| < | svibanj, 2019 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
O AUTORU
blog je kreiran 25.10.2014. u 13:49h
dizajn: Sjena duše
dr Zlatan Gavrilović Kovač-na Wikipediji HR
dr ZLATAN GAVRILOVIĆ KOVAČ (Dubrovnik, 25.01.1959.) živi u Adelaide-Australija, hrvatski je politički književnik, filozof i pjesnik, diplomirao je pomorsku školu u Splitu i stekao zvanje mornaričkog časnika 1977. Studij sociologije i filozofije pohađa na zadarskom Filozofskom fakultetu i Filozofskom fakultetu u Zagrebu, diplomirao je na ovim odsjecima 1986. Doktorsku dizertaciju brani na Filozofskom fakultetu u Sarajevu pod mentorstvom akademika Muhameda Filipovića 1989. pod naslovom “Filozofske pretpostavke suvremene znanosti” (ili o filozofiji Nikole Kuzanskog). Jedan je od autora famozne “Bijele knjige” zbog čega je bio proskibiran u javnosti. Bio je glavni i odgovorni urednik "Studentskog lista" i časopisa "Pitanja", od 1982. do 1985. Školsku godinu 1990./91. provodi na stručnom usavršavanju iz teoloških studija na International Christian University u Beču, ali se ratnih prilika nakon 6 mjeseci vraća u domovinu. Radio je kao klinički pedagog u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče u Zagrebu od 1991. do 1994. i kao urednik na australskoj multietničkoj radio stanici 5 EBI FM u Adelaideu, od 1999. do 2003. Zadnjih 25 godina suradnik je hrvatskih književnih portala i dopisnik iz Australije. Objavio je preko 55 znanstvenih i stručnih knjiga političke tematike kao i prijevode s engleskog i ruskog jezika, kao i samostalne zbirke poezije i zajedničke zbirke s drugim autorima u digitalnom obliku na portalu: http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php
Živi i radi u Adelaideu u Australiji.
dr Zlatan Gavrilovic Kovac (Dubrovnik 25th of January 1959) lives in Adelaide South Australia, is Croatian political writer, philosopher and poet. He graduated Maritime School in Split and became a naval officer in the year 1977 Studies of sociology and philosophy he attending in the Zadar Faculty of Philosophy and the Faculty of Philosophy in Zagreb. He graduated from these departments in the year 1986. PhD thesis defended at the Faculty of Philosophy in Sarajevo under the mentorship of Academician Muhamed Filipovic 1989 with the title Philosophical assumptions of modern science (or the philosophy of Nicholas of Cusa). He is one of the authors of the famous "White book" from 1984 and therefore was belittled publicly. He was editor in chief of the student newspaper 'Studentski list' and magazine "Questions" from 1982 to 1985. School year 1990/91. he attends vocational training from theological studies at the International Christian University in Vienna, but the war situation returns to his homeland after six months. He worked as a clinical pedagogue at the Vrapce Psychiatric hospital in Zagreb from 1991 to 1994 and as an editor at the Australian Multiethnic Radio Station 5 EBI FM in Adelaide, from 1999 to 2003. Last twenty years he is an associate of the Croatian literary portal and correspondent from Australia. He has published over 50 scientific and professional books of political themes and many books of poetry. He is translating from english and russian languages.
Izdane knjige:
KOZMOLOGIJA ZLATNOG PRSTENA 1. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic1.php
KOZMOLOGIJA ZLATNOG PRSTENA 2. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic2.php
KOZMOLOGIJA ZLATNOG PRSTENA 3. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic4.php
SUZE OD KAMENA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic3.php
SRCE OD PAPIRA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic5.php
KOZMOLOGIJA ZLATNOG PRSTENA 4. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic6.php
OKOVANO VRIJEME I.DIO (praxix o filosovima)
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic7.php
OKOVANO VRIJEME II (Kako su Zlatana...)
http://www.digitalne-knjige.com/p129.php
OKOVANO VRIJEME III (Raspad države)
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic9.php
OKOVANO VRIJEME IV (Nautički dnevnik)
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic10.php
RAZGOVORI
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic11.php
BIJELA GOLUBICA (Zbirka poezije)
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic12.php
AUTOBIOGRAFIJA I DRUGE PRIČE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic13.php
POLEMIKE
http://www.digitalne-knjige.com/p170.php
KRITIKE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic15.php
ESEJI
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic16.php
KNJIŽEVNA KRITIKA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic17.php
JAKARINA KOSA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic18.php
ČIME SMO NEZADOVOLJNI
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic19.php
MIJENE MJESECA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic20.php
KOZMOLOGIJA ZLATNOG PRSTENA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic21.php
FILOZOFIJA I KONAČNI SVIJET
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic22.php
AGAMEMNON
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic23.php
VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php
RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php
SLAVENSKO PITANJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic26.php
POVIJESNA LUTANJA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic27.php
Prijevod putopisa, trilogija:
1. knjiga trilogije: PUTOVANJA MARCA POLA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic28.php
2. knjiga trilogije PUTOVANJA MARCA POLA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic29.php
3. knjiga trilogije PUTOVANJA MARCA POLA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic30.php
RUSKA ZORA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic31.php
i ZAJEDNIČKA ZBIRKA POEZIJE POEZIJA SVEMIRA - Željka Košarić-Safiris, Jadranka Varga i dr. Zlatan Gavrilović Kovač
ISBN 978-953-8100-54-3
http://www.digitalne-knjige.com/poezijasvemira.php
ZNANOST I POEZIJA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic32.php
LAŽI I OBMANE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic33.php
CRVENI KOKOT
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic34.php
NEBO MAKOVIMA OBASUTO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic35.php
DNEVNICI - 1. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic36.php
DALJINE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic37.php
DNEVNICI - 2. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic38.php
DNEVNICI - 3. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic39.php
DNEVNICI - 4. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic40.php
SUVREMENI HRVATSKI REALIZAM
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic41.php
KAPI ROSE - Zajednička zbirka: Anđa Jotanović, Željka Košarić-Safiris, Tanja Repinac, Jadranka Varga i dr Zlatan Gavrilović Kovač
ISBN: 978-953-354-062-7
http://www.digitalne-knjige.com/kapirose.php
PISMA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic42.php
UZ KOZMOLOGIJU ZLATNOG PRSTENA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic43.php
KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
KOZMOLOŠKA DOMIŠLJANJA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic45.php
5EBI-FM ADELAIDE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic46.php
ČOVJEK I KOZMOLOGIJA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic47.php
NEKI POJMOVI KOZMOLOGIJE ZLATNOG PRSTENA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic48.php
SUVREMENI HRVATSKI REALIZAM 2. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic49.php
KOZMOLOGIJA ZLATNOGA PRSTENA 2. DIO
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic50.php
U POTRAZI ZA ISTINOM
https://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic51.php
SIN EZRA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic52.php
OSOBITOST REALNOG
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic53.php
FEMINIZAM, KNJIGA O JEDNOM APSURDU
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic54.php
KLJUČEVI DVORCA
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic55.php
UKRAJINA, KNJIGA O BESMISLENOM RATU
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic56.php
knjiga koja je poshumno izdana, a napisao je moj otac ALEKSANDAR GAVRILOVIĆ - BRODSKI DNEVNIK
http://www.digitalne-knjige.com/agavrilovic.php
UKRATKO O GLAVNOM
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic57.php
BLOGOVI, KOJE PRATIM
zajedno protiv plagijata
DIGITALNE KNJIGE
Magicus.info
Sandra Vulin
Webstilus
Sjena duše
lanterna duše - Wendy.Tanja
Peki
Safiris
...
...
Zlatan
ROYALTY U NAŠEM HOUSING TRUSTU
- 15:59 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
A bijaše meni jedared udarilo u glavu, da sam bosanska royalty, jer je istina da sam ja po maminoj strani carskoga podrijetla (ni manje ni više), jer smo mi Kovači iz Plane oni koji smo se ženili sa plemenitašima sa carigradskog dvora i velim ja sebi jedared: ''Evo ja ću ulaz u svoju kuću napraviti isto onako kao što je napravio trebinjski Paša!'', a taj je Paša primjereno običajima njegova vremena ispod ulaznoga trijema na vratima dodao još jednu gredu kako bi se ljudi ulazeći u njegovu kuću naklonili kako i pristoji njegovoj časti. Taj je Paša vladao svega jednu godinu čitavom Bosnom, a onda je nakon četri godine sužanjstva i obješen 1778. godine jer se tobože ''odupro Caru''. Dubrovčanin Ruđer Bošković svakako je onda došao ovome Paši na sprovod, jer još bijaše u dobrom zdravlju još daleko od nemoći. Od tada, a ima tome već više od 230 godina, familija hercegovačkih Kovača u prijateljstvu je sa dubrovačkom porodicom Boškovića. Elem, uzmem ja jednu gredu pa je prikucam poviše vrata kako bi se ljudi naklonili kada ulaze u moju kuću, ali se dogodi da se jedan radnik našega housig trusta udari u glavu nenaviknut na naklon pa on pozove glavnog menagera da razvidi cijeli slučaj i pita ona mene čemu ta greda, a ja joj objasnim i velim joj kako je to primjereno mojem statusu budući, da sam ja bosanska royalty, a ona na to: ''Što si rekao, ma ti royalty, skloni tu gredu, inače ćemo postupiti prema zakonu.'' ... i ja sklonim tu gredu. A znate zašto? Zato, jer Australcima postoji samo britanska royalty. Nitko nema nikakve roYalty izuzev Britanija - da čovjek pukne od smijeha! iz moje knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE izdane 2014. http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php  |
Kairos
- 10:47 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
 slika: internet U Panteonu rimskih bogova Kairos je moj najdraži bog i istina je vrijedna toga, da sam odmalena sanj'o ovog boga, a onda sam u Trogiru jako često bio pa sam Kairosa vid'o u niši ograđenoj u jednoj ulici staroj kojoj je baš taj Kairos ime dav'o i ti treba da znaš, da je ovome bogu tvoje lice jako drago, jer bi nas inače oboje smak'o, da smo prošli bez riječi jedno pokraj drugoga, a ne kako je doista bilo šuljajući se potajno i mudro pa sada Kairosa sveudilj slaveć' čestitu kuću gradeć', da je svaka njena greda od kamena bijela, jer je Kairos ovaj moj i tvoj bog čestitih i nježnih, jedno spram drugoga vjernih što gorkom ljubom k'o i suzom zalijeva ono drugo i bog sretnog trenutka. http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=63837 |
SAMOĆA
- 10:15 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
 slika: digital art I kada zora smijeni duboku noć i kada se začuje prvi pijev ptica, moja duša poljem cvjetnim luta ne bi li pronašla svoga druga, mila, jer sam sam... I kada se u podne Sunce u zenit digne i kada nad Gradom polegne omara, moja duša brijezima vrluda ne bi li pronašla svoga druga draga, jer sam sâm... I kada suton nad Gradom padne kao sječivo oštro pod rukom krvnika, moja duša ostaje pusta, jer je nehotice poželjela svoga druga kao što mati čedo svoje zaziva i draga. I kada smrtni časak dođe i kada sjajne zvijezde prekriju nebo tamno, ja se sjetim tvoje ljubavi plam što se tiho kradom u moju postelju ušulja i onda vidim lice tvoje nježno veliku silu bujnih grudi i kosu koja miriše kao zumbul plav pa moja duša tada tiho usne sa mišlju kako su i zvijezde nebeske konačne i usamljene kao ja... http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=63760 |
MELANIA TRUMP I NJENA KAMPANJA PROTIV ZLOUPOTREBE DROGA U AMERICI
- 05:10 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
 MELANIA TRUMP I NJENA KAMPANJA PROTIV ZLOUPOTREBE DROGA U AMERICI Nema nikakove sumnje da je trend zloupotrebe droga jedan veliki problem suvremenoga svijeta. Taj je proces neobično signifikantan u najrazvijenijim zemljama svijeta a posebno u USA koja prednjači u zloupotrebi opijata pa onda nije toliko čudno da je najnovija Trumpova administracija povela široku kampanju protiv ove zloupotrebe. U tom smislu svakako treba posebno istaknuti napore Prve Dame Amerike gospođe Melanie Trump koja već godinama uznastoji na tome da Američku i svjetsku javnost upozori na dubinu i širinu ovoga problema jer se godinama prikrivao cijeli skandal oko droga tako da javnost nije bila upućena u Istinu te problematike. Da bismo ilustrirali dubinu ove ''opoid crisis'' mi ćemo se poslužiti nekim jednostavnim statistikama polazeći od izvješća Centra za kontrolu i prevenciju bolesti u USA: ovdje je posebno istaknuto da je broj slučajeva predoziranja opijatima povećan za oko 30% širom USA "Ovo je druga godina zaredom u kojoj je dužina očekivanog životnog vijeka umanjena umjesto povećana. Na potencijalnom smo putu da izgubimo generaciju i moramo da se pobrinemo da surađujemo kako bi spriječili epidemiju", rekli su odgovorni ovoga Centra, prenosi Glas Amerike. Direktor Centara za kontrolu bolesti dodala je da, iako broj osoba, koje koriste opijate više ne raste, povećanje jačine dostupnih opijata čini predoziranje više mogućim, a korištenje opijata mnogo opasnijim. Agencija navodi da nove statistike mogu da pomognu bolnicama da nauče da igraju veću ulogu u borbi protiv krize opijata, tako što će se snabdjeti većom količinom lijeka nalokson, koji se pokazao efikasnim u otklanjanju posljedica prekomjerne doze opijata dovoljnom brzinom da se zavisniku spasi život. Skoro 21 milion Amerikanaca ima problema sa supstancijama zavisnosti kako kazuje ovaj izvještaj. To je daleko više nego broj ljudi koji imaju sve moguće karcinome. Postoji samo jedna od 10 osoba koja ima zavisnost od ovih supstancija a koja prima tretman I koja je uključena u Američki zdravstveni sustav Six percent of 12- to 17- year-olds, 12 percent of 18- to 25- year-olds, and 5 percent of persons age 26 or older, used drugs nonmedically in the past year. Middle Graph: More than 1,700 young adults died from Rx drug overdose in 2014–a 4-fold increase from 1999, that's nearly 5 persons per day. Dok troškovi zloupotrebe droga idu ovim redosljedom Health Care Overall Tobacco 1,2 $168 billion $300 billion Alcohol 3 $27 billion $249 billion Illicit Drugs 4,5 $11 billion $193 billion Prescription Opioids 6 $26 billion $78.5 billion Apr 21, 2017 Prema podacima National Survey on Drug Use and Health (NSDUH), 19.7 milliona Amerikanaca (aged 12 and older) bore se I u dnevnoj su borbi sa ovim supstancijama I poremećajima koji se pojavljuju u zavisnosti od njih. Skoro 74% odraslih također boluje od zloupotrebe droga I poremećaja ponašanja koja su u relaciji sa alkoholom I svim bolestima koji na toj zloupotrebi počivaju . A mislim da niti mi u Hrvatskoj I Australiji ne prolazimo ništa bolje. Zato ja ,nema nikakove sumnje, snažno podržavam nastojanja Prve Dame Amerike gospođe Melanie Trump da nam na istiniti način predstavi svu složenost ove problematike I da na taj način barem malo potpomognemo u njenim plemenitim nastojanjima oko prevencije I zaštite mlade generacije od ove velike bolesti I pošasti koja hara našim suvremenim društvima. A za njen trud možemo izreći samo jedno veliko HVALA. Zlatan Gavrilović Kovač |
RAČUN MOJIH GRIJEHOVA
- 10:17 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
 slika: digital art Neka mi Bog ne računa moje grijehe, jer su oni strahoviti i kod najmanjih mojih grešaka čovjek nije dostojan Boga niti je Boga dostojno, da se sjedini sa bijednim čovjekom pa ipak nije Boga nedostojno, da čovjeka izvuče iz njegove bijede, ako kažemo, da je čovjek previše malen, previše sitan, da bi zavrijedio da ga Bog izvuče iz bijede, onda bismo očigledno morali biti vrlo veliki, da o tome ispravno sudimo. O, Bože, dužniče naš, dužniče po svojim obećanjima, obećao si molitvama pravdu, obećao si nam spas, jer spas nije u našoj moći, zato molimo za njega, o, Bože, dužniče naš, jer se pravednik uzda u tebe i jer se nada, a u protivnom pravednik se ne smije uzdati u tebe i ne smije se nadati, već se sam mora potruditi da postigne ono sto želi. Tko bi mi onda računao moje grijehe, jer su oni strahoviti i kod najmanjih mojih grešaka i kakve bi mi kazne bile o Bože, svetosti moja, čovjek ne može podnijeti teret odgovornosti! |
NEKI DOKUMENTI
- 10:31 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
 NEKI DOKUMENTI Ove dvije velike knjige predstavljaju Imenoslov ktitora zadužinara I dobrotvora hrama Svetoga Save na Vračaru u Beogradu. To je jedna impesivna zbirka od stotina I stotina imena osoba koje su svojim donacijama gradile ovu Crkvu od 1893 do 2004 godine, dakle preko 100 godina. I doista se može reći da je riječ o Hramu srpske culture uopće. Moj je otac takoder I ktitor zadužbinar ove Crkve I to se vidi na stranici 33 ovoga velebnoga djela. Prema tome malo je čudna tvrdnja nekih odgovornih partijskih I armijskih ljudi bivše države da je o našoj obitelji riječ kao o ustaškoj obitelji. Da čovjek pukne od smijeha!  Zlatan Gavrilović Kovač |
HRAM SVETOGA SAVE U BEOGRADU
- 09:50 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
 To je jedna od najvećih pravoslavnih crkava na svijetu. Ja sam imao tu sreću, da je moj otac Aleksandar jedan od ktitora zadužbinara ove crkve. Inače taj redosljed ide otprilike ovako: 1. "Aja Sofija", Turska Jedan od najvećih kršćanskih hramova u svijetu je "Aja Sofija", čiji naziv u prevodu za grčkog jezika znači "Sveta Mudrost". Hram izrađen 537. godine u Carigradu (današnjem Istanbulu) u srcu kršćanske imperije, predstavljao je odlučan simbol odbrane od napada Islama sa istoka. Nakon stoljetnog odolevanja napadima muslimana , Carigrad je konačno zaposjednut 1453. godine, kada je u mnogome oštećen i pretvoren u džamiju. Hram koji se prostire na preko 75 tisuća metara kvadratnih, danas predstavlja povijesni dragulj preuređen u muzej, te više ne uživa status aktualne pravoslavne građevine 2. "Saborni hram Svete trojice", Gruzija Postoji jedna sila koja u Gruziji odoleva svim promjenama – a to je po svojoj prilici Pravoslavlje. Saborni hram Svete Trojice predstavlja glavni hram pravoslavlja u Gruziji i treći je najveći vjerski objekat u području Kavkaza. Izgradnja i očuvanje ovog hrama podržano je donacijama običnih ljudi i bogatih biznismena iz cijelog svijeta. Veleljepni hram ima kapacitet za 15 tisuća vjernika. 3. "Saborni hram prepodobnog Isaka", Rusija Najveći ruski pravoslavni hram je "Saborni hram prepodobnog Isaka" koji se nalazi u Sankt Peterzburgu. Posvecen je Svetom Isaku Dalmacije koji se obilježava svakog 16. avgusta. Prostor ispod zlatne kupole ovog hrama ima kapacitet od 14 tisuća ljudi. Kada je riječ o Rusiji, ne možemo da ne spomenemo Hram Svetog Hrista Spasitelja koji se nalazi u Moskvi i važi za najviši hram sa najvećim zvonikom. 4. "Crkva Svetog Mihaela", Ukrajina Prema izvornom nazivu "Mihaelov Zlatnovršni manastir" predstavlja pravoslavni kompleks katedrale i manastira u Kijevu. Prvobitno izgrađenu u desetom stoljeću, originalnu katedralu srušile su sovjetske vlasti 1930-ih. Kasnih 1990-ih, sa obnovljenim nacionalnim ponosom, ukrajinske vlasti preuzele su zadatak da obnove katedralu kao što je prvobitno bila. Ovo je najveci hram u Ukrajini, a može primiti i do 12 tisuća ljudi u jednom trenutku i na taj način se nalazi na četvrtom mjestu po veličini u svijetu. U blizini katedrale nalazi se prvi spomenik u Ukrajini posvećen sjećanju na 10 miliona žrtava umrlih od gladi (1932-1933), usljed nametnutog Staljinovog terora. Naziv za ovaj veliki pomor stanovništva na teritoriji Ukrajinske SSR je “Holodomor”. 5. "Hram Svetog Save", Srbija Peto mjesto najvećeg pravoslavnog hrama u svijetu zauzima Hram Svetog Save na Vračaru u Beogradu koji se prostire na površini od 3,5 tisuća kvadratnih metara u prizemlju, uz dodatnih tisuću i po metara kvadratnih na tri galerije na prvom nivou. Kapacitet vjernika koje može da primi u jednom trenutku dostiže broj od 11 tisuća ljudi. |
KOLIKO SMO SVETI?
- 10:17 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
|
Još bi trebalo dodati, da smo mi u Hrvatskoj puno svetiji od Australaca što možemo dokazati našim popisom svetaca i blaženika. Ovom broju svakako treba dodati i još jednog hrvatskog katoličkog sveca, blaženog Alojzija Stepinca, čiji je mučenički život baklja koja osvjetljava našu stvarnost. Time samo dokazujemo visoka moralna načela u našem narodu i njegovu čvrstu volju, da ta načela poštuje i slijedi.  sveti Dujam Ranokršćanski sveci na području Hrvatske • Sveti Donat • Sveti Dujam • Sveti Eleuterije • Sveti Euzebije i Polion • Sveti Gaudencije • Sveti Jeronim • Sveti Kajo • Sveti Kvirin Sisački • Sveti Marin • Sveti Mauro Porečki • Sveti Silvano • Sveta Vincenca  sveti Leopold Mandić Hrvatski sveci • Sveti Marko Križevčanin • Sveti Leopold Mandić • Sveti Nikola Tavelić • Sveti Ivan Trogirski  blaženi Alojzije Stepinac Hrvatski blaženici • Blaženi Miroslav Bulešić • Drinske mučenice o Blažena Jula Ivanišević o Blažena Berchmana Leidenix (Austrijanka) o Blažena Krizina Bojanc (Slovenka) o Blažena Antonija Fabjan (Slovenka) o Blažena Bernadeta Banja (Mađarica rođena u Hrvatskoj) • Blaženi Julijan iz Bala • Blaženi Augustin Kažotić • Blažena Katarina Kosača-Kotromanić • Blažena Ozana Kotorska • Blaženi Gracija Kotorski • Blaženi Ivan Merz • Blaženi Oton iz Pule • Blažena Marija Petković • Blaženi Alojzije Stepinac • Blaženi Jakov Zadranin iz moje knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE izdane 2014. http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php |
HRVATSKI PRAVOPIS U ADELAIDEU
- 09:26 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Evo, i mi u dalekom Adelaideu u Australiji imamo priliku upoznati se sa novim ‘’Pravopisom hrvatskog jezika’’ kojeg je nedavno tiskao Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu. ‘’Hrvatski pravopis’’ ovog Instituta nastao je iz želje, da se napravi jedinstven i općeprihvaćen pravopis hrvatskog jezika te da se nakon višegodišnjih prijepora pomire različite pravopisne norme, jer je jedinstvenost hrvatskog pravopisnog standarda jedan od osnovnih preduvjeta lakšega usvajanja pravopisnih pravila i jednostavnijeg ovladavanja hrvatskim jezikom. Ovo je posebno važno u zemljama migracije, gdje se hrvatskim jezikom ovladava, pored jezika države u kojoj živimo kao novonastala hrvatska migracij,dakle u iseljeništvu gdje naša djeca imaju dodir sa hrvatskim jezikom samo u svom domu i, eventualno, na tečajevima hrvatskog jezika u azstralskim srednjim školama. Prema najavama i odjecima, koji ga prate i u Australiji, pravopis je pokušaj da se jezik i pravopisanje konačno odvoje od politike i jezikoslovlje prepusti stručnjacima. To je važna novost, jer je u hrvatskoj tradiciji politika uvijek utjecala na jezik, ponekad i presudno. Koliko je politička situacija u Hrvatskoj bila važna s obzirom na pitanja jezika, možda najbolje svjedoči istina, da su Hrvati koji su stoljećima živjeli pod tuđinskom vlašću, imali svoj jezik i pravopisanje kao zamjenu i nadomjestak za vlastitu državu, pa je u jeziku čuvana nacionalna samobitnost, jednako u Austro-Ugarskoj kao i u dvije Jugoslavije. Nema, stoga, nikakve sumnje da je stvaranje nove hrvatske države stvorilo i mogućnost da se i jezik uskladi sa hrvatskom jezičnom tradicijom i potrebama moderniteta. "Ovaj pravopis možda bi trebalo shvatiti kao pokušaj da lingvističko pitanje u Hrvatskoj više ne bude i političko pitanje, s obzirom da je politika u prošlosti svagda utjecala na hrvatski jezik. Počev od hrvatskih Vukovaca, Ivana Broza, Franje Ivekovića i Tome Maretića, koji su pod utjecajem politike južnoslavenskog okupljanja potkraj 19. stoljeća i hrvatski jezik učinili faktorom te politike. Tako je bilo i 1939., kada je stvorena Banovina Hrvatska, a hrvatski jezikoslovci Petar Guberina i Kruno Krstić, na uzgonu narasle hrvatske nacionalne svijesti, načinili razlikovni rječnik između hrvatskog i srpskog jezika.Još pri kraju Drugog svjetskog rata, hrvatski književnik i predsjednik ZAVNOH-a Vladimir Nazor vodi i rat za hrvatski jezik. Njegova "grmljavina" na šefa press biroa nove Jugoslavije, da neće dopustiti da se u Hrvatsku "uvodi jezik beogradske čaršije", bila je zapravo početak borbe i u Titovoj Jugoslaviji za samostalnost hrvatskog jezika. Novosadskim dogovorom iz 1954. hrvatskom je jeziku prijetilo nestajanje. Vlast je smatrala, a nakon "teorijske rasprave" hrvatskih i srpskih jezikoslovaca i zaključila, da su hrvatski i srpski jedan jezik sa dva izgovora. U Novosadskom je dogovoru, rađenom pod pokroviteljstvom šefa Udbe, Aleksandra Rankovića, stajalo: "Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je književni jezik, koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim." Nezadovoljni hrvatski jezikoslovci su nakon političkog pada moćnog Rankovića, 1967. godine objavili Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Čak je i sam potpis Miroslava Krleže na tekst Deklaracije bio tumačen kao stajanje Partije iza Deklaracije. Bez Krležina potpisa, tog iznimno važnog leksičkog i političkog dokumenta, sigurno ne bi bilo. I napadi tadašnjeg republičkog sekretara za kulturu i prosvjetu, dr. Miloša Žanka, na Deklaraciju bili su politički motivirani, izvođeni sa pozicije jugoslavenskog unitarizma. Pravopis na osnovi su Deklaracije sastavili Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš i njegov je završetak u rezalištu starog papira nakon rušenja Savke i Tripala, također, sudbinski određen politikom. Njegov progon u London i tiskanje u Londonu najmanje je bio leksički problem. "Londonac" je bio protest i protiv nove unitarizacije jezika i politike. U dugom vremenu hrvatske šutnje pravopis je bio manje-više politička tabu tema i o njemu se nije javno mnogo razgovaralo. Ipak, u pozadini, slutila se latentna opasnost vukovskoga velikosrpskog jezičnog ekspanzionizma. Da sve to nije bilo bez vraga, mogli smo se osvjedočiti i nedavno srpskim svojatanjem dubrovačke književnosti, a sve na temelju davne krilatice Vuka Stefanovića Karadžića: "Svi štokavci su Srbi". Ta velikosrpska ekspanzionistička svijest, utemeljena na jeziku, ostaje zabilježena u kolektivnom vukovskom pamćenju i vjerojatno je ulaskom Hrvatske u EU utihnula, ali sigurno neće i posve nestati." Novi je pravopis nedvojbeno vezan i sa hrvatskim ulaskom u EU i potrebom, da se napokon zna kako se nešto hrvatski piše. Međutim, nema nikakve sumnje, da je novi ‘’Hrvatski pravopis’’ vrijedan napor naših jezičkih stručnjaka pa njegovo tiskanje unekoliko doživljavamo kao kulturni događaj u protekloj godini, koji svakako ima znatne reperkusije na iseljeničku jezičku politiku izvan matice domovine. iz moje knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE izdane 2014. http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php |
ANA AHMATOVA
- 09:11 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
 U prikazima sovjetske književnosti, dakle, one književnosti koja se odnosi na period od Oktobarske revolucije 1917. do sloma režima 1991. godine rijetko se spominje ime pjesnikinje Ane Ahmatove. Koji su razlozi tome, baš nije posve jasno, pored jednoga utiska, da se njeno djelo uglavnom pripisuje tzv. disidentskoj literaturi. Ona je rođena kao Ana Andrejevna Gorenko, lipnju 1889., a umrla je u pžujku 1966. godine. Doživjela je dakle 77 godina pa to su pristojne godine za toliki buran život i patnju koju je podnijela u vrijeme Staljinove strahovlade. Pisala je o staljnističkom teroru možda najbolje u svojoj poemi “Requiem” koja je nastajala od 1935. do 1940 godine i unekoliko se drži njenim najvažnijim ostvarenjem. Ovdje donosimo takoder tu poemu u prijevodu nepoznatog našeg prevoditelja.  Njen se opus može podijeliti u dva perioda: rani radovi koji nastaju od 1912. do 1925. i kasniji koji nastaju od 1936. do njene smrti koji su odijeljeni jednom dekadom reducirane spisateljske aktivnosti. Inače su izvori informacija o Ahmatovoj uglavnom prilično mali, jer je većina dokumenata vezanih za njen život uglavnom uništena. Njen prvi muž Nikolai Gumilev bio je ubijen od strane sovjetske tajne policije, a njen sin Lev Gumilev i drugi muž Nikolaj Punin proveli su mnoge godine u Gulagu gdje je Punin i umro. Godine 1921. njen bivši muž Nikolaj Gumilev je bio zatvoren radi njegove uloge u monarhističkoj antiboljševičkoj zavjeri od 25.8. i bio je ubijen pored još 61 osobe. Prema povijesničaru Rayfieldu, ubojstvo Gumileva je bio dio boljševičkog odgovora na Kronštatsku pobunu. Ruska Čeka ili tajna policija okrivila je za pobunu petrogradske intelektualce posebno inzistirajući, da stariji Čekin oficir Jakov Agranov isporuči listu zavjerenika od kojih su neki uhićeni bili profesori, garantirajući im amnestiju i na taj način izbjegavanje egzekucije,ali je Agranova garancija bila sasvim bezvrijedna. On je onda osudio mnoge od tih imena na smrt uključujući i Gumileva. Maxim Gorki i ostali su zahtijevali, da kazna bude blaga, ali se Lenjih složio, da oni budu streljani. Ubojstvo je imalo značajne i vrlo signifikantne efekte na cijelu rusku inteligenciju uništavajući poetske grupe i njihovu poeziju, dok je Ahmatova stala živjeti pod stigama kao buržoaska pjesnikinja zajedno sa svojim sinom Lavom Gumilevim. On je kasnije bio uhićen tijekom Staljinovih čistki i terora 30 godina zahvaljujući toj relaciji koju je imao prema svome ocu. Između 1935. i 1940. Ahmatova je pripremila, izradila i prepravljala svoju poemu “Requiem” i to u tajnosti. To je bila jedna lirska lamentacija i svedočanstvo u kojem je opisana patnja ljudi za vrijeme staljnističkog terora. Ona je tu poemu nosila sa sobom tamo gdje je radila i živjela po cijelom Sovjetskom savezu. Interesantno je spomenuti, da nje nema u sabranim djelima čemu je razlog vjerojatno u Staljinovim čistkama. Rad se međutim ipak konačno pojavio u obliku knjige u Muenchenu 1963. godine, a cijela poema nije tiskana u Sovjetskom savezu do 1987. godine.  Ona sadrži zapravo deset poema koje istražuju seriju emocionalnih stanja, koje izražavaju ljudsku patnju, razočarenje i gubljenje nada zajedno sa biblijskim temama Kristova raspeća, devastaciju Marije, majke Isusa Krista i Mariju Magdalenu koje zapravo predstavljaju slomljenu, uniženu i ranjenu Rusiju i pri tome se posebno izražava stradavanje žena u ’30.-tim godinama staljnističkog terora pa utoliko u neku ruku predstavljaju refleksiju i napuštanje njenog ranog romantičnog rada kojeg sada nadomješta jedna tužna kronika sovjetske socijalističke stvarnosti. REQUIEM Ne, ne pod tuđim nebeskim svodom, ni pod zaštitom tuđih krila, ja sam bila sa svojim narodom tad kad je s njim nesreća bila. 1961. UMJESTO PREDGOVORA U strašnim godinama ježovštine provela sam sedamnaest mjeseci u redovima pred lenjingradskim tamnicama. Nekako me jedanput netko “prepoznao”. Žena modrih usana, koja je stajala iza mene i koja, naravno, nikada nije čula moje ime, prenula se iz svima nam svojstvene skamenjenosti i upitala me na uho (ondje smo sve govorile šaptom): – A ovo – možete li opisati? I ja sam rekla: – Mogu. Tada nešto poput osmijeha kliznu po tome što je nekada bilo njeno lice. 1. travnja 1957. Lenjingrad POSVETA Ova žalost već grmi gorama i velika rijeka gubi tok, al’ zatvorska brava se ne slama, a pored nje “robijaška jama”, i groza od bola samrtnog. Za nekoga svježi vjetar vije, za nekog se zlati zalazak – mi, sve iste, ne znamo što krije škrgutanje ključa najmrskije i vojnički korak pretežak. K’o na misu, rano smo kretale po toj prijestolnici podivljaloj, kao zagrobne se sjene sretale, sunce nisko, Nevom magle pale, ipak nade u daljini poj. Presuda… i odmah suze kanu, odsječena od svih u čas taj, bolno život iz srca istrgnu i nauznak sruše uz silinu, ali ide…Sama… Posrtaj… Gdje su prijateljice nevine mojih dvaju ljeta mahnitih? što im bure sibirske pričine, što priviđaju od mjesečine? Njima šaljem ovaj pozdrav tih. UVOD Bilo je to kada se smiješio samo mrtvac, smirenosti rad. K’o privjesak neki je stršio kraj tamnica svojih Lenjingrad. Kad su išle, patnjom iznurene, osuđenih gomile kroz mrak, željezničke pjevale sirene kratku pjesmu za dug rastanak. Zvijezde smrti stajahu nad nama, nevina je Rusija ranjena pod okrvavljenim čizmama i maricom crnom pogažena. – 1 – Odveden si čim se dan zasjaji, pratila sam te kao mrtva, jecaj djece u gornjoj odaji, na polici svijeća zadrhtala. Kao svetačke usne ti ledene. smrtni znoj na čelu… Pamti! – I ja ću, kao ustaničke žene, pod kulom Kremlja zavijati. – 2 – Tiho teče tihi Don, slazi mjesec žut u dom. U šeširu nakrivljenu, žuti mjesec prati sjenu. Ova žena boluje, ova žena samuje, mrtav muž, robija sin, molite se za me vi. – 3 – Ne, ovo nisam ja, ovo netko drugi stradava. ja tako ne bih mogla, a to što se zbilo, neka crna sukna pokriju, i neka odnesu fenjeri… Noć. – 4 – Da ti je vidjeti, rugalice, ljubimice drugova svih, carskoselska vesela grešnice, što ti se sve na život svi, – kao tristota, s paketima, pod Križem ćeš čekati red i svojim ćeš suzama vrelima topiti novogodišnji led. Kraj zatvora se topola klati, i ni zvuka – a koliko ih ondje nedužnim životom plati… – 5 – Sedamnaest mjeseci krika, vrati mi se samoj. Padah pod noge krvnika, sin si i užas moj. Sve se zamrsilo zauvijek, nikako da saznam tko je sad zvijer, a tko čovjek, i kada će kazna. I samo prašni cvjetovi, zvon kađenja, tragovi nekud u nikuda. I pravo u oči bulji, prijeti skorom pogibli ogromna zvijezda. – 6 – Lagani tjedni prolijeću, što bi? razum nema moć Kako te, usred tamnice, motrila, sine, bijela noć, kako te promatra opet jastrebljim okom što gori, kako si visoko raspet, i o smrti govori. – 7 – PRESUDA I odlomila se riječ kamena na još žive moje grudi. Ništa, ja sam na to bila spremna, nekako ću se potrudit. Danas velik rad predstoji meni; treba sjećanje do kraja ubiti, treba dušu svoju okamenit, treba novo življenje učiti, – Ako ne… Vreloga ljeta šuštanje, pod prozorom mojim kao praznik. A ja nosim davno predosjećanje na taj svijetli dan i dom prazni. – 8 – SMRTI Doći ćeš svejedno – zašto ne odmah? Ja čekam te – meni je mučno. Zagasih svjetlo, otvorih vrata u taj mah tebi, prekrasnoj i običnoj. Zato si kakav god hoćeš oblik daj, granate otrovne, čim usnem, ili se kao iskusan bandit prikradaj, ili otruj kao more tifusne. Ili pričice smišljene, al’ ih čak do tančina već svatko pozna, – da bih vidjela plave kape krajičak i domara blijedog od straha grozna. Sad mi je svejedno. Jenisejev lom, zvijezda se polarna ne gasi. I modar sjaj u oku voljenom skrivaju posljednji užasi. – 9 – Već je bezumlje krilima pokrilo duše polovinu, i opija žarkim vinima, i mami u crnu dolinu. I shvaćam da sam to ja dužnu pobjedu ustupila osluškujući svoja kao neka tuđa bunila. I ništa ne dozvoljava da sobom ponesem sama (ne vrijedi se umiljavat i dosađivati molbama): ni sina mog strašne oči – skamenjenog stradanja moru, ni dan kad nas jad zaskoči, ni čas viđenja u zatvoru, ni milu hladnoću ruke, ni sjenu lipe uzbuđene, ni daleke lake zvuke – posljednjih riječi utješenje. – 10 – RASPEĆE “Ne oplakuj Me, Majko, u grobu jesam”. I Zbor anđela veliki čas slavio, nebesa istopiše vatre rujne. Ocu reče: “Zašto si Me ostavio!” a Majci: “O, ne oplakuj Me… II Magdalena se tukla, ridala, učenik drag se skamenio, a tamo gdje je Majka stajala šutke, nitko gledat nije smio. EPILOG I Ja spoznah kako opadaju lica, i kako ispod vjeđa izviruje strah, kako klinopis oštrih stranica po obrazima patnja ispisuje, Kako i kosa pepeljasta i tamna odjednom postane srebrno-bijelom, i smiješak vene na smjernim usnama, i drhti strah u smiješku uvelom. I molim ne samo za sebe jednu, već sve te što stajahu kraj mene na žezi srpnja, u zimu lednu, kraj crvene zidine oslijepljene. II Opet se približi spominjanja čas. ja vidim, ja čujem, ja osjećam vas: I onu, oknu odguranu onda, i onu što rodnom zemljom ne hoda, I onu što lijepom glavom tresući reče mi: “Dolazim amo kao kući”. A htjela bih sve poimence zvati, oteše popis, nemam gdje doznati. Široki pokrov otkala sam njima od bijednih riječi, od njih načutima. Uvijek i svuda u svakoj su misli, ni novim jadom nisu ih potisli, Ako mi usta izmučena stisnu, kojima stomilijunski narod vrisnu, neka se tako one mene sjete pred obljetnicu moje smrti svete. A ako nekad u ovome kraju spomenik meni dignut pomišljaju. suglasnost dajem na ove proslave, samo pod uvjetom da ga ne postave ni pored mora gdje sam se rodila: posljednja veza s morem se slomila, ni u Carskom vrtu kraj panja zavjetna gdje neutješna traži me sjena sjetna. Već ovdje gdje odstajah tristo sati, gdje mi ne htjedoše reze otvarati. Strepim da neću sred smrti blažene pamtiti crnih marica sirene, i kako mrska vrata su škripala, ko ranjena zvijer starica ridala. I neka s brončanih vjeđa skamenjenih sipaju suze pahulja istopljenih. Izdaleka nek tamnički golubovi guču dok tiho po Nevi brod plovi. iz knjige "RUSKA ZORA" - dr. Zlatan Gavrilović Kovač http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic31.php  https://digitalne-knjige.com/?p=5856&fbclid=IwAR1-DKL2rel-s7vsIUqZbjqmiPUDwajzKo-ceIHtCpy3XrSPA64kVttnBdQ |
KARAKTEROLOGIJA JUGOSLAVENA (2)
- 07:54 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
 Iza nepreglednog mnoštva znanstvenih podataka, činjenica, fakata, mapa, fotografija, crteža koji su trebali podržati osnovne teze Dvornikovićeve karakterologije uz izvjesne darvinističke teze i naglašenu Krečmerovu biologiju koja je toliko svojstvena njemačkim prilikama tridesetih godina prošloga stoljeća postojao je kod autora jedan izvjestan napor, da se ogradi od teorije rasa za koju je i sam smatrao kako je jedna retrogradna teorija. Nekako u tom pravcu razmišljajući Dvorniković piše: „... poslije Gibonove Nejednakosti ljudskih rasa i Čemberlenovih Osnovica devetnaestog vijeka nije bilo u nauci pojma, bolje, riječi koja bi se više zloupotrebljavala nego riječ ‘’rasa’’. Prerano utekla iz naučne laboratorije ova mutna riječ postala je mističnom krilaticom, mitom i vjerom milionskih gomila i kao takva političkim sredstvom rasnog šovinizma i profetizma. U stvari, posrijedi je samo modernizacija stare vjere u ‘’izabrane narode’’ i antičke podjele čovječanstva na ‘’ljude’’ i ‘’barbare’’. Noviji nacionalistički imperijalizam često se zaklanjao i zaklanja koprenom rasizma. Kulturne digresije šovenskog rasizma ne tiče se ništa karakterolog, osim možda također kao jedan kolektivan biološki ili društveno-epidemički pojav.“ (str.163) Prema tome ne bismo se mogli složiti da Dankom Grlićem koji je optužio Dvornikovića, da tobože izgrađuje svoju karakterologiju na jednoj primitivnoj teoretskoj osnovi. Prije bi se moglo reći, da je bio zarobljen faktičkim stanjem filozofske antropologije posebno kod Njemaca, ali postoji naravno i onih Dvornikovićevih zapažnja sa kojima se više ne slažemo potaknuti prije svega osobnim iskustvima svakodnevnog opažanja pojedinaca i grupa koje nam omogućuje izgradnju vlastite kulturologije koja je svagda subjektivna, ona ne može vrijediti kao znanstvena objektivna činjenica koja vrijedi za sve podjednako, nego predstavlja osobni sud i iskustvo zadobijeno tijekom vremena. U tome se i sastoji bit filozofske istine, da nije apsolutna, nego je u zavisnosti od subjekta i epohe u kojoj karakterologija nastaje i sasvim suprotno već tada dominirajućoj genetičkoj teoriji u biološkim istraživanjima, genotipskom i fenotipskom karakteru kulture i narodne duševnosti Dvorniković smatra, da je karakter socijalni pojam. O karakternim crtama možemo govoriti samo onda kada imamo na umu vezu kojom je čovjek vezan za okolinu (str. 71) i na tom mjestu Dvorniković nam se čini sasvim suvremen, ali se čini opskurnim kada govori o ‘’golubinjoj slavenskoj prirodi’’ (str. 273) ili pak o ‘’barbarskoj svireposti Slavena’’ (Ibid), jer mi po tome nismo ništa posebno i ne razlikujemo se naročito od drugih europskih naroda. Međutim, ono što nas razlikuje prema Dvornikoviću je naša vitalna snaga, jer je samo taj naš neobičan vitalitet omogućio, da su se Slaveni održali i etničkim širenjem zauzeli kasnije prostrane teritorije, ali pravdanje naše brutalnosti, naše borbenosti, naše srčanosti u boju na primjer našim ‘’neobičnim vitalitetom’’ smiješna je zabluda filozofa kojeg vlastita karakterologija gura u predrasudu, jer ako je istina ono što Dvorniković zapaža, da za karakter čovjeka nije nužno kolika je njegova vitalna snaga, nego kako se ona ispoljava u dodiru i sukobu sa svim faktorima života, onda se može reći kako je naša svirepost i brutalnost u dobroj mjeri rezultanta destruktivnih poriva proisteklih iz naše neobuzdane barbarske prirode kao i iz prirodnog stanja države i društvene zajednice koja nije uspjela regulirati naše strasti, naše nagone, naše instinkte, nego su oni prepušteni kaosu prirodnog stanja naroda. Odatle je teško reći, da posjedujemo izuzetno estetsko osjećanje i nagon umjetničkog stvaranja koji je u granicama starog stilskoga tipa dotjeran do savršenstva. Ja, dakle, ne vjerujem da je našu svirepost moguće razumjeti vitalnim snagama života naroda. Odatle je teško tvrditi također, da su naši narodi sa jakom osjećajem za stvarnost, oštrih čula, dobrog pamćenja i sa vrlo razvijenim organom za reproduciranje snaga zapaženoga I doživljenog i navodno, da smo mi odavno prošli onaj stadij u kome nesvjesna spontana fantazija sačinjava gotovo čitav viši iznadčulni duševni život čovjekov. „Pa ipak, pored jasno izdvojenog organa razuma, Jugoslaven je velikom sferom svoje duše, upravo jezgrom svoga bića, pjesnik.’’ (str. 515) ....ali bi se isto tako moglo dokazivati i da je inženjer kao i ubojica. Odatle je nejasno Dvornikovićevo nastojanje, da naše narode predstavi kao jedne od najdarovitijih naroda (str. 604) i on kaže: „Iako u prosjeku kulturno zaostao naš narod spada među prirodno najdarovitije narode Europe.’’ (str.604) I tako na koncu proizilazi, da je Dvorniković postao žrtva jednostavnih predrasuda o vlastitom narodu potaknut silnom vjerom, nadom i optimizmom u pogledu njegove duševnosti za koju je vjerovao, da je vitalna, da je kreativna, da je stvaralačka i da sva naša problematika izvire upravo iz tih realnih vitalnih snaga naroda koje se izražavaju i na takav jedan destruktivan i mistificiran način. Ponekad razloge za to treba tražiti u povijesnim okolnostima u svijetu u kojem je stvarnost dominacije nad malim narodima realna potreba vremena, u karakteru državne zajednice koja nije uspjela riješiti neka fundamentalna nacionalna i ekonomska pitanja, u individualnoj psihologiji pojedinaca i grupa, ponekad u klimatskim i geografskim razlozima koji deteriniraju život naroda. Odatle i pitanje o moralnosti naših naroda i individualnom etičkom sklopu naše narodne duševnosti pa Dvorniković piše: „Pored ličnog ja i cjelokupnog kompleksa egoizma u jugoslavenskom čovjeku postoji živo i razvijeno socijalno i etičko čulo.“ (str.837) ...i on točno kasnije primjećuje, da naši ljudi nisu ‘’zli’’, ali im teško pada da postanu dobri (str.978). I konačno, postavlja se pitanje kakva je dijagnoza Dvornikovića u pogledu jedne zajednice za koju vrijedi Humboltovo načelo: jedan narod, jedna država, jedan jezik budući smo mi u Hrvatskoj naročito osjetljivi na pitanja zajedničke države i mogućnosti njena opstanka i sasvim suprotno uvriježenim stajalištima, da je Dvorniković gradio unitarnu Jugoslaviju on zaključuje: „U svojoj današnjoj duševnoj formi Jugoslaven kao pojedinac zakočen je još u samom sebi; Jugoslaveni kao narod i društvena zajednica koče jedan drugoga i jedni druge. To je naša posljednja i po današnju generaciju najvažnija dijagnoza - dalje preko toga karakterologija ne može i ne smije ići.’’ (str. 979) |
KARAKTEROLOGIJA JUGOSLAVENA (1)
- 03:43 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
 Karakterologija Jugoslavena se drži najznačajnijim djelom Vladimira Dvornikovića, međutim, ja nisam siguran kako je to posve točno ukoliko imamo u vidu i drugo njegovo najznačajnije djelo koje nosi naslov “Savremena filozofija” koja je nastalo 1918. godine, dakle, 20 godina ranije. U ovom svom prvom kapitalnome djelu on se bavi najnovijim tenedencijama u razvoju europske filozofije pokušavajući dati neke odgovore i o našemu mjestu, mjestu naše filozofije u svijetu kulturno i filozofski bogatijih europskih nacija. U “Karakterologiji” pak on se bavi duševnim karakteristikama naših naroda uzimajući hrvatsko-srpske relacije kao najbitnije. Postoje naravno i druge naše nacionalne kulture kao što su slovenska, makedonska, crnogorska ili bugarska, ali bi razlaganje te problematike značajno uvećalo ionako veliko djelo pa bi postojala opasnost, da se temeljne teze izgube u mnoštvu detalja. Tu se Dvorniković bavi našom karakterologijom, dakle, onom koja je primjerena našim narodima uzimajući u obzir najnovije spoznaje do kojih je došla moderna antropologija i filozofija posebno ona njemačka. Zato ne začuđuje, da se u ovoj knjizi podjednako spominju Schopenhauer ili Wundt na primjer, Klages kao i Meštrović, Njegoš ili Pašić i tu je dat jedan raspon od starih grčkih autora koji su bilježili postojanje Slavena do naših najboljih antropologa 19. stoljeća kao i do najsuvremenijih europskih kulturologa kakav je na primjer Emil Ludvig. Međutim, ova se “Karakterologija” ne može sasvim dobro razumjeti bez prethodnog poznavanja “Savremene filozofije” i obratno, jer je riječ o djelima koja su komplementarna i upućuju jedno na drugo. Oba ova djela specifična su po tome, da je riječ o pokušaju da se odredi mjesto naše filozofije i naše narodne duševnosti u kontekstu drugih europskih naroda. Po toj svojoj ambiciji ne razlikuje se Dvorniković na primjer od Matoša koji je dosta radio na svjetskoj i europskoj literarnoj stvarnosti pokušavajući dati odgovore na pitanje kakva je zapravo stvarnost naše hrvatske literature u kontekstu europskih literarnih tendencija, jer je i jednom i drugom bilo stalo do naše duševne ili literarne stvarnosti i kako je usporediti sa drugim europskim narodima kakav je primjer ruski o čemu Matoš piše u eseju “Ruska duša”. Međutim, postoje i srodnosti sa drugim narodima, a također i posebnosti dinarskog čovjeka koje je moguće objasniti povijesnim prilikama, ekonomskim stanjem, državnim porecima koji su se mijenjali kroz vrijeme, stranom okupacijom i dominacijom, klimom, geografijom, sklonošću prema lijepim umjetnostima posebno glazbi ili pak pomoću teorije rasa. Međutim, prigovori su naših poslijeratnih teoretičara praksis orijentacije uglavnom upućivali na ovaj moment Dvornikovićeva znanstvena nastojanja pa su onda blatili autora zbog tobožnjeg rasizma, iako je element rase sasvim sporedan u Dvornikovićevim analizama i on u nekoliko navrata osuđuje ‘’brutalnost’’ jedne takve teorije. Međutim, prihvatio je neka njena stajališta dobrim dijelom motiviran njemačkim autorima i stanjem filozofske antroplogije u Njemaca između dva svjetska rata, ali to naravno ne umanjuje vrijednost ovog doista vrlo značajnog djela. Interesantno je spomenuti ovdje, da “Karakterologia Jugoslavena” nije naučavana na našim fakultetima niti na odsjecima antropologije ili sociologije, mada smo na primjer bili dobro upoznati sa djelom Vere Erlich ili Sergejeva. Međutim je Dvorniković smetnut s uma i sa vremenom posve zaboravljen što je jedna velika nepravda koja je načinjena ovome našem piscu. Postojao je jedan rad u okviru nastojanja našeg Instituta za filozofiju u Zagrebu kojeg je sačinio Branko Despot i to je, koliko je meni sada poznato, bio rad predstavljen kao dizertacija koja je autoru omogućila nesmetani rad na filozofiji Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Onda se pojavilo nekoliko napisa koji su ignorirani, jer je stari jugoslavenski režim postao prošlost pa je svako pisanje o Dvornikoviću bilo gubljenje vremena. Da čovjek puke od smijeha! Možda bi “Karakterologiju” Dvornikovića bilo najbolje usporediti sa knjigom Karla Jaspersa koja nosi naslov “Nietzsche” koja je objavljena u Heidelbergu 1935. godine gdje je Nietzscheova personalnost prikazana kao kondenzirana slika “…sudbine genijalne duše u njenoj progresivnoj izolaciji” Ona, dakle, reprezentira objektivnu sudbinu istinskog čovjeka u tranziciji između dva vremena gdje je sadašnjost prazna, a budućnost još nije realna. Tako prema Jaspersu Nietzsche postaje reprezentant europske krize koja je kondenzirana u jednome čovjeku, u jednoj ljudskoj figure koja mora biti definirana prevladavajućom situacijom i koji opisuje sa dubokim osjećajima što je sada i što može doći ubuduće. Dakle, ovdje je riječ o deskripciji duševnosti europskih naroda u doba krize, dok je kod Dvornikovića riječ o deskripciji naše narodne duševnosti nakon Prvog svjetskoga rata u doba posljeratnog kaosa koji se još uvijek osjećao na svakom koraku zajedničke države. Njegov je zadatak bio izgradnja jedne znanstvene psihološke karakterologije koja ima namjeru svjesno i sistematski izraditi sredstva i metode za duševne portrete, kako čovjeka pojedinca, tako i cjelokupnog naroda. Ja ne znam koliko je Dvorniković uspio u tim svojim ciljevima, jer postoje i argumenti kako on nije ništa drugo sačinio, nego jednu pseudoznanstevnu sliku našeg prostora. Prema tome, postavlja se pitanje je li ovdje riječ o nekoj quasi znanosti? Pa vjerojatno jest isto onoliko koliko je i sama filozofija u neku ruku quasi znanost ili isto onoliko koliko postoji i znanstvena, ali i filozofska istina, jer faktična znanstvena spoznaja nije spoznaja Bitka. Ona barata čistim faktičnim stanjima na malim izoliranim poručjima pa tako znanosti cjelina postaje nepoznata kao zatvorena knjiga. Tako izgleda na kraju, da je znanost u neku ruku odsutnost istinske spoznaje, jer ne daje odgovore na naša pitanja o svrsi života i o samom životu. Utoliko je kod Dvornikovića riječ o filozofskim istinama, o filozofskoj znanosti ili o znanostima viđenim na filozofski način i to od povijesti do muzikologije. Riječ je dakle o interdisciplinarnoj suradnji znanosti, ali se onda postavlja pitanje njenih zajedničkih metodoloških osnova, jer su one različite zavisno od svake pojedinačne znanosti. Zato je nužna jedna “viša empirija” koja bi rezultate pojedinačnih znanosti promišljala snova, koja bi ih korigirala i na taj način dolazila do neophodne istine i ja osobno mislim kako je Dvornikovićeva “Karakterologija” jedan jako dobar primjer jedne takve filozofske “više empirije”. Postoji također razlika između Dvornikovićeve “Karakterologije” i moje “Karakterologije Balkana”, jer se prva ponajviše bavi narodnim genijima, dok se druga bavi običnim ljudima koje svakodnevno susrećemo na ulici i u gradu. Dvorniković je u pravu kada kaže da “…mi još nemamo reprezentativnih genija iz kojih bi odista progovarale sve one osobenosti koje možemo smatrati utvrđenim etničko-jugoslavenskim crtama.“ (str. 30), ali nije u pravu kada kaže da je “…naš narodni genije još uvijek širi i dublji od svih naših dosadašnjih individualnih genija.” (str. 30), jer je kod običnog našeg čovjeka ta duševna narodna crta zamagljena i ne javlja se u izrazito čistim oblicima, dotle kod narodnih reprezentanata koje Dvorniković po uzoru na Ludviga naziva genijima, ona biva jasno izražena i u neku ruku oblikuju nacionalne karakterne crte svakog naroda kojima pripadaju. Tako je i u slučaju Preradovića i u slučaju Nušića, i u slučaju Ujevića, i u slučaju Pekića, i u slučaju Krleže i Konstantinovića. (nastavit će se) |
POSJET SPLITU I ANĐELKI ŠUNDE
- 19:08 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
 Nakon deset godina boravka u Adelaideu pruži mi se prilika posjetiti Hrvatsku. Zapravo, trebalo se oženiti pa je onda njena obitelj predložila, da jedan dio svojih troškova namiri mojim ljetovanjem u Kleku, a to bijaše njihovo obiteljsko odmaralište. Tako ja krenem vlakom iz Zagreba prema Splitu gdje je trebalo, da se susretnem sa Anđelkom koja me trebala ugostiti u Splitu na nekoliko dana i ja još onako umoran i pospan od probdjevene noći stignem u njenu kuću na Brdima. ‘’Ajme meni, kakav li si to, pa si takav zapušten hoda po cilom gradu. Nego, evo ti papuče pa otiđi u banju pa operi noge pa se malo sredi prije, nego popiješ kavu.’’ Ja tako i napravim pa na koncu sjednem na stolicu u njenom malenom vrtu. ‘’A čekala sam te ciloga jutra pa sam se već i zabrinula di si više. Ma, nema do ovoga Splita na cilome svitu, vidiš kako je odi lipo i pitomo, a ne kao kod vas u Australiji, sama divljina i sve pusto, nigdi svita...’’ Pa me posluži kavom, sjedne preko puta mene i prekorači nogu preko noge, popravi kućnu haljinu i nastavi: ‘’Evo, kuham gulaš, a ti bi moga malo obići grad pa se vrati na ručak, a ča si tako zamišljen? Ma, znaš kada te gledam, sve mi se čini ka da si moja Irena. Ona isto tako uzme čašu vina i knjigu pa samo čita, a to nije zdravo toliko čitati. Nego, a kako ti je ono ime, nego moj Zlatane, tila bih ti reći, da je ona bila u Bosni za vrime rata pa je tamo upoznala nekog Kanađanina, ali on nije tija imati dice, jer nije zna ko mu je otac pa joj je reka: 'Čuj, Irena, ne mogu imati dice, jer ne znam tko mi je otac'... i dobro joj je reka, je li tako, jer je sve to stvar genetike, a ko zna ča je mogla roditi?’’ I taj razgovor potraje neko vrijeme pa se ona nečega dosjeti, skoči na noge: ‘’Ajme meni, zagorit će mi toć.’’ ... i naglo ode do kuhinje. Bijaše to dobar trenutak, da odem iz kuće pa se ja uputim prema Marjanu, obiđem staru Varoš i svoju osnovnu školu Marjan pa onda usput odem do prve Vidilice i u restoranu naručim pivo. Bilo je neko sparno kasno jutro pa osjetih kako se moja košulja od znoja lijepi po rukama i po tijelu, kako je restoran pun mladih ljudi koji piju pivo, dok je iz zvučnika dopirala pjesma sa refrenom: ’’Ja sam svitlost ti si tama, di si sada, moja mala.’’ Popijem pivo pa se uputim niz stube prema rivi i nabasam na jedan drugi restoran u koje naručim tripice, jer već bijah ogladnio pa pomislim, da bi bilo dobro sada nešto prezalogajiti. ‘’Nego, kakve su vam tripice?’’ ‘’A odi su tripice koje govore četrdeset jezika,“ ...uzvikne krupni konobar pa svojom krpom stane mahati po stolu raznoseći mrvice i ostatke hrane. ‘’Odi su najbolje tripice u gradu, nego hoćete li malo parmezana?“ ...pa onda istom tom konobarskom krpom obriše svoja mokra usta, jer je on i inače izgleda bio čovjek koji puno govori i koji puno voli pričati, a to ,nema sumnje izlaže osobu stanovitome naporu. I doista, tripice su bile perfektne, malo sačekam pa razmislim, da bi bilo možda najbolje već sada krenuti u Klek, jer nije više ništa u Splitu privlačilo moju pažnju. |
DALMACIJA U SRCU ADELAIDEA
- 21:12 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
 Adelaide je jako šarolik grad uostalom kao i cijela Australija, ukoliko imamo u vidu kako je svaki peti Australac u neku ruku migrant i stranac sa drugog kraja svijeta. U Australiji ima negdje oko 200 tisuća Hrvata, dobar dio njih je iz Dalmacije i oni su se prilično dobro uklopili u novu australsku domovinu. Bave se ribarstvom i brodogradnjom, to je negdje oko 1% cjelokupnog stanovništva ove velike zemlje. Znači, ima nas dovoljno pa nije čudno, da mnogi Britanci znaju hrvatski jezik, da poznaju našu kulturu, našu prehranu, ali nije čudno kada naiđete i na Kineze koji jako dobro vladaju hrvatskim jezikom i naših ljudi sa Balkana možete ovdje pronaći na svakom koraku i niste iznenađeni kad u gradskom autobusu ili tramvaju čujete poznate glasove naših ljudi koji se upravo vraćaju sa Central marketa. Tako sam i ja jedared putovao sa Anđelkom Šunde gradskim autobusom prema Rundel Mollu, jer smo trebali kupiti neku tkaninu kojom smo htjeli presvući moj otoman i tako uđemo u autobus pa se namjestimo sučelice invalidskom sjedištu i smo razgovarali smo o koječemu, dok na jednoj stanici ne uđe jedna mlada pristala žena gurajući dječja kolica i malo dijete prema tom invalidskom sjedištu, jer je ono predviđeno za sve osobe koje su u potrebi, a ona je sigurno bila. Dijete je spavalo, a ona iz malenog ruksaka izvadi svoj pribor za uljepšavanje, jer znate australske se djevojke jako slobodno osjećaju u svojoj domovini pa to iskazuju na bezbroj načina, glasno i otvoreno i kao da svima hoće staviti do znanja kako su ovdje domaće, da mogu raditi što ih volja i da ih u tome nitko ne treba ometati. Ona izvadi iz male kutijice sjenilo za oči pa onda kasnije ruž za usne pa onda malu posudicu sa puderom i ona se tako uljepšavala izazivajući radoznale poglede ostalih putnika. Nakon nekog vremena gurne mene Anđelka laktom u rebra pa mi u pola glasa veli: „A vidiš ove kurbe di se maže pa nije li mogla to obaviti kod kuće?! A svakakvog li poganoga svita! A ne bi to mogla raditi kod nas u Splitu. Ma, jesam li ti lipo govorila, nema do naše ‘Rvatske i Vidi san govorila, ma di si to doša, tako daleko od svoje kuće pa nema lipše, nego sisti pred kuću u tvome Kleku, sa svojin judima, a vidiš ovdi kakve se kurbe mažu nasrid autobusa. Ma, ovdi je sve daleko, jedna je ulica duga ka cili grad, a nigdi svita, nigdje se ne čuje glas dice, niko se ne igra! A ti si isto ka i Vido bira Australiju misleći, da ovdje teče med i mliko. Ma, di se ovdika našla mazat i sve je skupo, a kod nas u Splitu možeš za jednu godišnju kartu ići u kazalište cilu godinu, pa koncerti, pa Mala Florami, pa Carmen, a di to ovdika imaš, hajde reci mi i ja sada u ovin godinama moram učiti engleski, moram ići u školu, moran raditi, a kod nas imam pensiju, eno san i vrtal uredila. Ma, vidi je kako se maže!“ I ona je tako lamentirala neko vrijeme bez mog komentara, jer je Anđa već bila u godinama, a ja sam htio biti pristojan pa joj nisam htio proturječiti ili dokazivati, da je stanje stvari u Adelaideu drugačije, nego kod nas u Splitu i uopće se može reći za mnoge naše ljude starije generacije, da su i dalje ostali tamo odakle su došli bez da su prošli kroz neophodne kulturološke promjene koje im pomažu, da se bolje snalaze u ovoj velikoj zemlji. Međutim i sa drugom migracijom bez obzira je li talijanska, grčka ili kineska također stoji, da su poput izoliranih otoka u nemirnom moru multikulturalne Australije. Uostalom, taj je multikulturalizam dobrim dijelom razlog etničkoj izolaciji i osamostaljivanju bez stvarnog plodonosnog dodira sa britanskim svijetom, a taj drugi svijet, dominantni svijet britanske kulture, malo haje za time, da stanje bude drugačije, nego rade svoj posao i ništa ih posebno ne uzrujava. Tako, dakle, koegzistiramo u svjetovima koji se nekada totalno razlikuju jedni od drugih, istina moglo bi biti i gore. |
Jacob i Rasputin
- 09:23 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
A bijaše jedared nedavno dosao Jacob kod mene pa mi stanemo razgovarati o njegovom novom motoru. "A moj Jacob, otpočnem ja, sada bi trebalo da budes malo više pri sebi nego što si dosada bio pa nema onda ja bih sada htio ovo, a možda i ono jer brza vožnja motorom ne trpi dvoumljenja čemu si ti odvajkada sklon. To je pokatkada razlogom da ti stvari ne idu uvijek baš najbolje, nego, sada kada imaš motor svagda moraš biti usredotočen na samu stvar." "Pa naravno, Zlatan, posve sigurno" potvrdi Jacob. I mi pregledamo njegov novi motor i, doista, bijaše to jedna jako lijepa mašina, jedan crni Kawasaki ne više od godine dana star. "Pa, moj Jacob, evo je ova mašina jako lijepa uostalom kao što su bile lijepe sve tvoje mašine, jer mi se nekako čini da ti i ne možeš bez mašina, nego da ti je sve na mašinski način pa čak i tvoj fuck." "A, Zlatan, nije baš tako, uostalom, ti i sam znaš kako sam ja emotivan i osjetljiv, posebno kada je fuck u pitanju." "Pa baš ne znam, Jacob, to možda znaju nekoje druge ženskinje, a nekako mi se čini da će ih sada biti i još više, jer svi ovi mladići na motorima za njih djeluju jebežljivo i unekoliko su macho muškarčine." A Jacobu se svidi ta moja primjedba pa se naglo uspravi, udahne zrak punim plućima tako da se napnu sva njegova rebra pa tako sav napuhan rekne: "Pa, Zlatan, i jeste nekako da sam ja bliže tim macho muškarčinama." "A, moj Jacob, doista jesi samo je to jedan jako opasan život i život pun rizika ali, hvala dragome bogecu, karma je do sada svagda bila na tvoj strani." I mi konačno udemo u moj living room. "Pa Zlatan što ti radis?" zapita mene Jacob. "A evo ništa, moj dragi Jacob, nego stalno razmišljam o svojoj prošlosti i svojoj bivšoj domovini i tim tamošnjim ljudima i mogu ti reći, da ja još nemam neki posve definiran pogled na tu državu I te ljude. " "A, Zlatan, to je normalno jer nitko nema neki posve definiran pogled na svoju domovinu." "Pa jeste tako posebno, ako dolaziš sa jednog prostora opterećenog bremenom povijesnog nadljeđa, kojem socijalne i političke prilike svijeta i Europe nisu svagda išle na ruku tada je, doista, jako teško imati jedan jednoznačan definiran pogled. Dakle, teško je razumjeti jedan narod koji je stvorio jednu specifičnu psihologiju tijekom dugog povijesnog vremena vladavine slavenskih tirana kao što je to slučaj sa balkanskim narodima. I u mome slučaju, ja bih mogao reci da je jako teško razumjeti vlastiti život koji uglavnom bijaše pod cizmom jednog takvog slavenskog tiranina. Ali bih mogao reći i to da je čitav slavenski svijet unekoliko svijet u kojem tiranija jest jedan normalan oblik vladavine kao da se narod već nekako navikao da ne može biti drugačije. Pa i kod velikog Lenjina gotovo da je isto kako nas podučava Volkogonov jer, kaže on, nije ovdje samo riječ o filozofu, koji se dočepao vlasti pa da je stoga unekoliko oličenje davnašnjih ideala filozofije i politike nego bijaše i tiraninom, jer da je terror, a ponajbolje teror u tajnosti uvjet uspješnosti revolucije. Zamisli to, dragi Jacob." A Jacob se nasmije pa ce nekako: "A, Zlatan, tko danas kod nas raspravlja i priča o ovim pitanjima, nitko, samo ja i ti. Nego, znaš što mi pada na pamet? Ovi završeci na imenima kod Rusa kao na primjer zavrseci in , ov!" "A, dragi Jacob, ja ne mogu sada raspredati rusku gramatiku, jer ta gramatika ima malo veze sa pitanjima njihove politike. Jer dočim je njihova gramatika koliko toliko racionalan sistem i stvar logike u kojoj postoji u sudu i subjekt, i kopula i predikat, do tad je u njihovoj politici kao u svinjcu. Evo, najbolji je primjer taj nesretni Rasputin. To je bio čovjek koji je imao dar hipnotiziranja ljudi i imao je cudnu neobjasnjivu snagu. Na primjer, carevo dijete je bilo nepokretno a on ga u jednom momentu izliječi i ono stade hodati. I tako on postade carev savjetnik. I od onda rusko carstvo stane ići nizbrdo." "Ma nije moguće, Zlatan, nisam to znao, iako ima jedna rock pjesma iz Amerike koja slavi Rasputina kao velika čovjeka." "Pa kada ti kažem, bijaše to taman čovjek uzarena prodorna pogleda, on bi tako došao pa bi iskao za žene jer bijaše jako seksualno aktivan." "Ma nije moguće!" iznenadeno će Jacob. "Pa kada ti kazem, evo na primjer da sam ja neki Rus, a da si ti ajmo reci moja žena, on bi tako nenajavljeno banuo na vrata pa bi rekao: Hajde Zlatan, miči se moram imat fuck sa tvojom zenom." A Jacob se na te moje riječi prepadne, jer Jacob uglavnom bijaše mladim čovjekom, kojem mašta bijaše velika pa se naglo digne sa stolice i poviče: "Ali ja ne želim imati fuck sa Rasputinom." "Ali Jacob, smirim ga ja, ja to samo govorim hipotetski." I kada se on smiri ja nastavim: "Pa vidiš, dragi moj prijatelju, ja općenito mislim da je cijeli sveliki univerzum unekoliko poprište borbe svjetlosti i tame i da se ta borba svjetlosti i tame odigrava i u drustvu, ali i u nama samima. Stoga bi valjalo da smo svagda na strani svjetlosti, tako ja nekako poimam svoje zadaće u svijetu." A Jacob nakon pazljiva slušanja zaključi: "Pa i ja, Zlatan, definitivno sam na strani svjetlosti." "Pa to je lijepo čuti, dragi moj prijatelju, jer danas mnogi prakticiraju tamne strane, naime, kao da ih ophrvavaju tamne sile i tamna magija dočim bi nama bio zadatak bijela magija ako tako nekako mogu reći." "Pa jeste, Zlatan, evo i ja se bavim bijelom magijom" na to će Jacob. "Ali Jacob’’, navalim ja, ‘’tebi ne treba niti crna niti bijela magija, tebi treba logika i racionalan uvid i duboka koncentracija posebno sada kada voziš svoj motor." A kada se malo smirih rekoh: "Nego, stvarno ti moram reći, da je tvoj motor doista prekrasan. "Zlatan, a ti bi mogao na biciklu" nadoda Jacob. "Dragi moj Jacob, ja sam već i za to star, a osim toga pijem ove silne lijekove od kojih ne smijem operirati nikakvom mašinerijom pa niti biciklom jer su mi refleksi slabi." "Pa kako to, možda možeš voziti po trotoaru, taj je put manje opasan" uporno nastavi Jacob. "A sada ću ti, dragi prijatelju, ispričati što mi se jednom desilo vozeći se trotoarom" otpočnem ja, "…dakle, bijaše to u mojoj mladosti i u mome neboderu u samom njegovom prizemlju budne jedna velika samoposluga sva u velikim staklima, a do te staklene samoposluge bijaše jedan krasan strmu put kojim sam se ja spuštao biciklom priličnom brzinom. I ja htjedoh skrenuti udesno pokraj te staklene samoposluge, ali brzina bijaše velika i da stvar bude još gora upravo tom stranom hodao je jedan čovjek možda samo pola metra od stakala tog dućana i ja se nađem u čudu, jer imadoh samo dvije solucije ili totalno se zbubati u ta stakla ili se zbubati u tog čovjeka, međutim, i u jednom i u drugom slučaju bijaše velika pogibeljnost. I ja nekako intuitivno upravim biciklu, iako on bijaše u velikoj brzini i usmjerim se na takav način da prođem između tih stakala i tog čovjeka kroz prostor možda i manji od pola metra. Zamisli ti to! Tako se ja spasih." A Jacob se nasmije pa mi stane pričati svoju priču: "A znaš što se meni dogodilo? Ja sam tako jedared vozio svoj bicikl velikom brzinom i stavio sam ruke sebi na leđa. Međutim, naiđem nakon nekog vremena na jednu granu stable, koja bijaše poviše i pomislim kako bih mogao dohvatiti tu granu sa obje ruke i to baš sa biciklom u velikoj brzini. I ja tako i učinim i kada dođoh do te grane, ja se uhvatim za tu granu, ali kako brzina bijaše velika, to me sila kretanja tako zbaci sa bicikla, da padoh na koljena i sva koljena ogulih i sav se razbijem i ugruham. Zamisli ti to. Tako ja prođoh." A ja se nasmijem pa zaključim: "Eto vidiš, Jacob, da nam svima treba zdrave pameti možda ponajviše. A to vrijedi i u tvom slučaju i dan danas posebno sada kada voziš taj svoj motor." I mi se tako rastanemo u velikom prijateljstvu. iz moje knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE izdane 2014. http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php |
