Marketing
Pisem olovkom po zraku,
milimetar iznad papira,
ne znajuci sto zelim napisati.
Pogledom lutam sobom,
od jednog kuta do drugog,
i nisam svjesna niceg oko sebe.
Dopustila sam onom savrsenom zeljenom kraju *
da ispari u miru.
Nasla se na novoj stazi.
Volim pogled koji mi se pruza preda njom,
a u isto vrijeme – zasto osjecam
da zavrsava vec iza prvog zavoja?...
Boli me, ali neka.
Nisam vise sigurna zelim li ponovo pasti
pod dugotrajne muke besmislenih nada.
Svjesna sam iluzija stvaranih u svojoj glavi,
i ovog puta ne ocekujem bajku.
Ipak, to ne znaci da ju ne prizeljkujem...
Princeza se probudila.
Ali ne zna shvaca li itko
koliko je to budenje bilo ustvari bolno...
koliko boli grubi pad sa jarko ruzicastih oblaka
na tvrdo crno, tako prokleto hladno, tlo.
I znam...znam da se ponovo uspinjem prema oblacima.
Ali ovog puta,
ici cu nize
i oblaci nece biti ruzicasti.
Biti ce bijeli,
na plavicastom nebu,
kakvi oni u stvarnosti i jesu.
Ne ocekujem bajku,
nego jednu sasvim prosjecnu pricu.
Ipak...
i prosjecna prica
ima pravo
na savrseni zavrsetak,
nema li?
...........
Update:
* but it's still making me so sick reading about it...
Post je objavljen 06.01.2009. u 13:19 sati.