mu pokazivale samo dio puta, vrata nije mogao pronaći. Često je puta znao pratiti ljude za koje je pomislio da su iz istog svijeta kao i on, međutim, razočarao bi se svaki put kada bi se našao pred tuđom kućom, stanom ili automobilom. Pred nečijim tuđim i njemu nepoznatim svijetom. Brojao je kapi kiše i kišobrane, pratio je lica, a godine su prolazile, i svakog dana novi ljudi, novo Sunce, nove kapi i pahulje snijega. Kada bi se s jeseni spustile magle te prekrile njega i klupu na kojoj je sjedio, tada bi mu sva lica postala strana, nije razabirao niti jedno, tada bi mu se njegov izgubljeni svijet činio još daljim i sljedećeg bi dana počinjao sve ispočetka, do nove magle. Ponekad bi pokraj njega sjeli i drugi ljudi. Nisu se previše obazirali na njegovu potragu, a pitanja o istom često bi popratili posprdnim osmjesima. On je njih razumio, oni njega nisu. Kada bi prošla jesen i sjeverac kada bi sakrio lica ljudi, ostajao bi sam i hladnoća bi orala njegovim licem. Sve se rjeđe ustajo s klupe, sve bi rjeđe odlazio u potragu, sve je manje pjevušio pjesmu, polako mu blijedilo sjećanje na nju. S proljećem klupa ostade prazna. Primjetili prolaznici da nešto nedostaje ali nisu znali što. Još jutros su primjetili novu boru, onu koje jučer nije bilo, no to je samo još jedna bora, još jedna u nizu, samo još jedna suza, jedna pahulja snijega...