Tog me jutra pogledala blistavim pogledom. Gotovo da sam joj mogao vidjeti dušu. No ipak, samo praznina. Ne bijaše kao nekada i to me prestraši. Ustao sam i odteturao do kuhinje. Krajičkom oka spazih da me i dalje promatra, rekao bih, gotovo ne trepčući, kao hipnotizirana. Požurih kako bi je izgubio iz vida. Otvorio sam hladnjak koji me trenutak kasnije okupao neugodnim vonjem truleži. Ne obazirući se, uzeo sam tetrapak mlijeka i otpio gutljaj vrlo kisele tekućine. Izašavši iz kuhinje krenuh prema kupaonici. Obavljajući nuždu opazih kako nešto pluta na površini vode iznješane s mojom mokraćom. Osjetivši laganu jezu, posegnuo sam rukom u oporu tekućinu. Izvadio sam nešto što je bilo nevjerojatno nalik na ljudsko oko...
To bijaše ljudsko oko i bijaše plavo, ispresjecano žilicama, izgledalo je kao iščupano iz ljudske lubanje. Ispustio sam ga obuzet srašnom spoznajom. Voda iz kotlića ispirala je tragove. Ne želeći razmišljati pustio sam vodu u kadu koja se časom napunila rijetkom crvenkastom tekućinom. Morao sam, naime, isprati kadu kako bih se mogao okupati jer je bila prožeta naslagama nalik na hrđu. Um ispran poput kade. Vratio sam se u sobu. Ona me i dalje gledala smrznutohg pogleda. Legao sam pored nje. Cjelivao sam njene ledene usne, no nije mi uzvraćala poljubca. Zatvorio sam oči kako je ne bih gledao, treptao sam umjesto nje kada bih je opet pogledao. Istraživao sam ispod crvenkaste plahte nago žensko tijelo... Nakon dodira, svatih kako su mi ruke obojene, shvatih da je plahta inače snježno bijela, te da one mrlje nisu ukras već iluzija. Zaovoljen, legoh kraj nje, zagrlih je, a niz njene grudi skotrljahu se dva staklena oka.