Negdje sredinom '80.-tih godina bilo je kod nas dosta rasprava o odnosu prema mladima i ja ovdje poštovanom čitateljstvu predstavljam tekstove objavljene u "Vjesniku" tim povodom iz kojih se može na konkretnom primjeru hrvatske frakcije vidjeti kakav je stvaran odnos bio naših hrvatskih komunista prema mladoj generaciji koja je nosila nove i svježe političke ideje koje su u mnogome bile strane zastarjeloj partijskoj garnituri

Ovo su dvije stranice oporuke mog oca koji je tragično nastradao 1989. godine pa prema tome nije bio svjedokom naše nacionalne sramote.

Mi smo bili skromna obitelj i isto tako sa skromnim potrebama, ali dovoljno bogati, da nam oduzmu i ono posljednje što smo posjedovali. Otac je imao čitav niz lijepih predmeta koje je godinama skupljao sa svojih putovanja po svijetu, jer je bio pomorac prvo na našim brodovim,a a kasnije na stranim, međutim, to je sve opljačkala njegova druga žena Milica i podijelila svojim prijateljima po Mađarskoj. Opljačkala je i sve ono što se dalo opljačkati. O tome svjedoči vjerno i ova oporuka koju prilažem poštovanom čitateljstvu kako bi moglo stvoriti ispravnu sliku o autoru, njegovoj prošlosti i njegovoj obitelji.

Pa moglo bi se na koncu reći, da je bio čovjekom, ali da ga je skupo koštala njegova naivnost, djetinjatost i dobrodušnost.

Moja bivša žena Alica Rex rođena je u Vinkovcima 1958. godine. Ja sa njom imam jednoga sina kojem je ime Vlaho Ezra Rex koji je rođen u Zabrebu 1984. godine i po svome porijeklu moja žena je njemačkih korijena Rex koja je poznata obitelj, ali su također bili u srodničkim odnosima sa njemačkim Jevrejima pa se za obitelj moje žene može reći, da su njemački Jevreji. Iz tih razloga i mome sinu je zadržano njemačko prezime, jer ja nisam htio da on izgubi tu jednu jako važnu komponentu našeg porodičnog korijena. Međutim, moja žena kao i ja u bivšoj Jugoslaviji kao i u novonastaloj hrvatskoj državi, opredjeljivali smo se nacionalno kao Hrvati što mi jesmo po svom obrazovanju kao i po svome kulturnom profilU i u svim prilikama u našim susretima sa strancima mi smo isticali, da nam je Hrvatska domovina, a da smo po svome nacionalnome opredjeljenu Hrvati.

Isto vrijedi i za mojega sina Vlaha Ezru, ali je nevjerojatno da su britanske vlasti u Adelaideu to okvalificirale ustaštvom kao uostalom i u bivšoj državi koja je nas također držala ustašama. To je bio razlog našoj silnoj siromaštini i bijedi kojoj smo bili izloženi decenijama uz šikaniranja, zlostavljanja i bezobraštinu onih koji su sebe smatrali da su ''na liniji''.

To je u Adelaideu otišlo toliko daleko, da su tablice njenog starog Comodora imale oznaku UJO 445, iako je ona zajedno sa našim sinom evo već 18 godina član adelaidske jevrejske zajednice koja redovito obavlja religijske službe vezane za život i kulturu Jevreja nikada ne odustajući od svoje hrvatske domovine, hrvatske kulture i jezika, ali za Britance u Adelaideu ona je bila i ostala UJO, a to će reći hereditarno opterećena osoba, koja u Hrvatskoj vidi alfu i omegu svog nacionalnog bića.

Što danas nakon svega reći o toj bezobraštini što paradira Europom i Australijom kao posljednja inkarnacija svetosti, istine i duha kada su ljudi čak i na cestama stigmatizirani svojim nacionalnim backgroundom, ali da stvar nije po moju bivšu ženu stajala najgore najbolje svjedoči moj slučaj, kada sam iz istih razloga mog nacionalnog korijena u Adelaideu proglašen ''mentalno retardiranim''. Eto tako nekako stoji sa nama u ovoj velikoj i bogatoj zemlji!

iz moje knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE izdane 2014.

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php

Još ima mnogo neobičnosti kad gledamo ovaj grad Adelaide, a jedna od njih je svakako i multikulturalizam koji se nametao kao jedno rješnje s obzirom na britansku dominaciju. Danas je to već otišlo toliko daleko, da u nacionalnim zajednicama Australije ima preko polovice migranata koji ne poznaju elemente britanske culture, a da ne govorimo o kulturama drugih ili srodnih naroda. Tako je i sa Židovima u Adelaideu koji redovito održavaju kontakte sa maticom zemljom pa onda imaju svoje škole, svoje klubove, svoja naselja, svoje zanate, ali se malo prožimaju s okolnim svijetom koji im, istina, i nije svagda sklon, ali imaju također i svoje predrasude koje su nekada tako snažne, da ih niti jedna ideologija ne može dovesti u pitanje.

Tako je bilo i sa nama koji smo stigli do Adelaidea, a onda se preko židovskih veza nađosmo u židovskoj općini koja se u početku pokaže jako susretljivom i gostoljubivom, ali ne za dugo, jer se preko nekih ljudi u Zagrebu saznalo, da sam se ja bavio politikom i da sam bio hrvatski orijentiran, ako ne i ustaški. Tako je na koncu ispalo, da su me izolirali u stanu Housing Trusta za kojeg su govorili, da je za mene najbolje rješenje, primao sam penziju, patio od aritmije srca za koju se u najnovije vrijeme uspostavi kako je uzokovana totalnom blokadom koronarne arterije, na psihofarmacima posljednje generacije, jer je bilo sasvim prirodno, da se ustaša podvrgava psihijatrijskom tretmanu i u slučajevima kada nije procjenjen mentalno retardiranim, nego sa blagim mentalnim insuficijencijama, sa nedostacima D vitamin, jer sam uglavom bio zatvoren između četiri zida s ograničenim radijusom kretanja, ali uglavnom prilično zdrav s obzirom na okolnosti pod kojima sam došao do Adelaidea.

Tako sam živio nekih pet godina. Za to vrijeme moje je dijete Ezra pohađalo Massada College u Adelaideu, a to je jedna židovska osnovna škola visokog renomea u kojoj je Ezra bio outsider, ali dovoljno inteligentan da tu dobrostojeću židovsku djecu adelaidske srednje klase podnese bilo svojim lukavstvom, bilo svojom domišljatošću, bilo svojom ljupkošću sa čime se ne bi mogli podičiti mnogi židovski studenti kojima je bio okružen, jer je Ezra bio lijepo, pametno i ljupko dijete koje se u dobroj mjeri voljelo, koje su ljudi zapazili po skladnosti izgleda i pameti što se ne bi moglo reći za mnoge njegove vršnjake pa kao takav naravno i kao dijete oca sumnjive prošlosti, ali i iz ljubomore i zavisti on omrzne nekima uticajnim ljudima židovske zajednice pa nije čudno, da je sa vremenom doživljavao svakojake nepodoštine i to od židovske djece za koju je on sam osobno mislio kako su posebna i izuzetna u svojim sklonostima i interesima. To je u dobroj mjeri točno, jer budući su iz dobrostojećih obitelji, mnoga židovska djeca već se od rane dobi orijentiraju prema studijima medicine ili prirodnih znanosti, a nerijetko poznaju jedno ili više glazbenih instrumenata, ali je bio poseban i Ezra u svojim sklonostima prema prirodi i njenim fenomenima, prema biološkom svijetu u kojem je on odrana primjećivao simetrije i harmonije baš onako kako je naučio od svog oca u prelijepim vremenima prigorskog egzila gdje je učio o ljepotama Medvednice i zapadne Hrvatske.

Međutim je težina židovskih predrasuda bila teža od tog realiteta pa bih ja mogao danas slobodno reći, da bi bilo bolje za Ezru da je pohađao neku drugu državnu osnovnu školu.

Ovako je doživljavao samo poniženja, a jedno od njih je bila i optužba kojom su ga teretili da je na zidiću učionice Masada Collegea upravo baš on iscrtao njemački kukasti križ. Svako jutro su studenti ovog Collegea bili prisutni na intoniranju himne i podizanju državne zastave, ali je jedno jutro bilo neobično, jer je na zidiću koji je gledao prema sabirnom mjestu bio iscrtan veliki nacistički kukasti križ i naravno nedugo iza toga Ezra je bio optužen, da je baš on iscrtao taj križ i jednim dijelom je škola ciljala na politički profil njegovog oca koji je bio ocijenjen kao konzervativna hrvatska desnica ustaškog karaktera, a drugim dijelom kao Ezrin bunt protiv najvećih tekovina židovskoga naroda pa onda kao njegov bunt protiv čitave škole, nastavničkog osoblja i samih studenata. Da čovjek pukne od smijeha.

Ezra je za vrijeme svog ranog djetinjstva upravo od svog oca učio što znači petokraka, na primjer, koju su onda već mnogi u Hrvatskoj držali četničkim simbolom pa je tako zahvaljujući svojoj domišljatosti sam otkrio kako je to zapravo oblik čovjeka raširenih ruku baš kako je i stoljećima ranije razmišljao i crtao Leonardo da Vinci u svojim studijama o ljudskoj proporciji. Prema tome njegov ga otac nije učio kukastim križevima, nego sasvim suprotno crvenim petokrakama koje će Ezra ponovno otkriti desetljećima kasnije za vrijeme svog boravka u Kini. Međutim je ispao skandal, a njegova majka idući linijama manjeg otpora i iz razloga vlastitog komoditeta složi se sa mišljenjem većine pa svoje dijete podvede pod najstrože kazne.

Danas je to naravno sve prošlost, ali ostaje upamćeno i zabilježeno, da ima i mnoge židovske djece kojima je drag nacistički kukasti križ, ali to ne smiju javno izreći pa onda svojim nepodoštinama optuže druge koji nemaju nikakve veze sa tim i takvim stanjem fakata. Sva je sreća, da je Ezra nešto naučio iz tih događaja, ali je naučio i njegov otac kojem je već od ranije bila poznata sramota praksisovaca i njihovih doušnika.

Bijaše jedne noći došao Jacob kod mene i mi stanemo pričati o koječemu. Njega je najviše tada okupirala jedna misao na jednu mladu djevoku sa kojom je tek netom stao komunicirati. Tvrdio je kako je neobično emotivna i draga djevojka koja, istina, jeste u vezi sa jednim tipom, ali da ga se hoće riješiti i da on stoga ima neke šanse, a onda me zapita:

"A, Zlatan, kako si ti, što ima novoga sa tobom?"

"A moj Jacob, evo, ništa nema novoga sa mnom, sve je po starom, jedino što više nisam u depresiji, nego, evo, radim na ovim svojim esejima. Nego, znaš, kada puno pričam onda je to znak, da je sve manje-više u redu sa mnom, a ako samo talambasam naokolo, onda nije dobro. A ti, čitaš li ti još onu knjigu o kolektivnoj svijesti i nesvjesti?"

A Jacob na to:
"Znaš, nikada nisam čitao tako zanimljivu knjigu kao što je ova. Toliko finih stvari sam pročitao i naučio i shvatio, da je sve na ovom svijetu stvar naše svijesti i nesvjesti. Divna knjiga. Nego, Zlatan, ti izgleda da si opet postao kao Buda?"

"Pa jesam, Jacob, evo kako već mjesecima radim na ovoj novoj knjizi to sam se zaokruglio, samo pišem, spavam i jedem i uopće se ne krećem i to je vjerojetno razlog, da sam se tako udebljao zadnje vrijeme, a istina je da izgledam kao Buda, imam velike uši, da mogu čuti nebeske harmonije, veliki osmijeh da svima mogu pokazati kako sam sretan i veliki trbuh, kojim pokazujem svijetu, da sam zadovoljan".

A Jacob na to: "Pa znaš, Zlatan, i ja dosta spavam i ja sam kao Buda, unekoliko, samo usnuli Buda i mogu ti reći, da je najveći izum čovječanstva krevet, možda i veći od vatre i ja njime mjerim naša civilizacijska dostignuća. Nego, baš neki dan tako sam spavao, a onda se nekako prenem iz sna, jer me probudi jedan neobično visok zvuk, kao da netko jednim drvenim čekićem lupa po staklenoj posudi sa vodom i onda se probudim sav u znoju i nisam više mogao usnuti."

A ja na te njegove riječi se iznenadih pa rekoh: "Ma nije moguće, Jacob, pa i meni se isto tako nešto dogodilo neki dan, bijah u polusnu, a onda me probudi piskutav zvuk i moja se glava nekoliko puta strese, ali sam nastavio spavati. Stvarno čudno?!"

"Pa jeste’’, nastavi Jacob,’’… jako je to čudno i ja u neku ruku ne mogu naći odgovor na te neobičnosti, koje se i tebi i meni događaju."

Onda smo neko vrijeme šutjeli, razmišljajući pa onda zaključim: "Ma znaš što, Jacob, to vjerojatno naš dragi Nebeski Otac i njegovi Anđeli prave muziku za nas," i mi se obojica nasmijemo pa nastavimo raspredati druge stvari.

iz moje knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE izdane 2014.

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php

U Australiji postoji negdje oko 120 različitih etničkih i nacionalnih grupa i vjerojatno isto toliko nacionalnih crkava. Većinom su to kršćanske crkve, iako ne treba smetnuti sa uma i druge velike zajednice, koje prakticiraju i drugačiju vjeru kao na primjer muslimani, kojih je ovdje priličan broj. Tako nije rijetkost ovdje na australskim univerzitetima naiži na zasebne prostorije, koje su predviđene za studente muslimanske vjeroispovijesti gdje oni obavljaju svoje dnevne ritualne molitve. Isto tako postoje ovdje i takovane mesnice "halal mesa" gdje se prodaje meso, koje je pripremljeno na način muslimanskih običaja. Postoje, također, i male zajednice Jevreja i njih je najviše u Melbourneu, gdje imaju i svoje četvrti.

Kineska zajednica, također, je mnogobrojna i vrlo utjecajna u Australiji, toliko utjecajna, da u Saveznom Parlamentu ima poslanika, koji su kineskog porijekla, dok Aboridžina nema, iako su oni "prvi po porijeklu".
Ima i Hrvata kao što je senatorica Nataša Sttot Despoja i Hrvati čine, također, veliku zajednicu koja je također utjecajna. Oni se većinom bave ribolovom i po tome su poznati kao što je slučaj sa Port Linkolnom gdje uzgajaju tunu za Japan kao što se bave i brodogradnjom, ali je to manjeg opseg.

Talijani se pak dosta bave trgovinom, ugostiteljstvom ili bankarstvom. U Australiji ima od ukupno nešto više od 20 milijuna stanovnika negdje oko 5 milijuna Australaca, koji nisu britanskog porijekla što znači da otprilike svaki četvrti ili peti Australac je porijeklom sa drugačijeg govornog područja. Svi oni manje ili više lijepo žive u Australiji, iako ima neki broj tih ljudi, koji su ovu zemlju shvatili "lovinom", naime, prostorom u kojem se lako i brzo može zaraditi veliki novac.

Australija je iz ovih ili onih razloga prisiljena na to da prima veliki broj novih useljenika svake godine, negdje oko 70-100 tisuća, kako bi osigurala bioloski i socijalni rast s obzirom da u nje postoje i drugačije tendencije starenja stanovništva pa tako ima, postotno gledajući, jako veliki broj starih ljudi. Prosjek života u Australiji je negdje oko 83 godine za žene i negdje oko 75 godina za muškarce što je prilično veliki prosjek. Iz tih razloga ovdje su jako razvijene razne socijalne službe isto kao i razne medicinske usluge i općenito bih mogao reći, da se dosta pažnje ovdje posvećuje medicinskim i srodnim znanostima. Sve je ovo razlogom da Australija egzistira kao multilateralna, multikonfesionalna zemlja koja ima i socioloski pojam za to, a to je "multikulturalizam" i svakako da je sa vremenom ovakva nacionalna orijentacija u Australiji doprinijela njenom sveukupnom bogatstvu. Međutim, u zadnje vrijeme primijetne su i drugačije tendencije opstruiranja takve nacionalne politike pa nije često slučaj da mnogi stranci ne poznaju elemente domaćeg jezika ili culture, nego se slijepo drže svojih nacionalnih običaja. Tako da ima mnogo kulturne anksioznosti među mnogim zajednicama, koje nisu prihvatile britansku kulturu kao svoju vlastitu, nego je percipiraju tuđom.

Mislim da tome razlozi ne leže samo u migraciji, nego i na Britancima koji su počesto isto tako zatvoreni za strance i ja mislim da su sve ove tendencije koje govorim stetne i pogubne jer ja mislim da je nužno da se migracija plodotvorno i kreativno prožima sa britanskim elementom. Zato sam ja u neku ruku protiv multikulturalne politike, ali naravno nisam za neku nasilnu asimilaciju što je bila stvarnost ovdje prije nekoliko decenija. Onda isto tako mislim, da je potrebno da se više pažnje posvećuje povijesti tog elementa, koji je najdominantniji s obzirom na istinu da je povijest Britanije i njena kolonijalna politika na Jugu toliko interesantna i toliko bogata, da bi se njome svatko trebao baviti pa onda naravno nešto i naučiti, a ne kako nam je to danas slučaj, da nam niti Britanci nemaju pojma o elementima vlastite nacionalne kulture. Tako je svima više do budizma i šamanizma i kojekakvih drugih gluposti, nego do plodotvorna istraživanja bogate baštine britanske kulture u Australiji i drugdje, a da je tome tako navest ću primjer jednog povijesnog događaja iz novijeg vremena, a to je slučaj trgovačkog broda Bounty, koji je 1787. godine od strane Admiraliteta upućen u specijalnu misiju ploveći preko pola svijeta prema Tahitiju i onda transportirajući raznu robu prema West Indies, jer je vlasnik britanskih plantaža trebao jeftini izvor hrane za radnike. Međutim, nakon nekog izvjesnog vremena Master’s Mate, acting lieutenant Fletcher Christian podigne pobunu protiv kapetana Williama Blighta i preuzme brod pa se iskrcaju na Pitcairn otočju, jednom izoliranom otoku na Pacifiku gdje je i danas moguće pronaći njihove potomke, koji žive u jednoj moralističkoj zajednici pokusavajući prezivjeti današnji tehnološki svijet.

Važno je također spomenuti, da ima interpretacija da je taj Fletcher podigao pobunu zbog kronometra, koji baš nekako tih godina postane jako važan u pomorskoj navigaciji, ali ja sada ne znam kako se to dogodilo i zašto kao što netko kaže, da je pobuna uslijedila i zbog žena. Međutim, čitav ovaj događaj uopće se ne proučcava u školama ili univerzitetima niti se pokazuje prema tijem pitanjima ikakva pažnja, nego se taj Fletcher promatra kao jedna priča koja pobuđuje maštu samo nekolicini djece. Inače za ovu priču nitko ne zna i u tom smislu sam razgovarao sa jednim predavačem povijesti ovdje na univerzitetu i on mi je priznao, da je to točno, naime, na studijama se ne proučava ova povijest, a ja ne znam koja se povijest onda proučava, tako da se meni čini, da bi na ovim pitanjima Britanci trebali jako puno poraditi. Toliko sto se tiče crkava u Australiji.

Međutim, treba dodati da bi u Australiji također trebalo raditi i na osnovama svake nacionalne kulture ponaosob bilo u školama bilo na studijama ili u crkvenim zajednicama tako, da nam se ne događa da su nam djeca i iz britanske kao i iz nacionalne kulture tabula rasa i da poznaju samo kina i pubove, a na tome će Australija trebati još jako puno raditi.

iz moje knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE izdane 2014.

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php

Koliko ima pokvarenog svijeta u Adelaideu, možda najbolje ilustrira slučaj gradskog prijevoza.

Vi tako uredno uđete u gradski autobus, mirno sjednete i gledate ispred sebe, ali u autobusu naravno niste sami. Ima još ljudi koji sjede i čekaju svoje odredište, a onda se dogodi da autobus naglo skrene u lijevo ili desno i ako niste pri sebi, onda se dogodi da čovjek padne sa sjedala na pod i ako tu ne možete kriviti nikog, posebno u slučaju o kojem govorim, svakako možete, to je slučaj nesavjesnog vozača.

Uđem tako ja jednom u autobus pa sjednem na invalidski stolac i autobus krene, ali nedugo zatim naglo zakoči, ja se zaljuljam na sjedalu pa padnem na pod pa kako sam jako težak od pretjerane težine inducirane mojoj bolešću i lijekovima, to je bila velika opasnost, da na tom podu i ostanem, jer mi nije moguće dignuti se na ruke bez obzira koliko snažan bio i kod mene i inače postoji jedan veliki stah, ukoliko padnem na pod, da se nikako neću sam moći podići.

Uspijem nekako zahvaljujući i dvjema ženama koje mi priskočiše u pomoć, ali kada se dignem na noge, otkrijem da je sjedaća ploča sjedala na kojeg sam bio sjeo - odšarafljena i da je to razlog moga pada, jer sam skliznuo na pod sa čitavom sjedaćom pločom.

Odatle shvatih, da bi to mogla biti i neslana šala onih vozača kojima smeta to što invalidi i stariji ljudi imaju posebna mjesta u autobusima i gradskom prijevozu.

Sa takvim uvjerenjem danas živim u Adelaideu stalno provjeravajući sjedala u gradskim autobusima.


iz moje knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE izdane 2014.

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php

Andy Thomas je australski astronaut. On je godinu stariji od mene, a rođen je u Adelaideu, gradu u kojem i ja sada živim. On je inženjer NASA-e i njen astronaut koji je i obrazovan u Adelaideu. On je stekao diploma Bachelora inžinjerstva u mehaničkom inžinjeringu na adelaidskom univerzitetu i također doktorat 1978. godine. Sa tim zvanjima obavljao je dužnosti NASA-inog astronaut i kapetana posade spaceshutlea.

Ako smo se dogovorili, da titulu mornaričkog poručnika i doktora znanosti imaju u britanskom subject samo astronauti, zapitajmo se u čemu se sastoji razlika između moje malenkosti i malenkosti Andy Thomasa. Poštovanim čitateljima portala https://www.magicus.info/ je već odavno poznato da je moja ‘’Kozmologija zlatnoga prstena’’ objavljena kao REX KOVAC teorija u digittalnim knjigama portala https://digitalne-knjige.com/ u Zagrebu u 7 tomova, pored 10 tomova koji pokrivaju područja literarne znanosti i politike.

Svima u Hrvatskoj je manje više poznata ta teorija i o njoj je bilo prilično diskusije kod nas. Ostaje da zapitamo Andyja ima li on možda kakvu teoriju koja bi sumirala rezultate njegovih astronautičkih nastojanja kao što je imamo ja i moj sin Ezra koji je zbog svoje teorije dobivao batine od australske policije i protiv koga se danas u Adelaideu vode montirani sudski procesi samo zato, jer tobože nije “na nivou” adelaidske i britanske kulture.

Da je cijelu ovu gadariju oko Ezre Rexa kao znanstvenika i biotehnologa otpočela primitivna adelaidska sredina kojoj nije jasno, da među migracijom ima teoretičara koji nadmašuju vrhunce adelaidske znanosti – to je sada svima jasno.
Nama samo preostaje da upozorimo mjerodavne britanske činioce, da se više ne diraju u moga sina barem dotle, dok Andy Thomas ne izmisli bolju i obuhvatniju teoriju.

iz moje knjige RAZGLEDNICA IZ AUSTRALIJE izdane 2014.

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic25.php