Gledajući svijet očima duge vidim ga u crno bijelim nijansama s primjesama sive što se gube u kutevima nepregledne tmine i sjena što lagano kruže turobnim jesenskim pejzažima... Na vitrajima gledam vrtloge crnih oblaka što u njima dobivaju nove nijanse i dimenzije, ponekad potpuno nerazumljive i često puta sasvim neprihvatljive... Njihova je misao u talogu crnine, namočena teškim suzama pada koje nakon plača prkose zvijezdama u svježoj noći dok ozon ispire umove prolaznika. Gledam ih kako žure na posao, obiteljima, ljubavima i novim porazima, jure i ne obraćaju pozornost jer ih nije briga, i sve im je ravno, sve im je sivo... Svaki je pokušaj nova mogućnost pobjede i poraza koji se kasnije grana na raznobojne izdanke kojima ionako ne naziremo smjer, a kada se isprepletu, teško je spoznati pravu granicu... Ludilo postaje jedini pravi bijeg od stvarnosti...
Gledam svijet očima duge i moja je kap u crnoj, zelenoj i plavoj, svojim padom bojam zemlju poput prolivene nafte ali se gubim s prvim suncem...
I sve je opet crno i sve je opet bijelo...