Evo, i mi u dalekom Adelaideu u Australiji imamo priliku upoznati se sa novim ‘’Pravopisom hrvatskog jezika’’ kojeg je nedavno tiskao Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Zagrebu. ‘’Hrvatski pravopis’’ ovog Instituta nastao je iz želje, da se napravi jedinstven i općeprihvaćen pravopis hrvatskog jezika te da se nakon višegodišnjih prijepora pomire različite pravopisne norme, jer je jedinstvenost hrvatskog pravopisnog standarda jedan od osnovnih preduvjeta lakšega usvajanja pravopisnih pravila i jednostavnijeg ovladavanja hrvatskim jezikom. Ovo je posebno važno u zemljama migracije, gdje se hrvatskim jezikom ovladava, pored jezika države u kojoj živimo kao novonastala hrvatska migracij,dakle u iseljeništvu gdje naša djeca imaju dodir sa hrvatskim jezikom samo u svom domu i, eventualno, na tečajevima hrvatskog jezika u azstralskim srednjim školama.

Prema najavama i odjecima, koji ga prate i u Australiji, pravopis je pokušaj da se jezik i pravopisanje konačno odvoje od politike i jezikoslovlje prepusti stručnjacima. To je važna novost, jer je u hrvatskoj tradiciji politika uvijek utjecala na jezik, ponekad i presudno. Koliko je politička situacija u Hrvatskoj bila važna s obzirom na pitanja jezika, možda najbolje svjedoči istina, da su Hrvati koji su stoljećima živjeli pod tuđinskom vlašću, imali svoj jezik i pravopisanje kao zamjenu i nadomjestak za vlastitu državu, pa je u jeziku čuvana nacionalna samobitnost, jednako u Austro-Ugarskoj kao i u dvije Jugoslavije. Nema, stoga, nikakve sumnje da je stvaranje nove hrvatske države stvorilo i mogućnost da se i jezik uskladi sa hrvatskom jezičnom tradicijom i potrebama moderniteta.

"Ovaj pravopis možda bi trebalo shvatiti kao pokušaj da lingvističko pitanje u Hrvatskoj više ne bude i političko pitanje, s obzirom da je politika u prošlosti svagda utjecala na hrvatski jezik. Počev od hrvatskih Vukovaca, Ivana Broza, Franje Ivekovića i Tome Maretića, koji su pod utjecajem politike južnoslavenskog okupljanja potkraj 19. stoljeća i hrvatski jezik učinili faktorom te politike. Tako je bilo i 1939., kada je stvorena Banovina Hrvatska, a hrvatski jezikoslovci Petar Guberina i Kruno Krstić, na uzgonu narasle hrvatske nacionalne svijesti, načinili razlikovni rječnik između hrvatskog i srpskog jezika.Još pri kraju Drugog svjetskog rata, hrvatski književnik i predsjednik ZAVNOH-a Vladimir Nazor vodi i rat za hrvatski jezik.

Njegova "grmljavina" na šefa press biroa nove Jugoslavije, da neće dopustiti da se u Hrvatsku "uvodi jezik beogradske čaršije", bila je zapravo početak borbe i u Titovoj Jugoslaviji za samostalnost hrvatskog jezika.

Novosadskim dogovorom iz 1954. hrvatskom je jeziku prijetilo nestajanje. Vlast je smatrala, a nakon "teorijske rasprave" hrvatskih i srpskih jezikoslovaca i zaključila, da su hrvatski i srpski jedan jezik sa dva izgovora. U Novosadskom je dogovoru, rađenom pod pokroviteljstvom šefa Udbe, Aleksandra Rankovića, stajalo:

"Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik. Stoga je književni jezik, koji se razvio na njegovoj osnovi oko dva glavna središta, Beograda i Zagreba, jedinstven, sa dva izgovora, ijekavskim i ekavskim."

Nezadovoljni hrvatski jezikoslovci su nakon političkog pada moćnog Rankovića, 1967. godine objavili Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Čak je i sam potpis Miroslava Krleže na tekst Deklaracije bio tumačen kao stajanje Partije iza Deklaracije. Bez Krležina potpisa, tog iznimno važnog leksičkog i političkog dokumenta, sigurno ne bi bilo. I napadi tadašnjeg republičkog sekretara za kulturu i prosvjetu, dr. Miloša Žanka, na Deklaraciju bili su politički motivirani, izvođeni sa pozicije jugoslavenskog unitarizma.

Pravopis na osnovi su Deklaracije sastavili Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš i njegov je završetak u rezalištu starog papira nakon rušenja Savke i Tripala, također, sudbinski određen politikom. Njegov progon u London i tiskanje u Londonu najmanje je bio leksički problem. "Londonac" je bio protest i protiv nove unitarizacije jezika i politike. U dugom vremenu hrvatske šutnje pravopis je bio manje-više politička tabu tema i o njemu se nije javno mnogo razgovaralo. Ipak, u pozadini, slutila se latentna opasnost vukovskoga velikosrpskog jezičnog ekspanzionizma. Da sve to nije bilo bez vraga, mogli smo se osvjedočiti i nedavno srpskim svojatanjem dubrovačke književnosti, a sve na temelju davne krilatice Vuka Stefanovića Karadžića: "Svi štokavci su Srbi". Ta velikosrpska ekspanzionistička svijest, utemeljena na jeziku, ostaje zabilježena u kolektivnom vukovskom pamćenju i vjerojatno je ulaskom Hrvatske u EU utihnula, ali sigurno neće i posve nestati."

Novi je pravopis nedvojbeno vezan i sa hrvatskim ulaskom u EU i potrebom, da se napokon zna kako se nešto hrvatski piše. Međutim, nema nikakve sumnje, da je novi ‘’Hrvatski pravopis’’ vrijedan napor naših jezičkih stručnjaka pa njegovo tiskanje unekoliko doživljavamo kao kulturni događaj u protekloj godini, koji svakako ima znatne reperkusije na iseljeničku jezičku politiku izvan matice domovine.

iz moje knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE izdane 2014.

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php