Još i sad, u zimskim noćima, u vatri vidim njegov lik. Vidim pogled zagledan u mene, pogled zagledan u daljinu. Kuca mećava na prozor... Ispričat ću priču jer mi je teško podnijeti breme kojim me pritišće. Želio sam zaboraviti, no svaki put kakda bih zatvorio oči podsjećao me da to neće biti moguće. Godinama se već budim umoran i želio bih se napokon odmoriti. Postoji samo jedan način. Iako sam se zakleo kako će strašna tajna umrijeti samnom, imam osjećaj kako niti tada ne bih našao mira. Neka mi oprosti svatko čije će oči proći tamnim linijama ovog teksta...
Svijet se mijenja. Mijenjaju se ulice, gradovi i ljudi, mijenjaju se godišnja doba, mijenjaju se lica... S jeseni bi me uvijek obuzimala sjeta. Sjeta koju nisam znao objasniti i koja mi često nije bila draga, ali sam je s nestrpljenjem svake godine iščekivao. Bila mi je ugodna jer me ispunjavala nekom toplom prazninom, nekim baukom inspiracije koja bi izvirala tih dana iz svake pa i najmanje koincidencije koju bih zamjetio na ulici. Deja vu. Na svakom koraku, na svakom uglu. Činilo mi se kao da ovaj svijet poznajem bolje od bilo kojeg prolaznika na ulici, od bilo kojeg stanovnika zemlje. Kada bi me uhvatilo to neobično raspoloženje često bih uhvatio samog sebe kako promatram promjene stojeći na mjestu, znajući svaku unaprijed, a sam se ne bih mijenjao. Kao da su u tim trenucima prolazile godine vješto me izbjegavajući na svom putu. Znam, teško shvatljivo. Ni ja nisam shvaćao. Prokleta jesen. Sve učini tako kompliciranim.
U svojim sam lutanjima gradom u potrazi za inspiracijom često potratio čitave dane. Tako je bilo i te večeri. Hodao sam zabačenom ulicom promatrajući gorostasne sjene koje su svud naokolo bacale jednako tako ogromne zgrade. Krletke. Primjetio sam četiri sjene koko lagano klize prema meni. Okrenuo sam se i ubrzao korak. Obuzela me zla slutnja. Sjene zgrada kao da su mi zatvarale prostor kojim bih mogao umaknuti... Uhvatili su me i bacili na koljena, udarajući me bokserom po glavi. Sjene zgrada urlale su od smijeha... Jedna se sjenka naglo izobličila. Najveći od četvorice koja su me napala tražeći novac, držao je nož pod mojim vratom dok sam ja, hropćuči, po ne znam koji put pokušavao objasniti kako novca nemam. Nešto mu je odsjeklo ruku kojom je držao nož. Uz strašne urlike boli moji su napadači uskoro ležali mrtvi. Crvene su me oči gledale ispod plašta, s mača mu je kapala krv. Iz krabulje se širio zadah truleži, tjeskoba mi stegnula crijeva.
- Tko si ti ? - upitao sam.
- Čuvar - odgovorio je ledenim glasom.
- Čuvar čega ?
- Drevnih.
Ništa mi nije bilo jasno. Strah mi je razdirao grudi. Pozvao me da ga pratim. Ne znam zašto tada nisam pokušao pobjeći, bili imalo smisla ? Ušli smo u staru zgradu. Iz podruma su vodile beskrajne stube. Spuštali smo se dugo. Beskrajno. On je tiho lebdio ispred mene. Čuo sam tek otkucaje vlastitog srca.
- Stigli smo - rekao je glasno odškrinuvši bakrena vrata na kraju stuba. Ušli smo u gustu maglu koja je bila ispresijecana krikovima užasa. Svako malo bih negdje u daljini spazio bljesak očiju kakve je imao moj vodič. Kako se magla bila razrijedila bio sam u stanju razabrati oblike koji su se stvarali oko mene. Ogromne građevine, nezamislivih proporcija nicale su svud naokolo. Podsjetile su me na groteksne opise izgubljenog grada iz pripovijedaka Howarda P. Lovecrafta. Uskoro sam razaznao i odakle dolaze krikovi. Bili su to ljudski krikovi, milijuni ljudskih krikova, napćenih tijela, mutnih očiju.
- Tko su ovi ljudi !? - povikao sam prema svom izbavitelju užasnuto. - Gdje sam ?!
- Ovo su ljudi, ljudi kakve poznaješ, srećeš na ulici, ljudi iz susjedstva, a ovo je zagrobni život...
Nijemo sam promatrao more osakaćenih tjelesa s vrha litice na kojoj smo stajali.
- Odabran si da budeš Čuvar, da omogučiš ovom svijetu da i dalje postoji. Oni su cijeloga života živjeli u zabludi. Bog u kojeg su vjerovali na postoji. Postoje samo drevni bogovi, oduvijek. Mi, Čuvari, zaduženi smo da održimo njihov svijet, da se ne pobiju međusobno, jer ako čovjek umre nasilnom smrću tada on zauvijek luta između svjetova te nikada ne dospije ovdje. A roblje nam uvijek treba.
Slušao sam u nevjerici. Ispod mojih nogu čudna su bića ubijala ljude koji bi nakon nekoliko trenutaka opet oživjeli. Ponovo bi ih ubijali. Pobjegao sam prema vratima. Čuvar me nije pratio. Trčao sam stubama koliko sam brže mogao. Kada sam napokon izašao svjež mi je zrak okupao lice. Bila je prekrasna noć. Posljednja noć u kojoj sam uživao.
Kako završavam ovo pismo, ruke mi drhte. Nisam imao snage opisati sve užase koje sam dolje vidio. I dalje mislim da je to sve bio san. Ako si oduzmem život sam možda pobjegnem unaprijed određenom. A možda i ne... Nije mi mnogo toga preostalo. Želio bih se rarpršiti u svemiru, postati samo čestica prašine no možda je svemir samo iluzija, samo poklopac podzemnog svijeta. Ako vam u pustim noćima poput ove netko pokuca na vrata, otvorite jer nećete moći pobjeći...
Post je objavljen 28.10.2008. u 17:55 sati.