Pieces of my non-existing kingdom
04.09.2008., četvrtak
|
Je li vam ikada netko ili nesto nedostajalo? Jeste li ikada osjećali onu rupu pored sebe nakon što se vaša planina sreće, malena ili velika, odjednom urušila i pretvorila u ništo nego li običan prah prebrzo odnesen vjetrom? Jeste li se osjećali izgubljeno? Bespomoćno? Nesposobno da se pomaknete sa mjesta, očiju prikovanih za prazninu gdje ste poput fatamorgane i dalje vidjeli žive uspomene koje vam na čas brišu, a na čas izazivaju suze? Sigurna sam da jeste. Barem jednom... Najmanje mnogo puta.  A znate li onaj osjećaj fantomske boli, kada čovjek još uvijek može osjetiti stvarnu bol u amputiranom dijelu tijela? Osjećaj boli u srcu kojega više nemate. Bilo to srce koje ste nekome darovali, srce koje vam je bezobrazno ukradeno, srce kojega ste se odrekli, sasvim je nebitno. Razdiruća bol u grudima gdje je nekada kucalo vaše maleno i naivno srce i više je nego stvarna.  Bojite li se smrti? Strah da cete umrijeti prije nego sto vam je polovica vaseg srca vracena, uz drugu polovicu srca osobe do koje vam je stalo. Bojite li se mogucnosti da necete stici dozivjeti spajanje polovica vasih srdaca u jedno potpuno? Da vam smrt nece pruziti tu sansu? Ili, mozda na sve to ipak gledati drugacijim ocima, zeleci umrijeti sto prije, uvjereni da vam vasa polovica, a kamoli polovica srca druge osobe, nikada nece biti darovana.  Ljudi su mazohisti. Znaju da ljubav boli. A nakon svega, ipak ju tako zarko zele…   |
