nedjelja, 05.05.2019.

POSJET SPLITU I ANĐELKI ŠUNDE



Nakon deset godina boravka u Adelaideu pruži mi se prilika posjetiti Hrvatsku. Zapravo, trebalo se oženiti pa je onda njena obitelj predložila, da jedan dio svojih troškova namiri mojim ljetovanjem u Kleku, a to bijaše njihovo obiteljsko odmaralište. Tako ja krenem vlakom iz Zagreba prema Splitu gdje je trebalo, da se susretnem sa Anđelkom koja me trebala ugostiti u Splitu na nekoliko dana i ja još onako umoran i pospan od probdjevene noći stignem u njenu kuću na Brdima.

‘’Ajme meni, kakav li si to, pa si takav zapušten hoda po cilom gradu. Nego, evo ti papuče pa otiđi u banju pa operi noge pa se malo sredi prije, nego popiješ kavu.’’

Ja tako i napravim pa na koncu sjednem na stolicu u njenom malenom vrtu.

‘’A čekala sam te ciloga jutra pa sam se već i zabrinula di si više. Ma, nema do ovoga Splita na cilome svitu, vidiš kako je odi lipo i pitomo, a ne kao kod vas u Australiji, sama divljina i sve pusto, nigdi svita...’’

Pa me posluži kavom, sjedne preko puta mene i prekorači nogu preko noge, popravi kućnu haljinu i nastavi:

‘’Evo, kuham gulaš, a ti bi moga malo obići grad pa se vrati na ručak, a ča si tako zamišljen? Ma, znaš kada te gledam, sve mi se čini ka da si moja Irena. Ona isto tako uzme čašu vina i knjigu pa samo čita, a to nije zdravo toliko čitati. Nego, a kako ti je ono ime, nego moj Zlatane, tila bih ti reći, da je ona bila u Bosni za vrime rata pa je tamo upoznala nekog Kanađanina, ali on nije tija imati dice, jer nije zna ko mu je otac pa joj je reka: 'Čuj, Irena, ne mogu imati dice, jer ne znam tko mi je otac'... i dobro joj je reka, je li tako, jer je sve to stvar genetike, a ko zna ča je mogla roditi?’’

I taj razgovor potraje neko vrijeme pa se ona nečega dosjeti, skoči na noge:

‘’Ajme meni, zagorit će mi toć.’’

... i naglo ode do kuhinje. Bijaše to dobar trenutak, da odem iz kuće pa se ja uputim prema Marjanu, obiđem staru Varoš i svoju osnovnu školu Marjan pa onda usput odem do prve Vidilice i u restoranu naručim pivo. Bilo je neko sparno kasno jutro pa osjetih kako se moja košulja od znoja lijepi po rukama i po tijelu, kako je restoran pun mladih ljudi koji piju pivo, dok je iz zvučnika dopirala pjesma sa refrenom: ’’Ja sam svitlost ti si tama, di si sada, moja mala.’’

Popijem pivo pa se uputim niz stube prema rivi i nabasam na jedan drugi restoran u koje naručim tripice, jer već bijah ogladnio pa pomislim, da bi bilo dobro sada nešto prezalogajiti.

‘’Nego, kakve su vam tripice?’’

‘’A odi su tripice koje govore četrdeset jezika,“

...uzvikne krupni konobar pa svojom krpom stane mahati po stolu raznoseći mrvice i ostatke hrane.

‘’Odi su najbolje tripice u gradu, nego hoćete li malo parmezana?“

...pa onda istom tom konobarskom krpom obriše svoja mokra usta, jer je on i inače izgleda bio čovjek koji puno govori i koji puno voli pričati, a to ,nema sumnje izlaže osobu stanovitome naporu.

I doista, tripice su bile perfektne, malo sačekam pa razmislim, da bi bilo možda najbolje već sada krenuti u Klek, jer nije više ništa u Splitu privlačilo moju pažnju.


19:08 | Komentari 1 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.