A bijaše meni jedared udarilo u glavu, da sam bosanska royalty, jer je istina da sam ja po maminoj strani carskoga podrijetla (ni manje ni više), jer smo mi Kovači iz Plane oni koji smo se ženili sa plemenitašima sa carigradskog dvora i velim ja sebi jedared: ''Evo ja ću ulaz u svoju kuću napraviti isto onako kao što je napravio trebinjski Paša!'', a taj je Paša primjereno običajima njegova vremena ispod ulaznoga trijema na vratima dodao još jednu gredu kako bi se ljudi ulazeći u njegovu kuću naklonili kako i pristoji njegovoj časti.

Taj je Paša vladao svega jednu godinu čitavom Bosnom, a onda je nakon četri godine sužanjstva i obješen 1778. godine jer se tobože ''odupro Caru''.

Dubrovčanin Ruđer Bošković svakako je onda došao ovome Paši na sprovod, jer još bijaše u dobrom zdravlju još daleko od nemoći.

Od tada, a ima tome već više od 230 godina, familija hercegovačkih Kovača u prijateljstvu je sa dubrovačkom porodicom Boškovića.

Elem, uzmem ja jednu gredu pa je prikucam poviše vrata kako bi se ljudi naklonili kada ulaze u moju kuću, ali se dogodi da se jedan radnik našega housig trusta udari u glavu nenaviknut na naklon pa on pozove glavnog menagera da razvidi cijeli slučaj i pita ona mene čemu ta greda, a ja joj objasnim i velim joj kako je to primjereno mojem statusu budući, da sam ja bosanska royalty, a ona na to: ''Što si rekao, ma ti royalty, skloni tu gredu, inače ćemo postupiti prema zakonu.'' ... i ja sklonim tu gredu.

A znate zašto? Zato, jer Australcima postoji samo britanska royalty.

Nitko nema nikakve roYalty izuzev Britanija - da čovjek pukne od smijeha!

iz moje knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE izdane 2014.

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php

Još bi trebalo dodati, da smo mi u Hrvatskoj puno svetiji od Australaca što možemo dokazati našim popisom svetaca i blaženika. Ovom broju svakako treba dodati i još jednog hrvatskog katoličkog sveca, blaženog Alojzija Stepinca, čiji je mučenički život baklja koja osvjetljava našu stvarnost.

Time samo dokazujemo visoka moralna načela u našem narodu i njegovu čvrstu volju, da ta načela poštuje i slijedi.

sveti Dujam

Ranokršćanski sveci na području Hrvatske

• Sveti Donat
• Sveti Dujam
• Sveti Eleuterije
• Sveti Euzebije i Polion
• Sveti Gaudencije
• Sveti Jeronim
• Sveti Kajo
• Sveti Kvirin Sisački
• Sveti Marin
• Sveti Mauro Porečki
• Sveti Silvano
• Sveta Vincenca

sveti Leopold Mandić

Hrvatski sveci

• Sveti Marko Križevčanin
• Sveti Leopold Mandić
• Sveti Nikola Tavelić
• Sveti Ivan Trogirski

blaženi Alojzije Stepinac

Hrvatski blaženici

• Blaženi Miroslav Bulešić
• Drinske mučenice
o Blažena Jula Ivanišević
o Blažena Berchmana Leidenix (Austrijanka)
o Blažena Krizina Bojanc (Slovenka)
o Blažena Antonija Fabjan (Slovenka)
o Blažena Bernadeta Banja (Mađarica rođena u Hrvatskoj)
• Blaženi Julijan iz Bala
• Blaženi Augustin Kažotić
• Blažena Katarina Kosača-Kotromanić
• Blažena Ozana Kotorska
• Blaženi Gracija Kotorski
• Blaženi Ivan Merz
• Blaženi Oton iz Pule
• Blažena Marija Petković
• Blaženi Alojzije Stepinac
• Blaženi Jakov Zadranin

Evo, i mi u dalekom Adelaideu u Australiji imamo priliku upoznati se sa novim ‘’Pravopisom hrvatskog jezika’’ kojeg je nedavno tiskao Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu. ‘’Hrvatski pravopis’’ ovog Instituta nastao je iz želje, da se napravi jedinstven i općeprihvaćen pravopis hrvatskog jezika te da se nakon višegodišnjih prijepora pomire različite pravopisne norme, jer je jedinstvenost hrvatskog pravopisnog standarda jedan od osnovnih preduvjeta lakšega usvajanja pravopisnih pravila i jednostavnijeg ovladavanja hrvatskim jezikom. Ovo je posebno važno u zemljama migracije, gdje se hrvatskim jezikom ovladava, pored jezika države u kojoj živimo kao novonastala hrvatska migracij,dakle u iseljeništvu gdje naša djeca imaju dodir sa hrvatskim jezikom samo u svom domu i, eventualno, na tečajevima hrvatskog jezika u azstralskim srednjim školama.

Prema najavama i odjecima, koji ga prate i u Australiji, pravopis je pokušaj da se jezik i pravopisanje konačno odvoje od politike i jezikoslovlje prepusti stručnjacima. To je važna novost, jer je u hrvatskoj tradiciji politika uvijek utjecala na jezik, ponekad i presudno. Koliko je politička situacija u Hrvatskoj bila važna s obzirom na pitanja jezika, možda najbolje svjedoči istina, da su Hrvati koji su stoljećima živjeli pod tuđinskom vlašću, imali svoj jezik i pravopisanje kao zamjenu i nadomjestak za vlastitu državu, pa je u jeziku čuvana nacionalna samobitnost, jednako u Austro-Ugarskoj kao i u dvije Jugoslavije. Nema, stoga, nikakve sumnje da je stvaranje nove hrvatske države stvorilo i mogućnost da se i jezik uskladi sa hrvatskom jezičnom tradicijom i potrebama moderniteta.

"Ovaj pravopis možda bi trebalo shvatiti kao pokušaj da lingvističko pitanje u Hrvatskoj više ne bude i političko pitanje, s obzirom da je politika u prošlosti svagda utjecala na hrvatski jezik. Počev od hrvatskih Vukovaca, Ivana Broza, Franje Ivekovića i Tome Maretića, koji su pod utjecajem politike južnoslavenskog okupljanja potkraj 19. stoljeća i hrvatski jezik učinili faktorom te politike. Tako je bilo i 1939., kada je stvorena Banovina Hrvatska, a hrvatski jezikoslovci Petar Guberina i Kruno Krstić, na uzgonu narasle hrvatske nacionalne svijesti, načinili razlikovni rječnik između hrvatskog i srpskog jezika.Još pri kraju Drugog svjetskog rata, hrvatski književnik i predsjednik ZAVNOH-a Vladimir Nazor vodi i rat za hrvatski jezik.

Njegova "grmljavina" na šefa press biroa nove Jugoslavije, da neće dopustiti da se u Hrvatsku "uvodi jezik beogradske čaršije", bila je zapravo početak borbe i u Titovoj Jugoslaviji za samostalnost hrvatskog jezika.

Novosadskim dogovorom iz 1954. hrvatskom je jeziku prijetilo nestajanje. Vlast je smatrala, a nakon "teorijske rasprave" hrvatskih i srpskih jezikoslovaca i zaključila, da su hrvatski i srpski jedan jezik sa dva izgovora. U Novosadskom je dogovoru, rađenom pod pokroviteljstvom šefa Udbe, Aleksandra Rankovića, stajalo:

"Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je književni jezik, koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim."

Nezadovoljni hrvatski jezikoslovci su nakon političkog pada moćnog Rankovića, 1967. godine objavili Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Čak je i sam potpis Miroslava Krleže na tekst Deklaracije bio tumačen kao stajanje Partije iza Deklaracije. Bez Krležina potpisa, tog iznimno važnog leksičkog i političkog dokumenta, sigurno ne bi bilo. I napadi tadašnjeg republičkog sekretara za kulturu i prosvjetu, dr. Miloša Žanka, na Deklaraciju bili su politički motivirani, izvođeni sa pozicije jugoslavenskog unitarizma.

Pravopis na osnovi su Deklaracije sastavili Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš i njegov je završetak u rezalištu starog papira nakon rušenja Savke i Tripala, također, sudbinski određen politikom. Njegov progon u London i tiskanje u Londonu najmanje je bio leksički problem. "Londonac" je bio protest i protiv nove unitarizacije jezika i politike. U dugom vremenu hrvatske šutnje pravopis je bio manje-više politička tabu tema i o njemu se nije javno mnogo razgovaralo. Ipak, u pozadini, slutila se latentna opasnost vukovskoga velikosrpskog jezičnog ekspanzionizma. Da sve to nije bilo bez vraga, mogli smo se osvjedočiti i nedavno srpskim svojatanjem dubrovačke književnosti, a sve na temelju davne krilatice Vuka Stefanovića Karadžića: "Svi štokavci su Srbi". Ta velikosrpska ekspanzionistička svijest, utemeljena na jeziku, ostaje zabilježena u kolektivnom vukovskom pamćenju i vjerojatno je ulaskom Hrvatske u EU utihnula, ali sigurno neće i posve nestati."

Novi je pravopis nedvojbeno vezan i sa hrvatskim ulaskom u EU i potrebom, da se napokon zna kako se nešto hrvatski piše. Međutim, nema nikakve sumnje, da je novi ‘’Hrvatski pravopis’’ vrijedan napor naših jezičkih stručnjaka pa njegovo tiskanje unekoliko doživljavamo kao kulturni događaj u protekloj godini, koji svakako ima znatne reperkusije na iseljeničku jezičku politiku izvan matice domovine.

iz moje knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE izdane 2014.

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php

A bijaše jedared nedavno dosao Jacob kod mene pa mi stanemo razgovarati o njegovom novom motoru.
"A moj Jacob, otpočnem ja, sada bi trebalo da budes malo više pri sebi nego što si dosada bio pa nema onda ja bih sada htio ovo, a možda i ono jer brza vožnja motorom ne trpi dvoumljenja čemu si ti odvajkada sklon. To je pokatkada razlogom da ti stvari ne idu uvijek baš najbolje, nego, sada kada imaš motor svagda moraš biti usredotočen na samu stvar."
"Pa naravno, Zlatan, posve sigurno" potvrdi Jacob.

I mi pregledamo njegov novi motor i, doista, bijaše to jedna jako lijepa mašina, jedan crni Kawasaki ne više od godine dana star.

"Pa, moj Jacob, evo je ova mašina jako lijepa uostalom kao što su bile lijepe sve tvoje mašine, jer mi se nekako čini da ti i ne možeš bez mašina, nego da ti je sve na mašinski način pa čak i tvoj fuck."
"A, Zlatan, nije baš tako, uostalom, ti i sam znaš kako sam ja emotivan i osjetljiv, posebno kada je fuck u pitanju."
"Pa baš ne znam, Jacob, to možda znaju nekoje druge ženskinje, a nekako mi se čini da će ih sada biti i još više, jer svi ovi mladići na motorima za njih djeluju jebežljivo i unekoliko su macho muškarčine."

A Jacobu se svidi ta moja primjedba pa se naglo uspravi, udahne zrak punim plućima tako da se napnu sva njegova rebra pa tako sav napuhan rekne:
"Pa, Zlatan, i jeste nekako da sam ja bliže tim macho muškarčinama."
"A, moj Jacob, doista jesi samo je to jedan jako opasan život i život pun rizika ali, hvala dragome bogecu, karma je do sada svagda bila na tvoj strani."

I mi konačno udemo u moj living room.
"Pa Zlatan što ti radis?" zapita mene Jacob.
"A evo ništa, moj dragi Jacob, nego stalno razmišljam o svojoj prošlosti i svojoj bivšoj domovini i tim tamošnjim ljudima i mogu ti reći, da ja još nemam neki posve definiran pogled na tu državu I te ljude. "
"A, Zlatan, to je normalno jer nitko nema neki posve definiran pogled na svoju domovinu."
"Pa jeste tako posebno, ako dolaziš sa jednog prostora opterećenog bremenom povijesnog nadljeđa, kojem socijalne i političke prilike svijeta i Europe nisu svagda išle na ruku tada je, doista, jako teško imati jedan jednoznačan definiran pogled.

Dakle, teško je razumjeti jedan narod koji je stvorio jednu specifičnu psihologiju tijekom dugog povijesnog vremena vladavine slavenskih tirana kao što je to slučaj sa balkanskim narodima.

I u mome slučaju, ja bih mogao reci da je jako teško razumjeti vlastiti život koji uglavnom bijaše pod cizmom jednog takvog slavenskog tiranina. Ali bih mogao reći i to da je čitav slavenski svijet unekoliko svijet u kojem tiranija jest jedan normalan oblik vladavine kao da se narod već nekako navikao da ne može biti drugačije.

Pa i kod velikog Lenjina gotovo da je isto kako nas podučava Volkogonov jer, kaže on, nije ovdje samo riječ o filozofu, koji se dočepao vlasti pa da je stoga unekoliko oličenje davnašnjih ideala filozofije i politike nego bijaše i tiraninom, jer da je terror, a ponajbolje teror u tajnosti uvjet uspješnosti revolucije. Zamisli to, dragi Jacob."

A Jacob se nasmije pa ce nekako:
"A, Zlatan, tko danas kod nas raspravlja i priča o ovim pitanjima, nitko, samo ja i ti. Nego, znaš što mi pada na pamet? Ovi završeci na imenima kod Rusa kao na primjer zavrseci in , ov!"
"A, dragi Jacob, ja ne mogu sada raspredati rusku gramatiku, jer ta gramatika ima malo veze sa pitanjima njihove politike. Jer dočim je njihova gramatika koliko toliko racionalan sistem i stvar logike u kojoj postoji u sudu i subjekt, i kopula i predikat, do tad je u njihovoj politici kao u svinjcu. Evo, najbolji je primjer taj nesretni Rasputin. To je bio čovjek koji je imao dar hipnotiziranja ljudi i imao je cudnu neobjasnjivu snagu. Na primjer, carevo dijete je bilo nepokretno a on ga u jednom momentu izliječi i ono stade hodati. I tako on postade carev savjetnik. I od onda rusko carstvo stane ići nizbrdo."
"Ma nije moguće, Zlatan, nisam to znao, iako ima jedna rock pjesma iz Amerike koja slavi Rasputina kao velika čovjeka."
"Pa kada ti kažem, bijaše to taman čovjek uzarena prodorna pogleda, on bi tako došao pa bi iskao za žene jer bijaše jako seksualno aktivan."
"Ma nije moguće!" iznenadeno će Jacob.
"Pa kada ti kazem, evo na primjer da sam ja neki Rus, a da si ti ajmo reci moja žena, on bi tako nenajavljeno banuo na vrata pa bi rekao: Hajde Zlatan, miči se moram imat fuck sa tvojom zenom."
A Jacob se na te moje riječi prepadne, jer Jacob uglavnom bijaše mladim čovjekom, kojem mašta bijaše velika pa se naglo digne sa stolice i poviče:
"Ali ja ne želim imati fuck sa Rasputinom."
"Ali Jacob, smirim ga ja, ja to samo govorim hipotetski."

I kada se on smiri ja nastavim:
"Pa vidiš, dragi moj prijatelju, ja općenito mislim da je cijeli sveliki univerzum unekoliko poprište borbe svjetlosti i tame i da se ta borba svjetlosti i tame odigrava i u drustvu, ali i u nama samima. Stoga bi valjalo da smo svagda na strani svjetlosti, tako ja nekako poimam svoje zadaće u svijetu."

A Jacob nakon pazljiva slušanja zaključi: "Pa i ja, Zlatan, definitivno sam na strani svjetlosti."
"Pa to je lijepo čuti, dragi moj prijatelju, jer danas mnogi prakticiraju tamne strane, naime, kao da ih ophrvavaju tamne sile i tamna magija dočim bi nama bio zadatak bijela magija ako tako nekako mogu reći."
"Pa jeste, Zlatan, evo i ja se bavim bijelom magijom" na to će Jacob.
"Ali Jacob’’, navalim ja, ‘’tebi ne treba niti crna niti bijela magija, tebi treba logika i racionalan uvid i duboka koncentracija posebno sada kada voziš svoj motor."

A kada se malo smirih rekoh: "Nego, stvarno ti moram reći, da je tvoj motor doista prekrasan.
"Zlatan, a ti bi mogao na biciklu" nadoda Jacob.
"Dragi moj Jacob, ja sam već i za to star, a osim toga pijem ove silne lijekove od kojih ne smijem operirati nikakvom mašinerijom pa niti biciklom jer su mi refleksi slabi."
"Pa kako to, možda možeš voziti po trotoaru, taj je put manje opasan" uporno nastavi Jacob.
"A sada ću ti, dragi prijatelju, ispričati što mi se jednom desilo vozeći se trotoarom" otpočnem ja, "…dakle, bijaše to u mojoj mladosti i u mome neboderu u samom njegovom prizemlju budne jedna velika samoposluga sva u velikim staklima, a do te staklene samoposluge bijaše jedan krasan strmu put kojim sam se ja spuštao biciklom priličnom brzinom.

I ja htjedoh skrenuti udesno pokraj te staklene samoposluge, ali brzina bijaše velika i da stvar bude još gora upravo tom stranom hodao je jedan čovjek možda samo pola metra od stakala tog dućana i ja se nađem u čudu, jer imadoh samo dvije solucije ili totalno se zbubati u ta stakla ili se zbubati u tog čovjeka, međutim, i u jednom i u drugom slučaju bijaše velika pogibeljnost. I ja nekako intuitivno upravim biciklu, iako on bijaše u velikoj brzini i usmjerim se na takav način da prođem između tih stakala i tog čovjeka kroz prostor možda i manji od pola metra. Zamisli ti to! Tako se ja spasih."

A Jacob se nasmije pa mi stane pričati svoju priču: "A znaš što se meni dogodilo? Ja sam tako jedared vozio svoj bicikl velikom brzinom i stavio sam ruke sebi na leđa. Međutim, naiđem nakon nekog vremena na jednu granu stable, koja bijaše poviše i pomislim kako bih mogao dohvatiti tu granu sa obje ruke i to baš sa biciklom u velikoj brzini. I ja tako i učinim i kada dođoh do te grane, ja se uhvatim za tu granu, ali kako brzina bijaše velika, to me sila kretanja tako zbaci sa bicikla, da padoh na koljena i sva koljena ogulih i sav se razbijem i ugruham. Zamisli ti to. Tako ja prođoh."

A ja se nasmijem pa zaključim: "Eto vidiš, Jacob, da nam svima treba zdrave pameti možda ponajviše. A to vrijedi i u tvom slučaju i dan danas posebno sada kada voziš taj svoj motor."

I mi se tako rastanemo u velikom prijateljstvu.

iz moje knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE izdane 2014.

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php