Željela bih napisati pjesmu
kojom bih rekla sve;
kojom ne bih rekla ništa.
Iako, već danima, mjesecima, godinama
ne govorim nista;
jesam li time rekla sve?
Moja su očekivanja previsoka.
Bih li ja sama mogla pročitati tuđe misli
što se sakrivaju iza plastike?
Reakcija na spomen samo djelića istine –
iznenađenje.
Jer ono što je očito
nije ni bilo predmetom njihovih razmišljanja.
Očekivana reakcija.
Uostalom, što oni imaju od saznanja moga sve;
i što imam ja od toga?
Ništa.
Ništa.
Nisam rekla ništa.
Jesam li time rekla sve?
|