Marketing
Stajala je u izlogu. Lutka sa velikim osmijehom, i jos vecom rupom na srcu. Stajala je ovdje vec godinama, strpljivo cekajuci da nekome priraste srcu, da je netko konacno pozeli samo za sebe. Toliko je puta bila u rukama mogucih kupaca, ali svi bi je oni samo jos vise razderali radi svoje zabave, da bi je zatim uskoro natrag vracali u izlog, bacajuci je sve dublje i dublje medu prljavstinu i tamu. Nitko je nije zelio. A ona, tako puna rana i srama, i dalje je morala drzati osmijeh na licu u izlogu i skrivati svoje oziljke pred novim ljudima koji bi je dosli vidjeti. Jer, tko bi zelio uzeti rastrganu lutku? Tko bi se zelio muciti sastavljajuci je, kada se oko nje nalazi toliko savrsenih lutaka s velikim osmjesima i velikim zavodljivim ocima iz kojih kao da isijava obecanje savrsenog zivota s njima… I njezin je osmijeh bio velik, ali ne poput njihovog. I njezine su oci bile velike, ali nedovoljno velike za jednu lutku koja je trebala isijavati bogata obecanja boljeg i sretnijeg života s njome. Nije im imala nista za ponuditi. A ona se uvijek toliko vezala za svakoga od njih, za svake oci koje bi se barem na kratko zaustavile na njoj, bas kao da je vjerovala da ce mozda bas njima biti savrsena. Toliko rupa na njoj, toliko zakrpa, a ona jos uvijek nije shvacala da nije dovoljno dobra za kupovinu.
Toliko odbacivanja govori sve, ali ona nikako da shvati… nitko ju nece uzeti u svoje ruke zauvijek...
Post je objavljen 01.09.2008. u 20:55 sati.