Cijeli su mi život govorili da ne idem prema svjetlu... Ili su barem tako mislili. Pripremao sam se pobjeći od svjetla prema naputku kojeg sam imao. Međutim, onog trenutka kakda sam svjetlo ugledao bio sam uvjeren kako želim poći prema njemu, želio sam vidjeti otkud dolazi, gdje mu je i što izvor. I tako sam krenuo praćen uplakanim glasovima. Nisam se previše obazirao. Neka plaču. Snaći će se. Kako sam se približavao svjetlu, ono je bivalo sve slabije i sve sam jasnije mogao razabirati oblike. Na kraju tunela bila su vrata, a iza vrata nebo. Plavo nebo i ništa drugo. Pokraj vratiju sjedio je čovjek. - Sveti Petar - pomislio sam posprdno, kad ono, bio sam u pravu. Bio je to stvarno Sveti Petar.
- Ja sam u raju ? - upitao sam zbunjeno.
- Nisi još, ali si na dobrom putu - reče mi i pokaza rukom na vrata.
- Kakav je raj ? - ponovno upitah.
- Onakav kakav želiš da bude.
Prošao sam kroz vrata te se nađoh u svojoj ulici. Bilo je neobično tiho. Uđoh u svoju kuću. Zazivao sam starce, brata, nitko se nije odazivao. Sjeo sam u dnevni boravak i upalio televizor. Na ekranu s pojavila slika onih vratiju i čovjeka pokraj njih. Gledao je u mene kao da me vidi.
- Da li je to raj kakav si zamišljao ? - upitao me.
- Ne, nije, odavde sam otišao, pa moram priznat da sam očekivao nešto spektakularnije.
- Ovo je raj koji si želio, a ne onakav kakav si zamišljao.
- Nemoguće, da je ovo raj kakav sam želio moja bi obitelj i prijatelji bili ovdje.
- Svatko stvara svoj raj, a ti ćeš na svoj morati pričekati. Netko od njih sigurno će ti se uskoro pridužiti.
- Onda bolje da sam ostao dolje - rekao sam razočarano.
- Možda, no nisi.
Ugasio sam televizor. Prošetao sam ulicom. Nisam sreo nikog poznatog, sve su kuće bile prazne. Ovo sigurno nije bio raj koji sam očekivao, a još manje koji sam želio. Došao sam do autobusne stanice. Na klupi je sjedio dječak kojeg nisam poznavao.
- Hej, koga čekaš - upitao sam nehajno sjevši pokraj njega.
- Mamu i tatu - odgovorio je tiho.
- Pa koliko već dugo čekaš ?
- Ne znam, dugo, nekoliko godina.
Šutio sam, nisam znao što bih mu rekao.
- Samo želim da se vrate po mene, da me opet ne zaborave... - rekao je tiho.
Ne znam kolilko sam dugo sjedio s njim na toj stanici no odjednom je na njoj stao autobus. Vrata su se otvorila, a na njima se pojavila moja majka.
- Ah, dobro je, na sigurnom si - rekla je.
- Ma jesam, nego, siđi, idemo doma.
- Ne mogu, ovo nije moja stanica, samo sam željela vidjeti jesi li dobro.
Vrata su se zatvorila i ona je otišla dalje. Otrčao sam natrag u kuću i ponovo upali televizor.
- Kuda mi je otišla majka ?! Zar nisi rekao da će doći k meni, da će svi doći ?
- Ona je, nažalost odabrala svoj put, otišla je na mjesto s kojeg nema povratka, kao i ti, samo ona je to učinila na način koji ovdje ne prolazi. Digla je ruku na sebe.
- Ali ona je to učinila zbog mene ! - vikao sam.
- To ne čini razliku.
- Zar je više nikad neću vidjeti ?
- Nažalost, ne. Ona nije zamišljala raj, nije ga ni željela.
Dugo sam sjedio u tišini, suze su mi se kotrljale niz obraz. Bio sam ljut. Prošetao sam još jednom kroz svoj tihi raj i sjeo opet pokraj dječaka na autobusnoj stanici.
Samotno neko mjesto ova nebesa...
Post je objavljen 02.10.2008. u 10:09 sati.