Muha se zaplete u paukovu mrežu.
- Približava mi se pauk - pomisli i
umre od straha.
- Kukavno - reče pauk i oslobodi je
iz mreže.
Muha padne na tlo.
Pauka pojede ptica.

Gledajući svijet očima duge vidim ga u crno bijelim nijansama s primjesama sive što se gube u kutevima nepregledne tmine i sjena što lagano kruže turobnim jesenskim pejzažima... Na vitrajima gledam vrtloge crnih oblaka što u njima dobivaju nove nijanse i dimenzije, ponekad potpuno nerazumljive i često puta sasvim neprihvatljive... Njihova je misao u talogu crnine, namočena teškim suzama pada koje nakon plača prkose zvijezdama u svježoj noći dok ozon ispire umove prolaznika. Gledam ih kako žure na posao, obiteljima, ljubavima i novim porazima, jure i ne obraćaju pozornost jer ih nije briga, i sve im je ravno, sve im je sivo... Svaki je pokušaj nova mogućnost pobjede i poraza koji se kasnije grana na raznobojne izdanke kojima ionako ne naziremo smjer, a kada se isprepletu, teško je spoznati pravu granicu... Ludilo postaje jedini pravi bijeg od stvarnosti...
Gledam svijet očima duge i moja je kap u crnoj, zelenoj i plavoj, svojim padom bojam zemlju poput prolivene nafte ali se gubim s prvim suncem...
I sve je opet crno i sve je opet bijelo...

Tog me jutra pogledala blistavim pogledom. Gotovo da sam joj mogao vidjeti dušu. No ipak, samo praznina. Ne bijaše kao nekada i to me prestraši. Ustao sam i odteturao do kuhinje. Krajičkom oka spazih da me i dalje promatra, rekao bih, gotovo ne trepčući, kao hipnotizirana. Požurih kako bi je izgubio iz vida. Otvorio sam hladnjak koji me trenutak kasnije okupao neugodnim vonjem truleži. Ne obazirući se, uzeo sam tetrapak mlijeka i otpio gutljaj vrlo kisele tekućine. Izašavši iz kuhinje krenuh prema kupaonici. Obavljajući nuždu opazih kako nešto pluta na površini vode iznješane s mojom mokraćom. Osjetivši laganu jezu, posegnuo sam rukom u oporu tekućinu. Izvadio sam nešto što je bilo nevjerojatno nalik na ljudsko oko...
To bijaše ljudsko oko i bijaše plavo, ispresjecano žilicama, izgledalo je kao iščupano iz ljudske lubanje. Ispustio sam ga obuzet srašnom spoznajom. Voda iz kotlića ispirala je tragove. Ne želeći razmišljati pustio sam vodu u kadu koja se časom napunila rijetkom crvenkastom tekućinom. Morao sam, naime, isprati kadu kako bih se mogao okupati jer je bila prožeta naslagama nalik na hrđu. Um ispran poput kade. Vratio sam se u sobu. Ona me i dalje gledala smrznutohg pogleda. Legao sam pored nje. Cjelivao sam njene ledene usne, no nije mi uzvraćala poljubca. Zatvorio sam oči kako je ne bih gledao, treptao sam umjesto nje kada bih je opet pogledao. Istraživao sam ispod crvenkaste plahte nago žensko tijelo... Nakon dodira, svatih kako su mi ruke obojene, shvatih da je plahta inače snježno bijela, te da one mrlje nisu ukras već iluzija. Zaovoljen, legoh kraj nje, zagrlih je, a niz njene grudi skotrljahu se dva staklena oka.

Tražio sam Boga u sebi. Ne mogu reći da sam ga našao, jer ne znam ni kada sam ga izgubio. Tražio sam Boga u svitanju i zalasku sunca, u ambisu tišine i laticama ruža, u očima ljudi i kapima kiše, zazivao sam Ga u zvijezdama i kantama za smeće. Nisam Ga našao u svitanju jer me sunce zaslijepilo, ni u zalasku Mu ne nađoh traga jer mi tama progutala pogled. Bez riječi sam ostao u tišini, u tuđem sam pogledu tražio snove, a u kišnim kapima isprane ulice prljavog grada. Na vapaje moje ostao Je gluh. Dok sam tražio put, nebo je šutjelo. U smogu sam grada kopao po smeću tražeći Boga. Ruke mi bile prljave, a čelo znojno, džepovi poderani, pokraj mene prolaziše vlakovi. Pratiše ih putnici. Umornim pogledom... Dječji pogled na prozoru u odsjaju asfalta, bore se skupiše oko mog osmjeha. Neki mi prosjak udjelio zlatno puce što mu ga dade neka gospođa iz daleke zemlje. Kupio sam četvrt kruha i podijelio ga s njime i njegovim psetom. Pas je cvilio dok su nad njegovom glavom prolazili oblaci. Tmurni i sivi. Sljedećeg dana rekao sam prosjaku da tražim Boga, te mi on odluči pomoći. Natavio sam kopati po kantama dok je on provjeravao obližnje kontejnere. Pseto se kupalo u Savi. I tog su dana oblaci bili sivi i tašti. Nismo pronašli Boga ni tog ni idućih dana...Samo nekoliko opušaka koje smo popušili iste te noći pored rijeke. Razgovarali smo o tome kako Bog izgleda. U daljini splav, padala je kiša... Rekoh mu da ga zamišljam poput starca koji ostaje gluh na molitve. On se nasmije i reče kako on zamišlja Boga kao kutiju cigareta jer je to moguće naći na mjestima gdje Ga mi tražimo. Doista, teško da ćemo naći Boga kakvog ja zamišljam, ali vrlo lako bismo mogli naići na kutiju cigareta, najvjerojatnije praznu, ali bitna je nada dok je otvaramo ako nije potpuno uništena... Sljedećih dana tražio sam Ga u praznim kutijama cigareta ni sam ne znajući što da očekujem ako pronađem cigaretu u jednoj od njih. Prosjak i njegovo pseto također ne nađoše ni jednu. Samo su nalazili odbačene snove. Jedne am noći čuo kako starac kašlje. Pas je zavijao. Noć bijaše vedra i zvijezde popadaše u rijeku osvjetljavajući smeće što je plutalo površinom. Ustadoh ujutro a njega nije bilo na staroj kartonskoj kutiji na kojoj je običavao spavati. Ni psa ne bijaše u blizini. Odlučio sam pričekati, te u međuvremenu potražiti Boga u obližnjim kantama. Možda Ga je netko sinoć bacio. U jednoj kutiji nađoh cijelu cigaretu. Bila je mokra, ali cijela. Pokraj nogu mi tiho cvilio pas. Slijedio sam ga do kontejnera. Stao je molećivo pokraj. Poglesah unutra, a ondje u moru otpadaka otvorenih je očiju ležalo beživotno tijelo starca.