Marketing
ANA AHMATOVA
U prikazima sovjetske književnosti, dakle, one književnosti koja se odnosi na period od Oktobarske revolucije 1917. do sloma režima 1991. godine rijetko se spominje ime pjesnikinje Ane Ahmatove. Koji su razlozi tome, baš nije posve jasno, pored jednoga utiska, da se njeno djelo uglavnom pripisuje tzv. disidentskoj literaturi.
Ona je rođena kao Ana Andrejevna Gorenko, lipnju 1889., a umrla je u pžujku 1966. godine. Doživjela je dakle 77 godina pa to su pristojne godine za toliki buran život i patnju koju je podnijela u vrijeme Staljinove strahovlade.
Pisala je o staljnističkom teroru možda najbolje u svojoj poemi “Requiem” koja je nastajala od 1935. do 1940 godine i unekoliko se drži njenim najvažnijim ostvarenjem. Ovdje donosimo takoder tu poemu u prijevodu nepoznatog našeg prevoditelja.
Njen se opus može podijeliti u dva perioda: rani radovi koji nastaju od 1912. do 1925. i kasniji koji nastaju od 1936. do njene smrti koji su odijeljeni jednom dekadom reducirane spisateljske aktivnosti. Inače su izvori informacija o Ahmatovoj uglavnom prilično mali, jer je većina dokumenata vezanih za njen život uglavnom uništena. Njen prvi muž Nikolai Gumilev bio je ubijen od strane sovjetske tajne policije, a njen sin Lev Gumilev i drugi muž Nikolaj Punin proveli su mnoge godine u Gulagu gdje je Punin i umro.
Godine 1921. njen bivši muž Nikolaj Gumilev je bio zatvoren radi njegove uloge u monarhističkoj antiboljševičkoj zavjeri od 25.8. i bio je ubijen pored još 61 osobe. Prema povijesničaru Rayfieldu, ubojstvo Gumileva je bio dio boljševičkog odgovora na Kronštatsku pobunu. Ruska Čeka ili tajna policija okrivila je za pobunu petrogradske intelektualce posebno inzistirajući, da stariji Čekin oficir Jakov Agranov isporuči listu zavjerenika od kojih su neki uhićeni bili profesori, garantirajući im amnestiju i na taj način izbjegavanje egzekucije,ali je Agranova garancija bila sasvim bezvrijedna. On je onda osudio mnoge od tih imena na smrt uključujući i Gumileva.
Maxim Gorki i ostali su zahtijevali, da kazna bude blaga, ali se Lenjih složio, da oni budu streljani. Ubojstvo je imalo značajne i vrlo signifikantne efekte na cijelu rusku inteligenciju uništavajući poetske grupe i njihovu poeziju, dok je Ahmatova stala živjeti pod stigama kao buržoaska pjesnikinja zajedno sa svojim sinom Lavom Gumilevim. On je kasnije bio uhićen tijekom Staljinovih čistki i terora 30 godina zahvaljujući toj relaciji koju je imao prema svome ocu.
Između 1935. i 1940. Ahmatova je pripremila, izradila i prepravljala svoju poemu “Requiem” i to u tajnosti. To je bila jedna lirska lamentacija i svedočanstvo u kojem je opisana patnja ljudi za vrijeme staljnističkog terora. Ona je tu poemu nosila sa sobom tamo gdje je radila i živjela po cijelom Sovjetskom savezu. Interesantno je spomenuti, da nje nema u sabranim djelima čemu je razlog vjerojatno u Staljinovim čistkama. Rad se međutim ipak konačno pojavio u obliku knjige u Muenchenu 1963. godine, a cijela poema nije tiskana u Sovjetskom savezu do 1987. godine.
Ona sadrži zapravo deset poema koje istražuju seriju emocionalnih stanja, koje izražavaju ljudsku patnju, razočarenje i gubljenje nada zajedno sa biblijskim temama Kristova raspeća, devastaciju Marije, majke Isusa Krista i Mariju Magdalenu koje zapravo predstavljaju slomljenu, uniženu i ranjenu Rusiju i pri tome se posebno izražava stradavanje žena u ’30.-tim godinama staljnističkog terora pa utoliko u neku ruku predstavljaju refleksiju i napuštanje njenog ranog romantičnog rada kojeg sada nadomješta jedna tužna kronika sovjetske socijalističke stvarnosti.
REQUIEM
Ne, ne pod tuđim nebeskim svodom,
ni pod zaštitom tuđih krila,
ja sam bila sa svojim narodom
tad kad je s njim nesreća bila.
1961.
UMJESTO PREDGOVORA
U strašnim godinama ježovštine provela sam sedamnaest mjeseci u redovima pred lenjingradskim tamnicama. Nekako me jedanput netko “prepoznao”. Žena modrih usana, koja je stajala iza mene i koja, naravno, nikada nije čula moje ime, prenula se iz svima nam svojstvene skamenjenosti i upitala me na uho (ondje smo sve govorile šaptom):
– A ovo – možete li opisati?
I ja sam rekla:
– Mogu.
Tada nešto poput osmijeha kliznu po tome što je nekada bilo njeno lice.
1. travnja 1957. Lenjingrad
POSVETA
Ova žalost već grmi gorama
i velika rijeka gubi tok,
al’ zatvorska brava se ne slama,
a pored nje “robijaška jama”,
i groza od bola samrtnog.
Za nekoga svježi vjetar vije,
za nekog se zlati zalazak –
mi, sve iste, ne znamo što krije
škrgutanje ključa najmrskije
i vojnički korak pretežak.
K’o na misu, rano smo kretale
po toj prijestolnici podivljaloj,
kao zagrobne se sjene sretale,
sunce nisko, Nevom magle pale,
ipak nade u daljini poj.
Presuda… i odmah suze kanu,
odsječena od svih u čas taj,
bolno život iz srca istrgnu
i nauznak sruše uz silinu,
ali ide…Sama… Posrtaj…
Gdje su prijateljice nevine
mojih dvaju ljeta mahnitih?
što im bure sibirske pričine,
što priviđaju od mjesečine?
Njima šaljem ovaj pozdrav tih.
UVOD
Bilo je to kada se smiješio
samo mrtvac, smirenosti rad.
K’o privjesak neki je stršio
kraj tamnica svojih Lenjingrad.
Kad su išle, patnjom iznurene,
osuđenih gomile kroz mrak,
željezničke pjevale sirene
kratku pjesmu za dug rastanak.
Zvijezde smrti stajahu nad nama,
nevina je Rusija ranjena
pod okrvavljenim čizmama
i maricom crnom pogažena.
– 1 –
Odveden si čim se dan zasjaji,
pratila sam te kao mrtva,
jecaj djece u gornjoj odaji,
na polici svijeća zadrhtala.
Kao svetačke usne ti ledene.
smrtni znoj na čelu… Pamti! –
I ja ću, kao ustaničke žene,
pod kulom Kremlja zavijati.
– 2 –
Tiho teče tihi Don,
slazi mjesec žut u dom.
U šeširu nakrivljenu,
žuti mjesec prati sjenu.
Ova žena boluje,
ova žena samuje,
mrtav muž, robija sin,
molite se za me vi.
– 3 –
Ne, ovo nisam ja, ovo netko drugi stradava.
ja tako ne bih mogla, a to što se zbilo,
neka crna sukna pokriju,
i neka odnesu fenjeri…
Noć.
– 4 –
Da ti je vidjeti, rugalice,
ljubimice drugova svih,
carskoselska vesela grešnice,
što ti se sve na život svi, –
kao tristota, s paketima,
pod Križem ćeš čekati red
i svojim ćeš suzama vrelima
topiti novogodišnji led.
Kraj zatvora se topola klati,
i ni zvuka – a koliko ih
ondje nedužnim životom plati…
– 5 –
Sedamnaest mjeseci krika,
vrati mi se samoj.
Padah pod noge krvnika,
sin si i užas moj.
Sve se zamrsilo zauvijek,
nikako da saznam
tko je sad zvijer, a tko čovjek,
i kada će kazna.
I samo prašni cvjetovi,
zvon kađenja, tragovi
nekud u nikuda.
I pravo u oči bulji,
prijeti skorom pogibli
ogromna zvijezda.
– 6 –
Lagani tjedni prolijeću,
što bi? razum nema moć
Kako te, usred tamnice,
motrila, sine, bijela noć,
kako te promatra opet
jastrebljim okom što gori,
kako si visoko raspet,
i o smrti govori.
– 7 –
PRESUDA
I odlomila se riječ kamena
na još žive moje grudi.
Ništa, ja sam na to bila spremna,
nekako ću se potrudit.
Danas velik rad predstoji meni;
treba sjećanje do kraja ubiti,
treba dušu svoju okamenit,
treba novo življenje učiti, –
Ako ne… Vreloga ljeta šuštanje,
pod prozorom mojim kao praznik.
A ja nosim davno predosjećanje
na taj svijetli dan i dom prazni.
– 8 –
SMRTI
Doći ćeš svejedno – zašto ne odmah?
Ja čekam te – meni je mučno.
Zagasih svjetlo, otvorih vrata u taj mah
tebi, prekrasnoj i običnoj.
Zato si kakav god hoćeš oblik daj,
granate otrovne, čim usnem,
ili se kao iskusan bandit prikradaj,
ili otruj kao more tifusne.
Ili pričice smišljene, al’ ih čak
do tančina već svatko pozna, –
da bih vidjela plave kape krajičak
i domara blijedog od straha grozna.
Sad mi je svejedno. Jenisejev lom,
zvijezda se polarna ne gasi.
I modar sjaj u oku voljenom
skrivaju posljednji užasi.
– 9 –
Već je bezumlje krilima
pokrilo duše polovinu,
i opija žarkim vinima,
i mami u crnu dolinu.
I shvaćam da sam to ja
dužnu pobjedu ustupila
osluškujući svoja
kao neka tuđa bunila.
I ništa ne dozvoljava
da sobom ponesem sama
(ne vrijedi se umiljavat
i dosađivati molbama):
ni sina mog strašne oči –
skamenjenog stradanja moru,
ni dan kad nas jad zaskoči,
ni čas viđenja u zatvoru,
ni milu hladnoću ruke,
ni sjenu lipe uzbuđene,
ni daleke lake zvuke –
posljednjih riječi utješenje.
– 10 –
RASPEĆE
“Ne oplakuj Me, Majko,
u grobu jesam”.
I
Zbor anđela veliki čas slavio,
nebesa istopiše vatre rujne.
Ocu reče: “Zašto si Me ostavio!”
a Majci: “O, ne oplakuj Me…
II
Magdalena se tukla, ridala,
učenik drag se skamenio,
a tamo gdje je Majka stajala
šutke, nitko gledat nije smio.
EPILOG
I
Ja spoznah kako opadaju lica,
i kako ispod vjeđa izviruje
strah, kako klinopis oštrih stranica
po obrazima patnja ispisuje,
Kako i kosa pepeljasta i tamna
odjednom postane srebrno-bijelom,
i smiješak vene na smjernim usnama,
i drhti strah u smiješku uvelom.
I molim ne samo za sebe jednu,
već sve te što stajahu kraj mene
na žezi srpnja, u zimu lednu,
kraj crvene zidine oslijepljene.
II
Opet se približi spominjanja čas.
ja vidim, ja čujem, ja osjećam vas:
I onu, oknu odguranu onda,
i onu što rodnom zemljom ne hoda,
I onu što lijepom glavom tresući
reče mi: “Dolazim amo kao kući”.
A htjela bih sve poimence zvati,
oteše popis, nemam gdje doznati.
Široki pokrov otkala sam njima
od bijednih riječi, od njih načutima.
Uvijek i svuda u svakoj su misli,
ni novim jadom nisu ih potisli,
Ako mi usta izmučena stisnu,
kojima stomilijunski narod vrisnu,
neka se tako one mene sjete
pred obljetnicu moje smrti svete.
A ako nekad u ovome kraju
spomenik meni dignut pomišljaju.
suglasnost dajem na ove proslave,
samo pod uvjetom da ga ne postave
ni pored mora gdje sam se rodila:
posljednja veza s morem se slomila,
ni u Carskom vrtu kraj panja zavjetna
gdje neutješna traži me sjena sjetna.
Već ovdje gdje odstajah tristo sati,
gdje mi ne htjedoše reze otvarati.
Strepim da neću sred smrti blažene
pamtiti crnih marica sirene,
i kako mrska vrata su škripala,
ko ranjena zvijer starica ridala.
I neka s brončanih vjeđa skamenjenih
sipaju suze pahulja istopljenih.
Izdaleka nek tamnički golubovi
guču dok tiho po Nevi brod plovi.
iz knjige "RUSKA ZORA" - dr. Zlatan Gavrilović Kovač
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic31.php
https://digitalne-knjige.com/?p=5856&fbclid=IwAR1-DKL2rel-s7vsIUqZbjqmiPUDwajzKo-ceIHtCpy3XrSPA64kVttnBdQ
Post je objavljen 09.05.2019. u 09:11 sati.