Pieces of my non-existing kingdom
13.09.2008., subota
|
Nikada neces znati sto osjecam za tebe... ali ja cu i dalje ispisivati prazne stranice, i dalje nizati stihove posvecene tebi, rijeci koje ti nikada neces cuti, ono sto neces razumijeti, ono sto ne vidis, sve je brizno pospremljeno, sacuvano u ovoj tinti koja se hvata za bijelu povrsinu, sacuvano medu ovim koricama koje grle moju iscijedenu bol, dio tebe moj je, ukraden i polozen u mojim stihovima, dio tebe moj je, zauvijek u mome srcu... A ti nikada neces znati sto osjecam za tebe...   |
06.09.2008., subota
|
I'll stay down here! It'll be no use their putting their heads down and saying "Come up again, dear!" I shall only look up and say "Who am I then? Tell me that first, and then, if I like being that person, I'll come up: if not, I'll stay down here till I'm somebody else" --but, oh dear!' cried Alice, with a sudden burst of tears, `I do wish they WOULD put their heads down! I am so VERY tired of being all alone here...'   |
04.09.2008., četvrtak
|
Je li vam ikada netko ili nesto nedostajalo? Jeste li ikada osjećali onu rupu pored sebe nakon što se vaša planina sreće, malena ili velika, odjednom urušila i pretvorila u ništo nego li običan prah prebrzo odnesen vjetrom? Jeste li se osjećali izgubljeno? Bespomoćno? Nesposobno da se pomaknete sa mjesta, očiju prikovanih za prazninu gdje ste poput fatamorgane i dalje vidjeli žive uspomene koje vam na čas brišu, a na čas izazivaju suze? Sigurna sam da jeste. Barem jednom... Najmanje mnogo puta.  A znate li onaj osjećaj fantomske boli, kada čovjek još uvijek može osjetiti stvarnu bol u amputiranom dijelu tijela? Osjećaj boli u srcu kojega više nemate. Bilo to srce koje ste nekome darovali, srce koje vam je bezobrazno ukradeno, srce kojega ste se odrekli, sasvim je nebitno. Razdiruća bol u grudima gdje je nekada kucalo vaše maleno i naivno srce i više je nego stvarna.  Bojite li se smrti? Strah da cete umrijeti prije nego sto vam je polovica vaseg srca vracena, uz drugu polovicu srca osobe do koje vam je stalo. Bojite li se mogucnosti da necete stici dozivjeti spajanje polovica vasih srdaca u jedno potpuno? Da vam smrt nece pruziti tu sansu? Ili, mozda na sve to ipak gledati drugacijim ocima, zeleci umrijeti sto prije, uvjereni da vam vasa polovica, a kamoli polovica srca druge osobe, nikada nece biti darovana.  Ljudi su mazohisti. Znaju da ljubav boli. A nakon svega, ipak ju tako zarko zele…   |
01.09.2008., ponedjeljak
  Stajala je u izlogu. Lutka sa velikim osmijehom, i jos vecom rupom na srcu. Stajala je ovdje vec godinama, strpljivo cekajuci da nekome priraste srcu, da je netko konacno pozeli samo za sebe. Toliko je puta bila u rukama mogucih kupaca, ali svi bi je oni samo jos vise razderali radi svoje zabave, da bi je zatim uskoro natrag vracali u izlog, bacajuci je sve dublje i dublje medu prljavstinu i tamu. Nitko je nije zelio. A ona, tako puna rana i srama, i dalje je morala drzati osmijeh na licu u izlogu i skrivati svoje oziljke pred novim ljudima koji bi je dosli vidjeti. Jer, tko bi zelio uzeti rastrganu lutku? Tko bi se zelio muciti sastavljajuci je, kada se oko nje nalazi toliko savrsenih lutaka s velikim osmjesima i velikim zavodljivim ocima iz kojih kao da isijava obecanje savrsenog zivota s njima… I njezin je osmijeh bio velik, ali ne poput njihovog. I njezine su oci bile velike, ali nedovoljno velike za jednu lutku koja je trebala isijavati bogata obecanja boljeg i sretnijeg života s njome. Nije im imala nista za ponuditi. A ona se uvijek toliko vezala za svakoga od njih, za svake oci koje bi se barem na kratko zaustavile na njoj, bas kao da je vjerovala da ce mozda bas njima biti savrsena. Toliko rupa na njoj, toliko zakrpa, a ona jos uvijek nije shvacala da nije dovoljno dobra za kupovinu. Toliko odbacivanja govori sve, ali ona nikako da shvati… nitko ju nece uzeti u svoje ruke zauvijek...   |
