Povijest … samo povijest….
Danas sam na mail dobio poruku koja je sadržava tekst pod naslovom:
„PROMINA" (Kratak povijesni prikaz od prapovijesti do 1918.)
Tekst je prilično dug, ali mislim da bi bila prava šteta objavljivati ga u nastavcima, jer je tako lijepo napisan da bi svaka moja eventualna „intervencija“ mogla nanijeti štetu.
Zdravko Dizdar (Ilije /Iće/ i Marije r. Džapo), rođen 20. XI. 1947. u Oklaju,
općina Promina, župa sv. Mihovila, kod Knina, povjesničar.
PROMINA-(Kratak povijesni prikaz od prapovijesti do 1918.)
Promina je dobila naziv po, Liburnskom gradu Promoni koji se prvi put spominje u pisanim izvorima 51. g. p. n. e. kada su ga od Liburna zauzeli Dalmati i granicu pomakli na rijeku Krku. 34. g. p. n. e. Liburnima su pomogli Rimljani, koji su već do tada osnovali vojni logor u Burnumu, današnjoj Šupljaji, te na čelu sa carem Oktavijanom zauzeli Promonu i sravnili je sa zemljom. Naziv je dobila po latinskom PRO = za MONS = brijegom, što odgovara, ako se zna da se Promona nalazila (iza brda Promine) nedaleko od današnje željezničke stanice Tepljuh na susjednom vrhu, zauzimajući vrlo značajni strateški položaj između Petrovog i Kosova polja. Iako se Promona nije više obnovila ostalo je ime planini na čijim se obroncima nalazila i području zapadno od nje. Promatrano iz središta Rimske provincije Dalmacije Salone PROMONS ZABRDOM ostala je područje koje se danas naziva Promina.
Povijest Promine započela je mnogo ranije od njenog prvog spomena u povijesnim izvorima i datira od prvih početaka ljudske povijesti. Kako su u neposrednoj okolini, točnije u dolini Čikole, u pećinama pronađeni arheološki nalazi iz paleolita - starijeg kamenog doba, može se pretpostaviti da su ljudi iz toga razdoblja obitavali i na području Promine, možda u pećinama u kanjonu Krke. Najstariji za sada pronađeni ostaci koji govore o boravku ljudi na području Promine pronađeni su u Mratovu i potječu iz neolitika-mlađeg kamenog doba, (oko 5.000 do 3.500 g. p. n. e.) Nalazi iz kasnijih razdoblja ljudske povijesti u Razvođu, Čitluku, Oklaju, Lukaru, Puljanima i Bobodolu pokazuju da je život gotovo neprekidno tekao na području Promine. Sa stvaranjem plemena, Prominu nastanjuju Iliri, odnosno pleme Liburna, a sredinom prvog vijeka p. n. e. zauzimaju je od Liburna Dalmati te rijeka Krka postaje prirodna granica između ova dva ilirska plemena. Poslije pada Promone 34. g. p. n. e. Prominu zauzimaju Rimljani i vladaju njome oko 6,5 stoljeća. Najviše nalaza iz toga razdoblja pronađeno je u Oklaju i Puljanima, dok pojedinačnih nalaza ima po cijeloj Promini. Oklaj se nalazio na raskrsnici između Castrum Burnuma (čiji se jedan dio nalazio na gradini kod Puljana) i Promone, te Scardone. Naziv mjesta je ilirskog porijekla (točnije Dalmatinskog) pa je vjerojatno sa zauzimanjem područja Promine od strane Dalmata i nastao a znači onaj dio zemlje koji se ne obrađuje, rubni dio polja (okrajak - delmatski - oklajak), što odgovara položaju Oklaja koji je smješten na rubovima Bilog polja. Iz vremena seobe naroda (VI.-VII. st.) gotovo da nema nikakvih značajnijih arheoloških nalaza, ali ih zato ima iz perioda srednjovjekovne hrvatske države. Najstariji nalazi potječu iz Lukara kod župske crkve, gdje su u grobovima pronađene starohrvatske ostruge, zlatne naušnice, stećci na tom lokalitetu. Nešto kasnije u desetom stoljeću spominje se prvi put crkvena općina Promina, koja je obuhvaćala izgleda cjelokupno područje ispod Promine od Knina do Drniša. Od današnjih sela jedino su ista imena sačuvali Ljubotić i Badanj (koji više ne pripada današnjem području Promine). Od 10. stoljeća javlja se više istaknutih hrvatskih plemićkih porodica u Promini od kojih ćemo spomenuti Svačiće (od kojih je u Promini rođen i posljednji hrvatski kralj narodne krvi Petar Svačić u današnjem Bogatiću, gdje i danas postoje zemlje koje narod zove Svačice), zatim Šubiće, Nelipiće, Martinuševiće i Utišinoviće. Upravo zbog sukoba ovih plemića, između kojih je bilo i par hrvatskih banova, s jedne te Šubića s druge strane uz rijeku Krku niklo je u Promini nekoliko gradova i to: Nečven knezova Nelipića iz roda Svačića, nasuprot kojega su Šubići podigli Čučevo na desnoj obali Krke; zatim Bogočin, sjedište Martinuševića, na mjestu današnjeg Bogatića, (koji je postojao još u 9. stoljeću kao sijelo hrvatske županije). Kasnije je vlasništvo porodice Bogetića po kojima je dobilo ime Kamičac, grad Nelipića a kasnije Utišinovića, kod Roškog slapa. Tu se rodio poznati kardinal Juraj Utišinović (1482.-1551.), branitelj Ugarske i Erdelja, te hrvatski ban Marko Mišljenović (1506.-1508.) poznat po krvavim borbama protiv Turaka.
Prvi upadi Turaka na područje Promine zabilježeni su početkom 15. stoljeća. Oni uzrokuju iseljavanje stanovništva iz Promine prema sjeveru k Bihaću i dalje na sjever tako, da pojedine porodice stižu i u današnje Gradišće u Austriji. S druge strane preostali plemići (kao npr. Ivan Kučić iz Razvođa) na svoje posjede naseljavaju Vlahe. Najžešći napad Turaka na Prominu zbio se 1499. g. kada je kako kaže kroničar cjelokupna “Općina Promina u potpunosti orobljena i opustošena”. Padom Knina. (28. svibnja 1522.) Turci zauzimaju i Prominu. Za razliku od drugih gradova u Promini Turci nisu srušili grad Nečven već u njega smjestiše najprije općinu Nečven, koja je obuhvaćala današnju Prominu a jedno vrijeme u njemu se nalazilo i sijelo sandžaka Zakrčje, dok nije prešlo u Knin. Turci su u Oklaju podigli kontrolnu kulu, gdje je bila smještena manja vojna posada na čelu s dizdarom upravo sa svrhom da čuva puteve i “lovi bandu” u prvom redu hajduke. Ona se u dokumentima od 16. st. naziva i “Bandalovića kula”. Budući da je njihova vlast na tome području početkom 17. stoljeća bila znatno ugrožena upadima Morlaka, uskoka i Mlečana, u Lukaru podižu veoma snažan grad Šušelj. U borbama protiv Turaka istaklo se više Prominaca, Validžići, Bilušići, dok za Marka Džepinu narodna pjesma kaže da je bio jedan od najvećih i da je ubio više od 30 Turaka. Za vrijeme tih borbi nekoliko je puta gotovo cjelokupno kršćansko stanovništvo selilo na susjedni mletački teritorij u okolicu grada Šibenika te bilo desetkovano kako u borbi s Turcima tako i od kuge. Zbog toga su poslije oslobođenja Promine od Turaka 1688. g. Mlečani poradili na tome kod Morlaka da je i napuče, pošto su Prominski Turci uglavnom (ukoliko nisu bili pobijeni i zarobljeni, u borbama) iselili na područje Bosne (Bihaća i šire okolice). Tako je u jednom morlačkom prodoru na područje Bosanske krajine 1689. g. dovedeno oko 1.000 porodica “Turaka i Vlaha” koji su naseljeni na područje Promine, te oko Knina i Drniša. Ti “Turci” koji su se naselili u Prominu su, prema jednom sačuvanom dokumentu 1711. g. prešli na “pravoslavnu i katoličku vjeru” zbog gladi. Poslije propasti Venecije 1795. g. Promina dolazi pod vlast Austrije. U njoj kao u cijeloj Dalmaciji u drugoj polovini 19. st. dolazi do narodnog preporoda, rezultat čega je pobjeda narodnjaka na općinskim izborima 1883. g., kada je za prvog predsjednika izabran Marko Škovrlj. Poslije propasti Austro-ugarske monarhije Promina 1919. ulazi u sastav Kraljevine Jugoslavije.
Iako je malo podataka o naseljima i broju stanovnika u općini Promina ipak se oni mogu potpunije pratiti od 1857. kada se počinju uvoditi i službeni popisi stanovništva. Tako je prema tom prvom popisu 1857. g. općina Promina brojila 4.240 stanovnika. Najveće naselje u Promini tada je Razvođe sa 709 stanovnika a zatim slijede: Oklaj s Kulom 507, Mratovo i Lukar po 410, Bogatić 409, Čitluk 389, Puljane 387, Suknovci 363, Ljubotić 252, Matasi 211 i Bobodol sa 193 stanovnika. Na temelju popisa stanovništva vidljivo je da se broj žitelja u Promini postupno povećavao do 1953. godine kada počinje opadati zbog intenzivnog iseljavanja. Tako je na primjer Promina 1900. brojila 6.006, 1953. godine 6.929, a 1971. godine svega 4.152 stanovnika, dakle manje nego prije 125 godina. Prema popisu iz 1981. godine bilo je u Promini 4.705 stanovnika iz čega je vidljivo da je trend pada zaustavljen i postupno raste.
Kad se govori o Promini treba posebno istaći njezine prirodne i kulturno-povijesne znamenitosti. Prvo je planina Promina sa svojim vrhom Čavnovka (1.148 m) s kojega se vidi Jadransko more koje je udaljeno dvadesetak km zračne linije. Tu zatim spada kraška ljepotica ne samo Promine i Dalmacije već i cijele naše zemlje - rijeka Krka sa svojim kanjonom dugim 75 km ukrašenim veličanstvenim sedrenim slapovima: Bilušić buk (v. 19,6 m), Brljan slap (v. 15 m), Manojlovac slap (v. 52 m, sa slikovitim mlinicama i stupama), Miljacka slap (v. 23,8 m), Roški slap (v. 25,5. m) i Skradinski buk, najljepši sedreni slap u Evropi visok 45,7 m debljina sedrene barijere iznosi 500 m.
Mi koji smo tamo rođeni uvijek se na nju vraćamo. Sve naše uspomene su za nju vezane. Za nas je ona najljepša rijeka na svijetu. Čas je mirna, čas silno hirovita. Lakoćom preskače sadrene barijere kao da žuri k moru, da bi se na domak njemu smirila i utihnula, kao da predosjeća da će sva njena snaga i ljepota zaploviti u morski beskraj.
Uzvodno od čuvenih slapova Krka, se široko razlila u pravo plavetno-zelenkasto jezero. Na sred jezera sav u zelenilu palmi i drugog mediteranskog raslinja otočić Visovac kao da plovi zajedno s rijekom. Ovaj se otočić u starim zapisima spominje kao Lapis alba (bijela stijena), a prvi spomen naseljenosti datira iz 1400. godine kada je na njemu bio eremitorij - pustinjaci reda Svetog Pavla. U 14. st. otočić je pripadao bribirskim knezovima - Šubićima. Pustinjaci su na njemu sagradili samostan i crkvicu posvećenu sv. Pavlu. Oko 1440. oni napuštaju otok i odlaze na otočić blizu Korčule. Franjevački samostan sa crkvom izgrađen je 1576. godine. Franjevci su na ovaj otočić došli još 1445. iz Kreševa u Bosni bježeći pred Turcima. Crkva je veoma interesantna. Rijetkost predstavljaju dva oltara jedan do drugoga, raspelo iz srednjeg vijeka, orgulje, slika Svetog Franje rad nepoznatog autora španjolske škole koju su franjevci donijeli sa sobom iz Bosne, nadgrobna ploča, nedavno otkrivena sa natpisom na starom hrvatskom pismu bosančici. U crkvi su sahranjivani mnogi velikani iz ovoga kraja (osam knezova Nakića). Samostan čuva veoma rijetku i vrijednu zbirku knjiga, nošnji i predmeta iz ovoga kraja. Kao posebna vrijednost tu je Ljetopis popa Dukljanina, Ljetopis Arhiđakona Tome, Ezopove basne (samo tri primjerka na svijetu: Oxford, London i Visovac), zatim tu je najmanja knjiga na svijetu - Očenaš na sedam jezika. Tu je i sablja Vuka Mandušića rođenog u ovome kraju. Sablju je poklonio jednom fratru, te se čuva i pismo toga fratra o tome kako je sablju od Vuka dobio). Vuk, tako ga je narod zvao, a pravo mu je ime bilo Pavao. Među Turke je upadao “kao vuk” zato je dobio i ime. Inače Mandušić je poginuo u borbi s Turcima na kuli Zečevo 1648. nekoliko kilometara sjeverozapadno od Visovca. Njegova kula u selu Rupe sačuvala se sve do posljednjeg rata - sada su tu samo ruševine. U samostanu ima još mnogo veoma značajnih stvari kao što je i portret Jurja Utišinovića (1482.-1551.) koji je bio ugarsko-erdeljski državnik punih 28 godina, a rođen je u drevnom Kamičcu hrvatskom gradu dva kilometra uzvodno od Visovca.
Na visokim kanjonima koji se dižu nad Krkom i preko 200 metara poredani su stari hrvatski gradovi - orlovska gnijezda - kako ih narod i sada s ponosom zove: Rog, Kamičac, Bogočin, Nečvan, Čučevo. Za te gradove vezana su imena Ugrinića, Utišinovića, Svačića, Mišljenovića, Nelipića, Nakića, tu su kolijevke velikana naše povijesti. Aranđelovac se prvi put spominje 1350. Pravoslavnim monasima darovala ga Jelena Šubića sestra cara Dušana.
Još i danas su vidljiva dva stila građenja: zvonik je izgrađen u romaničkom stilu, a bizantska kupola je kasnije izgrađena. U manastirskoj riznici se čuvalo nekoliko ikona i umjetničkih predmeta iz 17. i 18. st. a u biblioteci Paterik (1346.) i knjige iz 16. i 17. stoljeća.
U Lukaru se spominje prva crkva u vrijeme hrvatskih narodnih vladara.
Pored crkve Gospe Čatranjske iz 18. st. nalazi se groblje na kome su pronađeni starohrvatski predmeti (ostruge, zlatne naušnice). Uz ovu crkvu u Lukaru treba pripomenuti najstariju sačuvanu crkvicu iz starohrvatskih vremena (14. st. a vjerojatno i ranije) koja je danas sakristija crkve sv. Martina u Mratovu. Ima tipičan pločati krov, unutar na svod i zvonik na preslicu.
U neposrednoj blizini Promine je Knin sa starohrvatskim utvrdama - Sveti Spas - u kome je stolovao Petar Svačić; Biskupija sijelo kninskih biskupa. (Tu je ubijen kralj Zvonimir). Značajna je crkvica sv. Marije - sagrađena po Meštrovićevu projektu, u ratu zapaljena, obnovljena u posljednjim godinama.
U blizini je Drniš sa starom kulom i ostacima minareta - jedini sačuvani ostaci džamije u Dalmaciji.
Šibenik, Krešimirov grad, prava je riznica povijesnih znamenitosti, jedini je hrvatski grad na Jadranu bez tragova antike, a prvi pisani spomenik o njemu potječe iz 1066. godine.
Zagreb, 14. siječnja 1983., prigodan tekst uz prvu “Prominsku noć” u Zagrebu.
mr. Zdravko Dizdar
Zahvaljujem se prijetalju što mi je poslao ovaj lijepi tekst, ali isto tako zahvaljujem se i dr sc Zdarvku Dizdaru na svim tekstovima kojima nas „nosi“ kroz razne dijelove prominske povijesti.
Oznake: dr Zdravko Dizdar, Povijest Promine
|
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
