Pieces of my non-existing kingdom
27.01.2009., utorak
|
Vrtjela sam se i vrtjela i vrtjela oko svoje osi, iskrenog osmijeha na licu koji se mogao vidjeti i iza zatvorenih ociju, tvojeg imena na mojim usnama koje se moglo cuti i kroz cvrsto zatvorenu celjust. No, prije nego sto sam uopce shvatila, ravnoteza je izgubljena, a ja propala kroz carobni svijet srece. Razbivsi svoje iluzije samo jednim malenim padom, razbila sam i navodnu istinu u koju vise ne vjerujem. Ne zeli te – nova je istina bolno ispisana na mome srcu. Zasto i bi? Zasto i bi…   |
16.01.2009., petak
|
Nije li tuzno sto bih jos uvijek tjerala oblake sa nocnog neba na sve moguce nacine samo kako bih vidjela svoju zvijezdu? Cak i kada znam da nemam nikakve veze sa oblacima niti mogucnosti sklanjati ih. A ipak, trudila bih se i dalje... Nije li tuzno sto kula koja sam gradila do te iste malene zvijezde jos uvijek stoji netaknuta, stovise, sa vremena na vrijeme i nadogradivana, umjesto srusena onog trenutka kada su mi rekli da do zvijezda nije moguce doci? A ipak, ja bih se trudila i dalje... Nije li tuzno sto kada gledam u nebo i ostale mnogobrojne zvijezdne na njemu, kutom oka jos uvijek vidim nju, takozvanu „svoju“ zvijezdu? Iako ona nikada nije bila moja. ..niti ce biti. A ipak, ja ne mogu do kraja maknuti svoj pogled s nje. Ne mogu... ili ne zelim. Kakogod, ona je tu. Na mojem nebu. Na mojem horizontu. U mojem srcu. Zauvijek?   |
15.01.2009., četvrtak
|
Slamam se, nisam sposobna podnijeti tezinu slomljenih snova strovaljenih na mene, stoga slamam se i sama. "Cos you don't see me, and you don't need me, and you don't love me the way I wish you would..."   U mukama, bez svoga andela, sada ranjenih zastitnickih krila, grcim se u mukama. "Oh, my baby, how beautiful you are, oh, my darling, complitely torn apart..."   Bez zraka, od previse osjecaja ne mogu disati, udahnuti jos malo nade, gusim se. "So I'll sing this song to you for the last time, and my heart is torn in two..."   Nisam zeljela biti prazna, sada sam sve, samo ne to, ispunjena cistom tugom, boli i ocajem. "This is the place where I'm falling apart..."   Slamam se, u mukama, bez zraka, nisam zeljela biti prazna, ali... nisam zeljela ni sve ovo.   |
06.01.2009., utorak
|
Pisem olovkom po zraku, milimetar iznad papira, ne znajuci sto zelim napisati. Pogledom lutam sobom, od jednog kuta do drugog, i nisam svjesna niceg oko sebe. Dopustila sam onom savrsenom zeljenom kraju * da ispari u miru. Nasla se na novoj stazi. Volim pogled koji mi se pruza preda njom, a u isto vrijeme – zasto osjecam da zavrsava vec iza prvog zavoja?... Boli me, ali neka. Nisam vise sigurna zelim li ponovo pasti pod dugotrajne muke besmislenih nada. Svjesna sam iluzija stvaranih u svojoj glavi, i ovog puta ne ocekujem bajku. Ipak, to ne znaci da ju ne prizeljkujem... Princeza se probudila. Ali ne zna shvaca li itko koliko je to budenje bilo ustvari bolno... koliko boli grubi pad sa jarko ruzicastih oblaka na tvrdo crno, tako prokleto hladno, tlo. I znam...znam da se ponovo uspinjem prema oblacima. Ali ovog puta, ici cu nize i oblaci nece biti ruzicasti. Biti ce bijeli, na plavicastom nebu, kakvi oni u stvarnosti i jesu. Ne ocekujem bajku, nego jednu sasvim prosjecnu pricu. Ipak... i prosjecna prica ima pravo na savrseni zavrsetak, nema li?   ........... Update: * but it's still making me so sick reading about it...  |
