DOKTORAT KOLINDE GRABAR KITAROVIĆ
Evo, čitam u današnjem Večernjaku, da Kolinda Grabar Kitarović sprema svoj doktorat, ali ne ide baš uvijek sasvim glatko. Da bi bilo značajnih problema u znanstvenoj zajednici Hrvatske, pobrinuo se dr. Dejan Jović koji je bio protiv usvajanja teme doktorskoga rada. Taj tekst u novinama izgleda ovako:
''Fakultetsko vijeće zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti jučer je prihvatilo izvještaj povjerenstva za ocjenu teme doktorskog rada studentice doktorskog studija predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović. Time je potvrđena tema doktorskog rada hrvatske predsjednice, a ona glasi: Odgovornost za zaštitu (R2P): Koncept, izazovi, ograničenja i naučene lekcije (slučaj Libije). Izvještaj je sastavilo povjerenstvo u sastavu dr. Siniša Tatalović, dr. Lidija Kos Stanišić i dr. Anton Grizold.
Kako doznajemo, protiv prihvaćanja tog izvještaja glasao je samo dr. Dejan Jović. Naši dobro upućeni sugovornici kažu da je dr. Jović, koji je inače bio savjetnik bivšeg predsjednika RH Ive Josipovića, predložio je da se u povjerenstvo koje će ocjenjivati doktorski rad predsjednice uključi i stručnjak za Libiju jer smatra da nitko od drugih članova povjerenstva nije ekspert za tu zemlju. No Fakultetsko vijeće to nije prihvatilo pa je zato, kažu upućeni, dr. Jović bio protiv izvještaja. Naši sugovornici objašnjavaju da Libija nije sadržajno bitna u temi doktorskog rada predsjednice koja se bavi načelom Odgovornosti za zaštitu – The responsibility to protect – R2P, a to načelo nastoji osigurati da međunarodna zajednica više nikada ne propusti djelovati pred genocidom i drugim teškim oblicima kršenja ljudskih prava. R2P usvojili su šefovi država i vlada na Svjetskom summitu 2005. Dekan FPZ-a dr. Zoran Kurelić potvrdio nam je da je izvještaj povjerenstva za ocjenu teme doktorskog rada predsjednice RH usvojen vrlo glatko i bez diskusije te da je samo dr. Jović izrekao nekoliko rečenica, ali da na to nije bilo nikakvih replika.''
Moram reći kako nisam toliko iznenađen tom gestom dr. Jovića, ali je jako interesantno da i dalje rezidualno biva usvojena jedna praksa naše praksis filozofije, da svatko tko vam na ovakav ili onakav način smeta ili tome slično, dakle, da ga treba onemogućiti u njegovom akademskom napredovanju, jer je to jedan od načina degradiranja osobe do koje im nije stalo ili koje se boje ili koju kane ukloniti i tome slično.
Svojevremeno je također i njegov kolega dr. Stipe Orešković napisao knjigu o Lešeku Kolakowskom koja je bila nacrt za njegovu magistarsku radnju pa su se mnogi profesori Filozofskog fakulteta pobunili kako može pisati knjigu o Kolakowskom, a da ne zna poljski jezik. Da čovjek pukne od smijeha.
Tako bi vrlo vjerojatno prema Joviću, Grabar Kitarović trebala biti stručnjak za tamašek jezik ili za tubu jezik kojim se također danas govori u Libiji pored berbeskog i libijskog arapskog, a da je to jedno neopravdano srozavanje kandidata za doktorski stupanj koje je srozavanje primjereno Joviću kao i nekolicini utjecajnih i duhom obdarenih profesora filozofije, to je svima jasno.
Pa znate, tim je velikoučenim ljudima bez ikakvog značenja i jedan Leibniz koji tobože nije dobro shvatio probleme matematike i teoriju diskontinuiteta kao što Lenjin na primjer nije dobro shvatio Marxa kao što ga tako dobro poznaju naši teoretičari koji visokoparno bulazne o filozofiji uvjereni, da govore najveće svjetske istine ili na primjer da Adorno, Habermas, Lukacs, da su svi oni u horizontu ‘’mišljenja revolucije’’ samo da ‘’oni to nisu znali’’. Ne mogu se prestati smijati.
Prema tome, ja bih ovaj nastup Jovića shvatio jednim neuspjelim ‘’incidentom’’ stvaranja problema u javnom prostoru hrvatske kulturne zajednice kojim se vjerojatno nešto htjelo samo se još uvijek ne zna što kao što se ne zna još uvijek dovoljno jasno, da Jović i njegove velikoučene kolege taj doktorat Kolinde Grabar Kitarović samo mogu sanjati možda na isti način na koji ljudi nakon velike gladi sanjare prepun stol ostriga, pršuta, sira, maslina i domaćeg vina. Onda možete zamisliti na kojem su to ‘’levelu’’ naši ‘’gladnuši’’ željni senzacija, promocije i velike popularnosti.
LAŽNI CAR ŠĆEPAN MALI I PRIČA O BOSANSKOM VEZIRU
slika: internet
Kako i sam Njegoš zapisuje u svom Predgovoru ovom vijencu, Šćepan mali je bio “...laža i skitalica, ali je znamenitu epohu u Crnoj Gori i u okolini učinio imenujući se ruskijem carem. Njegov život niko opisao nije jerbo se samo u predanjima glavna stvar sadržavala, a druge se sitnarije s drugijem vremenom gube. Dokumenata slabo se kod nas nalazi jerbo po nedostatku hartije često puta i listovi svetijeh knjiga za fišeke su se upotrebljavali: stoga se i o Šćepanu na Cetinju nije našlo ništa do ovi listić od igumana Mrkojevića…”
Dobar dio ovog vijenca, ako ne i najveći nastao je kod Mlečana za Njegoševa boravka tamo 1847. Godine, a i objavljen je također prvi puta u Trstu 1851. godine. Ova knjiga ima i svoj in memoriam, da tako kažem, koji glasi:
“Ne pita se ko se kako krsti, no čija mu krvca grije prsi, čije l’ga je zadojilo ml’jeko.”
Ovaj tekst je ispisan na tabli naslovne strane prvog izdanja Lažnog cara Šćepana maloga i napisan je i ćirilicom i latinicom, a izdao je godine 1851. Andrija Stojković u Trstu, kako kazasmo. Kažem “in memoriam”, jer je doista istina, da jako puno stvari ima na Balkanu danas koje su umrle i koje su pokopane zajedno sa velikim našim piscima i pjesnicima.
Ima ta istina, da je Njegoš ponekada pravio svoje vijence uzimajući u obzir događaje iz povijesti Crne Gore pa je tako i ovaj vijenac priča o jednom takvom događaju, ali je Njegošu trebalo da zađe u venecijanske arhive i na fundamentu takva njegova istraživanja kao i iz pričanja ljudi nastade knjiga o Šćepanu malom. Za mene osobno ova knjiga je bitna s obzirom, da se u ovom vijencu spominje ime bosanskog vezira, a kako obrađuje događaje iz 1774. Godine, to je sasvim sigurno kako je riječ o Osman paši tzv. Resulbegoviću koji je upravljao Bosnom iz Trebinja gdje je bilo njegovo sjedište. Naime, ove godine bila je poslana silna vojska iz Stambola od preko 100 tisuća vojnikan da udari na Crnu Goru. Ima više Osmana u Bosni i u Turskoj Carevini, ali svi imaju isto ime.
O jednom Osmanu kako već rekosmo pisao je Gundulić, a ovaj Osman je njegov najbliži rod i kao što se može vidjeti nosi isto ime kao i njegov prethodnik, jer je uprava i vlast nad Bosnom bila takoreći stvar obitelji iz kojih su se regrutirale paše, veziri i sultani. Ovoga Osmana je često boljela glava pa je patio od glavobolja. Dunque taj je Osman, poznat danas kao Resulbegović, opisan također i u ovom Njegoševom vijencu i Njegoš ga opisuje u smislu čovjeka intriga i spletki koje se zaposjedaju između turskih snaga i svećeničkih crnogorskih lica kako bi se izbjeglo krvoproliće naroda.
Pa je tako Osman paša u tim intrigama i spletkama na strani Turskoj, dok proto Avramović sa strane Crnogoraca i taj razgovor među njima izgleda u skraćenom obliku nekako ovako:
“Dobro ste se, pope, potezili i dobar ste kolac donijeli kad su samo dvije-tri riječi, dobro ste se dogovorit' mogli, da nam i taj kolac otpravite. Hajde pričaj, što će i to biti da vidimo i to čudo što je”.
A onda kasnije paša zbori:
“Vjera i bog, pope, sijaseta! Kako bi se ovaj belaj moga o manjojzi trsit glavobolji?!”
A Proto Avramović odgovara:
”Lako, pašo, da je vama drago, od napasti da nam se prođete, to je lijek ovoj glavobolji.”
Isto tako upozoruje Osman paša, da valjade otkloniti krvoproliće pa kaže:
“Kada posa do ovoga dođe ne može se lako razmrsiti, ali smo se dužni postarati no nek način prekinut poklaće.”
A onda prota kazuje:
“Ja drugoga ne znadem načina do ovoga te sam ti kazao”.
“Čudna posla što se opravili! Ja sam čisto znao i mislio to će biti, ali nešto takvo i sa tijem vi ste namislili i u vašu pamet okrajili, da vratite jednu silnu vojsku sto i dvadeset hiljada Turakah, da ne svrši što je naumilo! I sa tijem vi ste namislili zaslijepit oči serackijem i svima nama drugijema?! Smiješna posla i mišljenja!”
Dočim vezir savjetuje:
“A ja znadem jedan dosta laki, primite ga da se ne kajete”…
”Kada biste vi trojica sćeli opremit se pravo put Stambola, da pokornost caru izručite da rečete er među vam nema toga vraga te se carem zove.”
“Deder, pope, domisli se sada kako bismo i na koji način ovo vražje kolo razmetnuli?”
”Rašta ćemo razbijat glavu o stijeni ovoj krvavojzi?”
Pa se prota Avramović zamisli pa kad se domisli odgovori:
“Iguman ni pješice ne može te pojaši hata Šćepanova, kad budemo kod gospode turske sve ćemo im po čistini kazat, brnjaša im dati Šćepanova, tada će nam vjerovati Turci i vidjelo nigdje, da mi znamo tijem ćemo zadovoljit Turke i glavare od turske ordije, glas će pući u tursku ordiju, cara nema no je pobjegao, nu mu evo debela brnjaša, Turcima ga daju Crnogorci i cara bi za brnjaša dali, da on nije nekud utek'o. To će silnu povratiti vojsku, rat krvavi odmah prekinuti.”
A na te riječi paša kaže:
”Musafi mi i moga kurana u popa glavi ima soli.”
”U popa je jezik ka u zmije, pop je punan svake đavorije, k svačemu se umije primaći, od svašta se umije odmaći, svačemu se znade domisliti.”
... i to poglavlje završava zapisom:
“Smiju se tri paše, a i Beglerbeg se malo osmjehiva.”
Eto tako nekako završi ta priča o lažnom caru Šćepanu malom Petra Petrovića Njegoša.
DALEKOZOR I NEKI SPORNI MOMENTI OKO DALEKOZORA
Ja neću ovom prilikom mnogo diskutirati oko pitanja tko je zapravo bio izumitelj dalekozora. Do sada se u povijesti znanosti uglavnom to otkriće pripisivalo Galileju pa su onda time nastajale i raznorazne priče o nerazumijevanju Crkve za pitanja astronomije s obzirom da je prva javna demonstracija dalekozora 1609. bila odbijena od strane uticajnih crkvenih ljudi, a onda je suvremena povijest znanosti napokon otkrila našega De Dominisa kako je to i inače slučaj sa našim ljudima koji u znanstevnom svijetu gotovo da su zadnja rupa na svirali.
Tekst gospodina Ivice Martinovića kojeg prilazem ovom prilikom jako lijepo objasnjava i tumaci cijeli problem nastanka dalekozora zajedno sa De Dominisovom teorijom duge postavljajuci konačno spomenutu problematiku na prave osnove tako da se vidi i nas originalni doprinos. Međutim, porijeklo dalekozora kao i eksperimentiranje sa "lecama" ide mnogo stoljeća unatrag. Potrebno je zato da se upoznamo sa radom i životom velikoga arapskoga filozofa i "komentatora "Averroesa iz 12. stoljeća s obzirom na činjenicu da je znanost i u tome pogledu došla do nekih zapazanja koja su neobično bitna u sagledavanju problematike porijekla i nastanka dalekozora,konstrukcije leca i eksprimenata sa zaristem.
Naime, Averroes je konstruirao nešto nalik na dalekozor tako što je na dva kraja drvenoga stapa pricvrstio staklene posude sa vodom pa bi onda pogledom kroz njih obje pratio kako objekti s one strane ovoga pomagala izgledaju daleko blizi nego što u stvarnosti jesu. Tako da svakako u našim razmišljanjima o povijesti leca i dalekozora trebamo obratiti pažnju i na Averroesa kako bismo zadovoljili istinsko naćelo svake prave znanosti i svake prave povijesti da znanstveni doprinos treba priznati pravoj osobi koja onda zaslužuje sve naše pohvale i časti.
IVICA MARTINOVIĆ - OPTIKA RASPRAVA MARKA ANTUNA DE DOMINISA:GENEZA, METODOLOGIJA, ZNAENJE
Sažetak
Konačnom redakcijom svoje optike rasprave De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride tractatus krajem 1609. i početkom 1610. godine Marko Antun de Dominis uključio se u prijepor o dalekozoru, neovisno od Galileia, a prije Keplera i Claviusa, usmjeren isključivo na teoriju instrumenta. Kako je zaključeno na temelju pomnog prouavanja posvete urednika Giovannija Bartolija uz pomo isusovačkih vrela, rane de Dominisove bilješke iz optike nastale su u razdoblju 1588–1595, kad je mladi isusovac bio predavač matematike u Collegium Patavinum u Padovi i profesor matematike i filozofije u Collegium Brixiense u Brescii. A budui da je Bartoli te rane spise okarakterizirao dvojako, kao bilješke (commentaria) i raspravu (tractatus), ostavio nam je dvojbu o njihovoj naravi.
Ciljajući na svoj prinos teoriji dalekozora, de Dominis je poglavlje o dalekozoru završio izjavom: »prvi sam probio led«. S pravom, jer je njegov rukopis Deradiis odobren za tisak 27. siječnja 1610, 32 dana prije znamenitoga Galileieva astronomskog izvješa Sidereus nuncius. Predajui rukopis na cenzuru, de Dominis nije znao da se istodobno Galilei u svom spisu usredotočio na primjenu dalekozora u astronomskim motrenjima, a ne na teoriju i konstrukciju instrumenta. Premda je de Dominisov De radiis objavljen najranije u listopadu1611, više od godinu i pol dana nakon Galileieva djelca Sidereus nuncius, tekstualna analiza početnih stranica Galileieva pionirskog rada i dvaju de Dominisovih neizravnih prigovora Galileiu upuuje na zaključak da de Dominis rukopis svoje rasprave nije mijenjao nakon što je objavljen Galileiev Sidereus nuncius. Zato de Dominisove metode i zaključke u De radiis valja prosuivati prema stanju istraživanja na kraju 1609. Ako je Galileiev javni nastup s dalekozorom 1609. i bio povodom za konačno priređivanje i objavljivanje de Dominisove rasprave, ona je ouvala strukturu de Dominisova pristupa optičkim pitanjima iz njegovih profesorskih dana (1588– 1595): temelji geometrijske i fizikalne optike, sažeta teorija optičkih leća, tumačenje duge. Najkasnije poetkom 1610. izlaganju o leama pridodan je kratak a dragocjen prinos teoriji dalekozora, prvi koji je sastavljen nakon 25. kolovoza 1609.
U prvom dijelu svoje rasprave pokušao je de Dominis nanizati sve fizikalne I matematičke pretpostavke i pouke na koje e se pozvati tijekom optičkih istraživanja. U svojoj je nakani tek djelomice uspio. Neke su njegove tvrdnje bile točne, neke netočne, a neke nejasne s tono opisanim učincima. Neke je pak naknadno uveo, ondje gdje su mu zatrebale u dokazu. Slično se dogodilo i s temeljnim pojmovima. Primjerice, definirao je pojam vidnog kuta, ali ne I žarišne daljine.
Nakon nejasnog vlastita tumačenja kako nastaje vid de Dominis se u drugom dijelu rasprave vješto bavio optičkim lećama, iako je oskudno poznavao temeljne optičke veliine; primjerice, pojam žarišne daljine i žarišta shvatio je tijekom pokus. Štoviše, pri izricanju zakljuaka o leama oslonio se isključivo na pokuse. Dva poglavlja o dalekozoru niti je zamislio niti ostvario kao tekst koji će se zalagati za ili protiv Galileia i po tomu je de Dominisova rasprava sebi priskrbila povlašten položaj, neuočen u povijesnim i filozofskim proučavanjima Galileieve epohe. Premda je napisao teorijski tekst o dalekozoru i u prilog dalekozoru, znameniti je Rabljanin dvojio o tomu koliko se instrument može usavršiti, i to s obzirom na njegov glavni učinak – poveanje predmeta. Time je proturiječio jednoj od osnovnih nakana svoga rukopisa – »udesnim uincima« (effectus mirabiles) le! Da bi protumačio dugu, u treem je dijelu rasprave de Dominis odabrao tri pristupa: povijesni prikaz tumačenja duge od Aristotela do renesansnih prirodnih filozofa, komentar tree knjige Aristotelove Meteorologije i izvornu znanstvenu raspravu (nova et propria disputatio) temeljenu na vlastitim pokusima I obrazloženjima. Slijedei Aristotelovo polazište »Odbijanje je uzrok duge.«ponudio je vlastita tumačenja o nastanku unutrašnje i vanjske duge. U njima je izvorni doprinos bio popraen ponekom nejasnoom u obrazloženju i manjkavostima u likovnom prikazu pokusa. De Dominisovo je tumačenje duge bilo nepotpuno upravo ondje gdje se to najmanje moglo očekivati: on nije dosljedno primijenio stavak o lomu svjetlosti pri prijelazu iz jednog u drugo prozirno sredstvo, premda ga je jasno izrekao na početku rasprave. K tomu, opisujući pokuse sa staklenom kuglicom ispunjenom vodom nije razlučio hod pojedinačne zrake i prikaz snopa svjetlosnih zraka. Ta je trajna de Dominisova dilema, pratiti u pokusu jednu zraku ili njihov snop, učinila nerazgovijetnim i njegovo teorijsko obrazloženje i likovni prikaz ključnoga pokusa.
Na stranicama svoje optičke rasprave prirodni filozof i prirodoznanstvenik de Dominis povezivao je teoriju i eksperiment, i to češće nego što su mu mnogi proučavatelji njegova djela bili spremni priznati.
Ponekad je vjernost eksperimentalnom nalazu utrla put pogrešnom teorijskom zaključku, a ponekad je vjernost teorijskom polazištu otežavala točno tumaenje pokusa. U de Dominisovim optičkim istraživanjima uzajamne odnose teorije i eksperimenta pratila je stalna napetost s nesigurnim ishodom.
iz moje knjige VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php
MARKANTUN DE DOMINIS
RAB
Otok Rab ili talijanski Arbe je površine oko 95 kilometar kvadratnih sa negdje oko 10 tisuća stanovnika prema popisu stanovnistva iz 2001 godine. Najviši vrh je Kamenjek sa nekih 400 metara visine. Sa svoje sjeverozapadne stane ima hraštovu šumu koja predstavlja posljednju hraštovu šumu na Mediteranu. Spominje se u starogrčkim i romanskim izvorima. Naseljen je od željeznoga doba, a njegovi najstariji stanovnici bili su Liburni. Ovo ime Arb, Arba je ilirškoliburnskoga podrijetla i riječ Arb znači taman, opskuran, tamnozelen i vjerojatno je toponim za "Crni otok" zbog bogatih šuma pinija i mediteranskoga bora koje su nekada rasle na otoku.
Dolaskom Slavena talijanska Arba postaje Rab, ali se ime ne spominje u dokumentima do 15. stoljeća u svezi sa gradnjom franjevačkoga samostana svetog Eufemija.
Za vrijeme renesanse bio je pod upravom Venecije do dolaska Napoleona a onda potpada pod upravo Austrougarske do 1918. godine. Stanovnisto govori podjednako i talijanski i hrvatski jezik. Za vrijeme Drugoga svjetskoga rata Musolinijeva vojska otvara na otoku koncentracioni logor u lokalnom selu Kampor. 1953. godine Hrvatska je sagradila memorijalni kompleks kao uspomenu na zrtve talijanskoga fasizma. Nema potrebe da se govori da je Rab bio do 1991. godine u sastavu SFRJ a da je onda postao Hrvatski jer je i do referenduma u 1991. to bio hrvatski teritorij (s obzirom da je SFRJ bila Federacija sastavljena od šest republika od kojih je Hrvatska bila jedna od njih sa svim suverenitetom nad svojim teritorijem).
O ŽIVOTU I DJELU DE DOMINISA
On je rođen na Rabu 1566, a umro je 1624, godine. Bio je Isusovac, splitski biskup i čovjek znanosti. Obrazovao se na ucilistima Loreta, Padove i Brescie iz retorike, logike i matematike. Kao biskup zalagao se za reformu Crkve ali su mnogi vrlo uticajni ljudi smatrali da on svojim nastojanjima ide preko svojih ovlasti i ovlasti koje su mu u hijerarhiji Katolicke Crkve povjerene kao biskupu pa je tako u sukobu Venecije i papinstva njegov polozaj postao gotovo nepodnosljiv. U ovom sukobu Pape Paula V i Republike 1606.-7. De Dominis je stajao na strani Venecije. Otpočeo je tako korespodencijeu sa Paolom Sarpijem i taj je sukob kulminirao gubitkom nekih privilegija i financijske podrske Rimske kurije tako da se Markantun povukao u Veneciju do svoga umirovljenja. U stalnoj opasnosti od Inkvizicije on se odlucio na jedan jako vazan put u Englesku 1616. godine. Tu je došao u dodir sa mnogim znacajnim ljudima Engleske. Međutim među svojim suvremenicima on nije uzivao najljepsi glas. Smatrali su ga debelim, pretencioznim, iritirajucim. Ali nitko nije dovodio u pitanje njegove sposobnosti bilo u znanosti bilo u otklanjanju nekih čisto teoloskih kontroverzija.
U Engleskoj je također pisao jako puno. U tome periodu nastaje jedan napadaj na papinstvo u svome radu De Republica ecclesiastica i ova knjiga je tiskana 1617. pod kraljevskim patronatom. Kasnije dolazi u sukob sa Britancima i konačno sa samim Kraljem i vraca se natrag u Rim. Za nas je Međutim od ovih crkvenih sukoba Markantuna daleko važnije spomenuti da je on bio jedan od prvih zacetnika ideje ekumenizma kao što svjedoci njegovo pismo Patrijarhu Ciliru iz Alexandrije koje nam je bilo dostupno na engleskom prevodu kao A Letter Sent by Antonio de Dominis to Cyril Patriarch of Alexandria. I u ovome pismu De Dominis razmatra odnose Zapadne i Istočne krscanske Crkve zalazuci se za povratak na izvorne Novozavjetne tekstove koji su jedini garancija protiv tiranije i samovolje oligarhije na vlasti koja je u neku ruku sam Anti-Krist. Odatle i njegovo zalaganje za jedinstvo Crkve pod cijim krovom nalazi spas svekoliki krscanski narod. I ja osobno mislim da je De Dominis postavio jedno jako vazno stajaliste za nas koji smo sa Balkana a to je da svekolika naša filozofija i znanost može egzistirati samo kao ekumenisticka ideja. Međutim je pod udarom Inkvizicije proglasen heretikom i zatvoren u zamak Sveti Andelo gdje je umro 1624. navodno prirodnom smrcu. Ali time nije bio zavrsen cijeli slučaj oko De Dominisa. Sporovi oko njega nastali su i nakon njegove smrti tako da je 20. decembra iste godine doslo do osude njegovoga mrtvoga tijela koje je bilo sahranjeno u Crkvi Santa Marija Sopra Minerva. Njegovo mrtvo tijelo je uzeto iz kapsila, baceno na ulice Rima i javno spaljeno na Campo di Fiore zajedno sa svim njegovim radovima.
Godine 1611. De Dominis je publicirao rad u Veneciji pod naslovom Tractatus de radiis visus et lucis in vitris, percpectivis et iride u kojem je prema navodima Issaca Newtona prvi razvio teoriju duge posebno svojim stajalistem da svaka kapljica duge sadrzi dvije refrakcije i refleksiju. Kada malo bolje razmatramo ovaj problem duge onda vidimo da je taj problem kod De Dominisa sasvim drugačije postavljen nego kod ranijih autora. I kod Lucretiusa Carusa imamo raspravljanje o dugi na primjer. On kaže: "Ako tu Sunce za mracne oluje sa zrakama svojim s protivne upravo strane obasjava pramene kisne, tad se u oblacju crnom pojavljuje sarena duga." (De Rerum natura 6, 525).
Već kod De Dominisa ova ideja je sacinjena i analizirana sa daleko većom znanstvenom preciznoscu i sa daleko većom znanstvenom odnosno matematickom aparaturom. U tom smislu razmisljajuci pitanja duge nisu samo pitanja jednog prirodnoga fenomena nego su, sire gledajuci, pitanja prirode svjetlosti. Zato toliko pokušaja da se vrati na izvorna pocela opticke znanosti za koju se može reci da je i u arapskim manuskriptima dovedena do iznimne jasnoce. Kod Gusta Ibn Luge ona je definirana kao znanost o različitosti perspektiva i kao znanost zraka.
Ova dva pojma također se nalaze kod Al Kindija. Tako je status optike postao posve jasan: ona je bila shvacena kao najbolja demonstrativna znanost u kojoj fizikalna znanost i geometrijska znanost participiraju zajednicki zato što iz fizikalne uzima senzornu percepciju a od geometrije demonstracije pomocu linija. Sve to čini "znanost zraka" koja je povezana sa njihovom refleksijom u zrcalima. Međutim već kod Ibn al Hajsama ta znanost nije samo to . Optika nije samo geometrija percepcije. Ona je sada sastavljena od dva dijela , od teorije vida i tu je također asocirana sa psihologijom oka i psihologijom percepcije i teorijom svjetlosti sa svim svezama sa geometrijskom optikom i fizikalnom optikom.
Isto tako jako je važno da razumijemo da je De Dominis stajao i pod snaznim Augustinovim stajalistima i to ne samo s obzirom na pitanja filozofije nego i s obzirom na pitanja o prirodi svjetlosti kao jednog titraja našega unutrasnjega zica, naše duše koja omogucuje sam vid i našu percepciju vidljivih objekata. Isidor od Sevilje u 7. stoljeću smatrao je da su "oci također svjetlosti (lumina) i da se oni zovu svjetlost zato što svjetlost (lumen) pluta kroz njih i od početka one sadrze svjetlost (lucem) ili otkrivaju izvanjski primljenu svjetlost kako bi producirali vid." Znači, De Dominis ne postavlja pitanje o naravi duge samo kao pitanja fizike nego ih postavlja kao pitanja o samoj naravi svjetlosti. Odatle taj interes za pitanja duge.
Godine 1625. poshumno je u Rimu tiskan njegov rad Euripus, seu de fluxus at refluxus maris sententiae u kojem razmatra probleme plime i oseke u zavisnosti od gravitacije i privlacne sile nebeskih tijela Mjeseca i Sunca.
U tom smislu Dominisova razmatranja idu daleko iznad svoga vremena dajuci tako glavne pravce razvoja suvremene oceanografije. Prema tome mogli bismo reci da je Markantun De Dominis bio daleko sretniji čovjek kao znanstvenik nego kao crkveni lider.
iz moje knjige VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php
Nikola Tesla
slika: internet
Rodio se u selu Smiljanu u Lici u Hrvatskoj 1856. godine, a umro je 1943. godine u New Yorku. Školovao se iz Politehnike u Grazu, emigrira u Ameriku gdje se bavi elekticitetom i elektromagnetizmom i postaje jedan od najvećih svjetskih umova ikada. Pisao je na materinjem hrvatskom jeziku, srpskom, njemackom i engleskom. Njegova urna sa pepelom cuva se danas u Muzeju Nikole Tesle u Beogradu dok su njegovi najvazniji izumi u posjedu Tehnickoga muzeja Nikola Tesla u Zagrebu.
PRIČA O ELEKTRICITETU
Tesla nikada nije mnogo govorio niti pisao o povijesti svoje znanosti iako se može reci da je bio posebno dobro upoznat sa povijescu ove grane fizikalne znanosti. Razlozi za to su bili prakticke prirode usljed dnevnih obaveza oko vlastitih izuma tako da su neka čisto teoretska pitanja sa vremenom ostajala po strani. Tako je i ovo pitanje povijesti elektromagnetizma ostalo po strani za dugo vremena.Tek nakon 1895 godine i njegova rada na strujama visoke frekvencije kao i na svome svjetskom telematickom sistemu Tesla je stekao snagu da progovori i o ovim pitanjima mada se može reci da je on sukcesivno iznosio probleme povijesti elektriciteta ali samo u pojedinacnim slučajevima kao što je na primjer slučaj sa Faradeyem, Herzom, Maxwelom, ali nikada u obliku jednog razmisljanja o razvoju i buducnosti ove fizikalne discipline.
Sve tamo negdje do 1914 godine ili nešto ranije kao što pokazuje i ovaj slučaj njegovih riječi koje su kratko zapisane i u njegovom radu My Inventions a koje su sukcesivno tiskane u Eletrical Experimenter kroz 1919 godinu. On pise:
"Tko želi pravo shvatiti svu veličinu našeg vremena, mora upoznati povijest nauke o elektricitetu. Tu će naći priču kojoj nema ravne ni među bajkama iz tisuću i jedne noći.Priča počinje mnogo prije nove ere, u doba kad su Tales, Teofrast i Plinije govorili omagičnim svojstvima „elektrona“ (jantara), te dragocijene tvari što je nastala iz suza Helijada, sestara nesretnog mladića Faetona koji je pokušao vladati Febovim kolima i gotovo zapalio čitavu Zemlju. Tu je misterioznu pojavu bujna mašta starih Grka, naravno, pripisala nadzemaljskim uzrocima i jantaru udahnula život i dušu. Da li je to bilo stvarno vjerovanje ili više pjesničko tumačenje – otvoreno je pitanje. No još i danas ima obrazovanih ljudi koji misle da je biser živ i da u dodiru s toplim ljudskim tijelom postaje sve ljepši i sjajniji. Mnogi učenjaci misle da je i kristal živo biće. Takvo se mišljenje još više proširilo otkako je Jagodis Chunder Bose nizom eksperimenata pokazao da i tzv. Neživa materija odgovara na vanjske utjecaje posve slično kao što reagira biljno ili životinjsko tkivo.To praznovjerje starih Grka, znači, ako je uopće i postojalo, ne može se uzeti kao dokaz o neznanju, pa se o njihovom poznavanju elektriciteta samo može nagađati.
Zanimljivo je da su oni ribe drhtulje upotrebljavali za neku vrstu elektroterapije. Na nekim primjercima staroga novca nalazimo dvostruke zvjezdice, nalik na iskre koje proizvodi galvanska baterija, a i neki drugi podaci, mada vrlo oskudni, govore u prilog tomu da su neki „izabrani“ ljudi dublje poznavali prirodu pojave zapažene kod jantara.
Tako je npr. Mojsije nesumnjivo mnogo vještije koristio elektricitet nego itko u njegovo vrijeme. Biblija na jednome mjestu s velikom preciznošću potanko opisuje uređaj u kome s elektricitet stvarao trenjem zraka o svileni zaštor i gomilao u kutiji izgrađenoj kao kondenzator. Aronove je sinove vrlo vjerojatno usmrtila struja visokog napona. I Vestalska vatra kod Rimljana bila je električne prirode. Inžinjerima toga vremena morao je biti poznat pogon s remenjem i može se pretpotaviti da nisu zapazili veliko razvijanje statičkog elektriciteta. Uz pogodne atmosferske uvjete remen može postati pravi dinamički generator koji može izazvati vrlo zanimljiva djelovanja.
Palio sam električne žarulje, pokretao motore i izvodio druge manje zanimljive eksperimente – sve pomoću elektriciteta dobivenog remenjem i nagomilaog u limene kutije. Sa sigurnošću se može zaključiti da su starim filozofima bile poznate mnoge stvari o ovoj neshvatljivoj sili i začuđujuće je što su morale proći dvije tisuće godina do pojave prve znanstvene rasprave o elektricitetu i magnetizmu, do čuvenog Gilbertova djela, objavljenog 1600. godine. Tako dugo razdoblje neaktivnosti ipak se može objasniti.
Nauka je bila povlastica izabranih koji su svako novo saznanje ljubomorno čuvali u svome krugu. Komuniciranje je bilo teško pa je teško dolazilo do suradnje između geografski udaljenih istraživača. Uzrok tome bila je donekle i sklonost ljudi tih vremena da zapostavljaju praktične probleme, dok su se živo borili za apstraktne principe – dogme, predanja i ideale. U Gilbertovo se vrijeme čovjećanstvo još mnogo nije promijenilo, no njegova su jasna učenja snažno djelovala na učene duhove. Ubrzo su se, jedan za drugim, počeli pojavljivati različiti strojevi, pa je rastao i broj eksperimenata i promatranja.
Praznovjeran strah postupno je ustupio mjesto znanstvenoj pronicljivosti te je svijet s uzbuđenjem 1745. primio vijest da su Kleist i Leyden u jednu kutiju uspijeli uhvatiti neku misterioznu supstancu koja je zatim pokazala svoju razornu snagu, oslobodivši se uz snažan prasak. Tako je nastao kondenzator, možda najveći izum u povijesti razvoja nauke o elektricitetu.
U narednih četrdeset godina čovječanstvo je učinilo dva velika skoka naprijed: Franklin je pokazao identičnost one blage jantarove duše i stravičnog Jupitereva prstena, a Galvani i Volta su pronašli kemijski izvor struje iz koga se magični fluid mogao dobiti u neograničenim količinama. Zatim je u daljih četrdeset godina postignut još krupniji uspjeh: Oersted je električnom strujom uspio utjecati na magnetsku iglu, Arago je izumio elektromagnet, Seebeck termostup, a Faraday je 1831. sve ove izume okrunio izjavom da je iz magneta dobio elektricitet. Time je zapravo otkrio princip čudesnog stroja – dinama – i otvorio novo poglavlje ne samo znanstvenog istraživanja, nego i praktične primjene elektriciteta. Tada su pronalasci neprocjenjive vrijednosti slijedili vrtoglavom brzinom: Telegraf, telefon, fonograf, žarulja, indukcioni motor, oscilografski transformator, rengenske zrake, radij i radio. Sve je to, uz mnoge druge revolucionarne pronalaske, duboko izmijenilo životne uvijete čovječanstva. Za osamdeset četir i godine ona neshvatljiva supstanca iz živog jantara i magnetskog kamena pretvorena je u divovsku snagu koja sve brže i brže okreće kotače napretka. To je ukratko priča o elektricitetu – od Talesa do danas. Dogodilo se nemoguće. Nadmašeni su i najluđi snovi, a začuđeni svijet pita: ŠTO JE SAD NA REDU?" (Nikola Tesla , Moji pronalasci , Skolska knjiga, Zagreb 1990.).
Međutim, kada se malo bolje pogledaju ovi navodi onda možemo zamijetiti da Tesla nigdje ne spominje jedno jako vazno ime a to je ime Titusa Lucretiusa Carusa. Razlozi zašto Tesla ne spominje Carusa koji je također naše gore list leze vjerojatno u tome što je Carus za dugo vremena bio i ostao filozof Epikurove skole koji je toboze pisao svoje rasprave o prirodnoj filozofiji per intervalla insaniae ( u prekidima ludila) kako je to sluzbena Crkva smatrala stoljećima. Stoga ne treba zamjeriti Tesli što je navode oko Carusa drzao svojim tajnama koje ce biti vjerojatno dostupne sirokoj čitalackoj publici tek kada prestanu znanstvena natezanja i rasprave oko obojice znanstvenika i kada konačno covjecanstvo dobije jasnu sliku o znacenju i dosegu filozofije koja se odnosi na elektricitet.
Prvo jako je vazno shvatiti da Titus Lucretius Carus potječe po svome porijeklu sa Balkana dakle da je iz Ilirskih provincija kako svjedoce napisi na nadgrobnim spomenicima buduci da takozvani keltski elemenat nikada nije naseljavao Apenine nego se uglavnom odnosio na Balkansko podrucje.
Odatle kod nas na Balkanu toliko prica o munjama koje se odnose i na slavensko naše porijeklo. U našoj narodnoj poeziji, pričama, pripovijetkama, anegdotama, basnama, doskočicama, zagonetkama, poslovicama i sentecijama može se nači posve analognih primjera s ovim gore navedenima – što je I inače posve razumljivo kada uzmemo na um da je komparativna literarna povijest i etnografija otkrila neke temeljne analognosti u duševnim tvorevinama gotovo u sviju a napose takozvanih indoeuropskih narodnih skupina. Stari istok pokazuje analognih crta u tome pogledu sa produktima narodnog duha u Juznih Slavena bez obzira na one momente za koje se uzimlje da su iz orijentalnoga blaga.
Koliko puta nalazimo u toj našoj narodnoj poeziji raznih pričanja o tome kako se nešto zarodilo, kako je nešto nastalo, postalo, mijenjalo se kroz vrijeme ili se pretvaralo. Nalazimo tu pričanja o postanku svijeta i raznih prirodnih pojava i u narodnoj poeziji nalazimo tragova i spomenika te narodne filozofije. U Ribanju i ribarskom prigovaranju Petra Hektorovića pripovijeda se kako prosti ribari u čamcu raspravljaju o kosmološkim pitanjima, u Nodilovoj Vjeri Vidovoj našlo bi se analognih momenata s mitologijom antičkih I ostalih naroda a sve u ovome smjeru.
"Zbog toga nam je kazati da bogat dosadanji pribrani materijal naročito u izdanjima naših akademija nije u vanjskome kao niti u unutrasnjemu pogledu toliko upotpunjen i povezan da bi se bez velike muke mogao s ovoga našega gledišta upotrijebiti za studije naše nacionalne duše i to upravo u smijeru njenih filozofijskih dispozicija. Kraj nedostatne građe i nepripravljene sinteze počekat će po svemu sudeći ovakovi zadaci još neko vrijeme na svoje obrađivače." (Zlatan Gavrilovic Kovac , O Titusu Lucretiusu Carusu, Magicus, Zagreb)
O munjama Titus Lucretius Carus raspravlja u seštom pjevanju svoga epa De rerum natura i to se pjevanje odnosi na prirodne pojave. U tom smislu Lucretius govori o gromu, munji, biti i djelovanju munje, postanku munje, brzini munje, o tome kako nastaju oblaci, odakle kisa, o pojmu i nazivu magnetizma, o tumačenju magnetizma, o naročitim magnetskim pojavama. Munja je tako "goruća strijela" koja skače sa oblaka na oblak (6, 145). Grom je "mjehuric napunjen zrakom često kad pukne ovako nenadano priličan zvuk da" (6,130) Munja djeluje tako da "pokazuje udar, kojim udara, pozar, prouzročen njome"(6,220) Munje nastaju iz gustijeh oblaka (6,245). "Munje brzina je silna i strasan njezin je udar" (6,320)
Međutim jako je vazno da je Titus Lucretius u svom epu De rerum natura neposredno upozorio na to da je magnetizmom moguće liječiti ljude. I to je prvi zapis koji se odnosi na primjenu magnetizma u medicini. Međutim, to je bilo jedno područje znanstvenoga rada kojim se Tesla nije direktno bavio, nego je čitavu tu problematiku ostavio buducim naraštajima.
iz moje knjige VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php
IVAN DŽIVO GUNDULIĆ
slika: internet
Ivan Dživo Gundulić je najpriznatiji hrvatski barokni pjesnik porijeklom iz Dubrovnika. On je bio sin Frana Gundulića koji je bio diplomata i senator Dubrovačke Republike, sef diplomatske misije u Konstantinopolju i savjetnik Pape Grgura VIII i Djive Gradić (de Gradi). Ova obitelj Gundulić ili Gundolae ili Gundula porijeklom je iz Južne Dalmacije i predstavlja jednu jako staru Dubrovačku porodicu. Prema nekim istraživačima ima također i nekih sveza ova obitelj sa Tirolom odakle su jednim svojim dijelom. Pisao je na svojem materinjem hrvatskom jeziku, dubrovačkoj štokavici i ostavio najznamenitiji trag u staroj hrvatskoj književnosti.
Najznačajniji su mu spjev Osman, pastoralna poema Dubravka i poema Suze sina razmetnoga. Prema tome se čini da su beznadezni svi pokušaji da se Dživo Gundulić predstavi javnosti kao neki strani pisac. Dživo je bio i svagda ostao najveći hrvatski barokni pjesnik slavenskoga porijekla o čemu najbolje svjedoci zapis njegovog sina Frane koji je uzeo ucesce u diplomatskoj misiji u Moskvi 1655 i u svom je osobnom dnevniku tada zapisao da je ruski Car Alexsandar I bio posebno sretan da je jedna od prestiznih stranih diplomatskih misija slavenskoga porijekla i od "slovienskoga iesika" tako da može govoriti svoj jezik bez da uzme prevodioce. Slično je također govorio i Bošković koji se ruskom knezu Galicinu obraćao na hrvatskom jeziku a ovaj ga je razumio te Bošković zakljucuje da su slavenski jezici "nostra lingua comune" a da je odnos ruskoga i hrvatskoga jezika u smislu "della stessa nazione".
''OSMAN'' DŽIVE GUNDULIĆA
‘’Živi Dundo svakolika i sva bratja živa da su!" "Bijelijem vilama koje su za crne glave"
Spjev OSMAN Dubrovcanina Džive Gundulića za Bošnjake važan je zato jer se tu prvi puta spominje ime BOSNJAK. Nigdje ranije niti u bosanskoj književnosti kao niti u starijoj hrvatskoj književnosti niti u književnosti grada i Republike Dubrovnik ne spominje se ime Bosnjaka na način da se time priznaje nacionalna osobitost, identitet i osobenost nacionalnoga porijekla Bosnjaka tako da se slobodno može reci da je ovdjeka prvi puta istaknuta ideja drzavotvornosti jednoga naroda. U ovom svojem djelu koje se drzi i najpoznatijim Gundulićevim djelom unekoliko se opisuje bitka I poraz turske vojske kod Hocima u Poljskoj koja se zgodila 1621 godine. Tako je na jednoj strani kraljevic Poljaka Vladislav a na drugoj mladi turski car Osman. Taj je Osman imao "crne oći, zlatne kosi a rumeno lice" i bijaše jako mlad. Međutim, je Dživo upotrijebio ovaj povijesni događaj također i kako bi progovorio i o naravi vlasti u Europi toga vremena i slobodi i liposti svojega Grada koji je svo to vrijeme najezde Turaka na Balkan i u Europi bio zapravo slobodan Grad i slobodna drzava vjerojatno zahvaljujuci prije svega činjenici da se u znanju drzava umnaza pa on zapisuje:
"Rob ki verno dosle uči da se u znanju carstvo uzmnazi, da se umnazi rad odluci s carskom slavom zakon bozji".
Ali da se sloboda i Grad uzmnaža i Istinom koja nije ništa drugo do drugo ime za samoga Boga Svedržitelja Svijeta:
"A istina je riječ na svijeti da se zemlja kletvom klela da će otajstva sva pronijeti ka je cula i vidjela."
Pa nam Dživo dadne jednu sliku tijeh historijskih prilika u Europi i drzavnijeg odnosa u kojima slobodni Grad Dubrovnik bijaše slamka među vihorovim pa će trebati u mudrosti i znanju i lukavstvu ravnati državom svagda se uzdajući u višnju pomoć sa nebesa pa on zapisuje:
"Bez pomoći višnje sa nebi, svijeta je stvarnost svijem bjeguća, satiru se sama sebi, silna carstva i moguća, kolo od sreće nakoli vrteći se ne prestaje, tko bi gori, eto je doli a tko doli gori ustaje. Sad vrh sablje kruna visi, sad vrh krune sablja pada, a sad na carstvo rob se uzvisi a tko car bi rob je sada."
Međutim u svakom od ovih slučajeva ‘Iz krvi se kruna crpe". Međutim zadaća je vlasti da se ona obnaša pravedno i sa razumom ukoliko kanije biti dugovječna jer u protivnome tiranija kojom se tlači samo zlu kob izaziva.
Stoga Dživo zapisuje:
"Države one gdje njekada vlas despotska sterala se, kratka mu je sad livada vrh koje stado pase."
Mladi car Osman "bi ovi mladic lica mila i pogleda slatka i blaga nu sa vrlocom svim nemila srca, što mu to pomaga?"
I kao kod svakoga mladoga čovjeka vrijedilo je i za njega da mladost bijaše teška pa on onda u boju sa Poljacima izgubi svekoliku vojsku svoju:
"O mladosti teška i plaha koja srneš s nerazbora, bez bojazni i bez straha gdi pogiba tva se otvara, smiona si i slobodna, zašto ne imaš misli u sebi."
On pak bijaše prid svijum vojskami koja brojaše tisuće bojara u istočnoj skupnih strani i taj mladi car trebase carevinu od poljačke sile odbraniti pa on smakne jedne, a uzvisi druge: "tim car pasu velikoga Husaina smaknu onada a uzvisi slavno ovoga" i one koji su trebali slavno carstvom vladati:
"Carska blaga nebrojena u Istok odnijeti miso obraća i pisma u kijeh ste se imena od svijeh vitez on placa a to da tuj, ne pazec sipat penez odsvudijere ki uzmnaze sklup najveći od junaka izabere."
Pa ih odvede u sjever posred zime jezdec mrzlo Podunavlje "steraše vam mnokrat svime snijeg postelju, stijenje uzglavlje.
"A među tijem bojarima bijaše mnogo našijeh Bošnjaka "Sokolovic unuk carski i vizijera Mehumeta kim još slave kraj ugarski cjec vazetja od Segeta, na konjijeh svi Bosnjaci sjahu svijetlo odjeveni, zatocnici hrli I jaci kopljanici svim hrabreni."
Međutim Dživo misli da sjajno ruho ne čini junaka nego da junaka resi odjeća laka "svita sama i priprosta a za oklopje u junaka srce I prsi bijehu doste", a takvi Bošnjaci naši bijahu i za ovoga posljednjega rata pak je to svakako jedan od razloga da dobise ovaj rat na dvije strane, i sa istoka i sa zapada. Pa se u Bosni današnjoj dogodi što i u Europi u Osmanovo doba da se dvije vojske sukobe "svud oružja sjaju vrla, puške, koplja, sablje, maci zgadaju prsi, kolju grla, sijeku glave, sve se tlači.", dok mladi Osman "u potopu sja od krvi, britkijem macem znje živote.", jer mladost kako i rekosmo straha nejma "nu junaka snazna i ohola ki proslavit se iste djelom, na čovjeka sama i gola gdi je došo s vojskom cijelom." pa "britanski mač junački" ocjenu dadne da "KOMAR S ORLOM, A MRAV S LAVOM VIK PORODA NE IZVEDE.", jer to nije Osman nego kaurkinja crna "Odmetnuta je kaurkinja a u vjeri toj se zace, nevjerna je sad Turkinja, svi zakoni se od nje tlače.", ali pade pa kada gledamo na te dane teške mi podno zidina slobodnoga Grada gdje se možda čitava Europa bolje vidi jerbo valja znati da je Ljepota Grada ova od naravi dar cestiti "slavno blago gdi se sabra, skupi i stavi sve što je ugodno, milo i drago" , dunque, da je ova Dubrava od sama Boga I da je život tudije bozanskim darom jer "crnu vedrinu od nebesa sitne zvijezde zgar priteze, more smuca, zemlju stresa, povjetarce vihrim zeze, zgrade ovi njive hara trijeskom, gradom, zlom godinom priobrazava se i pretvara pticom, zvirim, dubom, stinom".
"Od svijetlosti visnje zraka, cvijet od raja pun uresa, dobro u kom su dobra svaka, bistri izgled od nebesa, najizvrsnije Bozje djelo u kom svijetu raj se otvara gdi pram sunce, istok celo, zvijezde su oci, lice zora…Med prislatki ki ko kusa cemer mu se sladak cini i dalek od svijeh dusa, zelja i pokoj drag jedini. Nu moguca ova lipos s svijetlom krvi kad se zdruzi dvokrat veću kripos daju dvori svak I sluzi".
Dunque takva je Dubrava za koju je Dživo još rekao:
"Glas se u njih sred naroda od istoka do zapada vjera, gospodstvo I sloboda Dubrovnika mirna grada." Dunque valja nam rijeti da je ovaj spijev važan danaske jer se u njemu, kako već rekosmo, prvi puta spominje ime Bošnjak pak je što se Hrvata tiče posve jasno da oni imahu ovo ime zapisano prije mnogo stoljeća suprotno mišljenju da ovijeh Bošnjaka nikada nije bilo, da ih nema i da ce ih ikada biti, a u drugome slučaju valja nam povirovat da se Dživo Gundulić obavijesti o ovome ratu iz prve ruke hodeći u TREBINJE kod velikoga trebinjskoga paše koji se nalazi samo 28 kilometara sjeveroistočno od slobodnoga Grada, a to će reći ne više od jednog sata konjskoga kasa.
Tako se Dživo obavijesti o Osmanu i dadne nam prvi dokument o postojanju Bošnjaka.
PASTORALNA POEMA "DUBRAVKA" DŽIVE GUNDULIĆA
Ova rodoljubna alegorija prvi puta je javno prikazana u prvoj trecini 16. stoljeća u Dubrovniku. Međutim, meni se čini dabi zapravo Dživino pjesništvo trebalo više čitati na jedan politički i socijalni način a manje kao romantičarski zapis ili romantičarsku idilu prozetu stihovima ljubavi, jer kao Konavoski Knez pa kao dubrovački sudac i senator on je svagda zapravo bio upućen na ta drzavnopoliticka pitanja Republike, ali i načisto filozofsko politička pitanja uredenja države i uredenja života u Gradu prema kojima onda treba da se ravna svaka vlast ukoliko kani boljitku zajednice, a to je ono do cega je Dživu prije svega stalo, jer politiku i bavljenje državnijem poslovima treba shvatiti prije svega problemom organizacije i uređenja kreposnoga života gradana. I tim pitanjima se bavi Dživo u ‘’Dubravci’’, a manje prirodnim i gradskim ljepotama Dubrave.
Istina ima šuma u okolici Dubrovnika, a to je šuma na Gracu pa šuma na Srdu odakle se vidi Grad kao na dlanu pa šuma na Brgatu, a to je jedna gora južno od Grada. U svim ovijem šumama na primjer u njegovo vrijeme, kako zapisuje, bilo je košuta, međutim danas njih više nema i to je danas sasvim drugačija šuma nego što je bila u Dživino vrijeme, a drugačiji je i Grad dakako! A kakav je grad njegovog doba? Pa on kaže:
"O, Dubravko, sej Dubrave, jasna zoro, svitli uresu od ljepote tve gizdave gdi su rajski zraci, gdje su?"
U Dubravi još samo rajskih zraka nema a svega ostaloga ima. Zato je odnos stanovnika Grada spram te Dubrave takoreci odnos zaljubljenika:
"Ti si lijep, lijepa ona;draga ona, drag si ti, srca vam razdiona ljubav ce združit." i taj odnos Dubrovčana spram Dubrovnika je odnos ljubavi kako rekosmo i za njih vrijedi da im je najviše stalo do slobode i svega okolo nje pa Dživo zapisuje:
"Općena sloboda vrh svega najdraža koju nam Bog pada naš pokoj uzmnaža." i kroz tu osobnu slobodu i kroz slobodu samoga Grada kao nekakav kameni fundamenat pociva čitava zgrada Ljubavi Dubrovčana i Dubrovnika:
"Ne čudim se ja ljubavi da nije ni mala ni velika koja u ovoj ti Dubravi ne učini ljubovnika."
Međutim, već je u Dživino vrijeme kako i on sam zapisuje stanje stvari okolo slobodnoga Grada bivalo drugačije pa on i kaže da pošto je dva vremena u Dubrovniku: ono koje je bilo "prije" i ono koje je "sada" jer se svi slažu da je prije bilo bolje:
"Prije pod ruhom priprostime zlato odsvud nam na stan pliva" dočim sada."
‘’Ah, prikor u dugu tamnilu neznanja cic zlata drug drugu ko rob se da klanja."
Prije bijehu "bistri viri da cis ogled svemu daju vilami se sad pastiri u zatioku ogledaju." dakle nekada se ogledalo u bistrim virima danas u zenama. Prije bijaše ljubavi i ljubovnika a danas "po grdu i smradu tukuc skitaju a za cistu i mladu ljubovcu ne haju." pa ako je vlast prije bila "silna" na način da je Dživo zapisao:
"Toliko je vladavine silno u nas da se ti, zena, djeca , imanje ne može tvoj rijeti, u mjestu je ovome slobode cestit dar, svaki sebi i svemu svome je gospodar. Razlog, pravda, i mjera svemu je zlato unas prodava na nj vjera, život se , dusa i cas ovuda ne ide za platom ni mjere u suda pritezu pod zlatom."
Zato Dživo i zapisuje da je blazen oni pastir i oni čovjek "ki zasljepljen ne bi od zlata neg po čistoj pravdi otide da je ljeposti ljepos plata."
Međutim, danas je to drugačije jer ima svuda "jaganjcica" koji " dvije matere ki posisa" pa je unekoliko Dživo pribiljezio taj mentalitet dubrovačkih pucana koji je ostao stvarnost ovoga Grada do dana danasnjeg: "pasem dragoj koj me sreca da sam vječni rob zapisa."
Iz ovog mentaliteta priprostoga dubrovačkoga puka poniklo je jedno stajaliste, jedan svjetonazor kojeg je i Dživo bio svjestan i on ga je okarakterizirao ovijem riječima: "Ke ufanje veće ostaje, mami, o verni ljubovnici? Ljubav, vjera, sluzba, lipos i obićaji i zakoni sve bi zamam: jacu kripos Grada u zlatu nemam doni." Pa je zato Lero i sve od Lera "da razlike igraju i skladne se poju pjesni, mladi i stari uzivaju, siti, pjani i objesni."
Takav je bio Dubrovnik Dživina vremena ili onako kako ga je on vidio, a u nekojim elementima on je i danas takav.
iz moje knjige VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php
ANDRIJA MOHOROVIČIĆ
slike: internet
Andrija Mohorovičić je bio otac Stjepana Mohorovičića o kojem netom govorismo. Andrija je imao četvoro djece sa zenom Silvijom Vernic. Rođen je u Opatiji 23. siječnja 1857., a umro je 18. prosinca 1936. Poznat je po svojem Mohorovičić diskontinuitetu i kao otac suvremene seizmologije. Studirao je matematiku i fiziku na Filozofskom fakultetu u Pragu 1875 godine na kojem je također radio svjetski poznati fizicar i teoreticar Ernest Mach.
Prvo je bio predavačem na gimnazijama u Zagrebu i Osijeku, a od 1882. godine radi kao predavač na Kraljevskoj Pomorskoj školi u Bakru. Bio je također predavač geofizike i astronomije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.1898. postao je član Jugoslavenske Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu gdje je bio privatni docent, a od 1910. postao je redovni sveučilišni profesor. U Bakru se Mohorovičić susreo sa pitanjima meteorologije i to dok je bio predavač na Kraljevskoj pomorskoj školi. Osnovao je meteorološku stanicu 1887. godine. Tako je otpočeo sa sistematskim opservacijama, mjerenjim, analizama sam konstruirajući instrumente za Opservatoriju oborina u Hrvatskoj i Slavoniji. 1892. utemeljio je meteorološku opservatoriju na Griču u Zagrebu gdje je utemeljio meteorološki servis za čitavu Hrvatsku. Observirao je tornado u Novskoj koji se pojavio 31. ožujka 1892., također je observirao vihor u Cazmi 1898. godine.
U svojim meteorološkim notama iz 1901. godine je razmatrao problem pada atmosferske temperature u zavisnosti od visine. Akumulirane podatke svojih opservacija oblaka iznio je kao bazu svoje disertacije pod naslovom ‘’O opservaciji oblaka, dnevni i godišnji oblačni periodi u Bakru’’ koju je obranio 1893. godine na zagrebačkom Univerzitetu.
1909. opservirao je slučaj potresa koji se dogodio u pokupskoj regiji, nekih 40-tak kilometara udaljenom od Zagreba. Zahvaljujući seizmografskim stanicama zaključio je, da seizmički val udara na rub između različitih tipova materijala, dolazi do refleksije i refrakcije vala na isti način kao što svjetlost upada na prizmu i kada se potres pojavi, dva vala, longitudinalni i transfesalni, prolaze kroz zemlju kao različiti vektori. Tako je zaključio da planeta Zemlja ima površinski sloj na vrhu i unutrašnju koru i zahvaljujući svojim opservacijama ponašanja valova prvi u seizmologiji sačinio je razliku ili diskontinuitet površinskog sloja planete Zemlje i njene kore. Prema Mohorovičiću, ova struktura može objasniti opservaciju dubina gdje seizmički valovi mijenjaju brzinu i različiti su u odnosu na kemijsku strukturu između stijena povrsinskoga sloja i zemaljske kore.
Iz prikupljenih podataka on je pretpostavio da je gornji sloj, površinski sloj Zemlje, negdje oko 54 km u debljini. Mi danas znamo da ovaj sloj jeste na dubini od 5 do 9 km ispod oceanskog dna i 25 odnosno 60 km ispod kontinenata koji nosi tektoničke ploče. Ovi slojevi se danas u suvremenoj seizmologiji zovu Mohorovičićev diskontinuitet, ali zbog složenosti ovoga hrvatskog imena nehrvatskim znanstvenicima on se pojednostavljeno zove Moho. Sva ova pitanja koja su bila tako sudbonosna za Mohorovičića kasnije su priznata kao fundamentalna pitanja geoznanosti.
Umirovljen je 1921. godine kao jedan od najznačajnijih znanstvenika geoznanosti na svijetu u 20. stoljeću. Jedan krater na Mjesecu, koji je 51 km u dijametru, nosi njegovo ime. Također asteroid 8244 nosi njegovo ime, riječka gimnazija i istraživacki brod hrvatske mornarice.
ISTRAŽIVACKI BROD HRVATSKE MORNARICE ANDRIJA MOHOROVIČIĆ
Ovaj istraživački brod hrvatske mornarice je negdje početkom '70.-tih godina prošlog stoljeća bio građen u Poljskoj, u brodogradilištu u Gdansku ili njemačckom Dancingu.
Moj otac je ispred hrvatske mornarice bio onaj koji je bio odgovoran za stroj na ovom brodu i postavljen je na njemu kao upravitelj stroja. Neko vrijeme je proveo u Gdansku, dok brod nije preuzet, a onda je u Poljskoj kupovao jeftini poljski kristal, jeftini poljski jantar i zidne tanjure s oznakama grada Gdanska.
Brod je inače građen u istom onom brodogradilištu koje će nekoliko godina kasnije postati baza Nezavisnog sindikata ‘Solidarnost’ kojeg je vodio također radnik tog brodogradilista i električar Lech Valesa.
Brod je inače u to vrijeme vrijedio kao jedan od najsuvremenijih istraživačkih brodova svoga tipa na svijetu.
iz moje knjige VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php
STJEPAN MOHOROVIČIĆ
Stjepan Mohorovičić rođen je 20. kolovoza 1890. godine u Bakru a umro je 13. veljače 1980. godine u Zagrebu.
On je bio jedan od najvećih hrvatskih znanstvenika 20. stoljeća. Njegov otac, Andrija Mohorovičić, je također bio jedan od najvećih svjetskih geofizičara. Naziva se "ocem positroniuma" jer je u svom najznačajnijem radu predvidao postojanje positroniuma. Positronium je granično stanje elektrona i positrona (anti-elektron) pa je prema tome lakši atom.
Mohorovičićeva predvidanja positroniuma publicirana su prvi puta 1934. godine od strane vodećeg njemačkog znanstvenog magazina Astronomische Nachrichten i tu ga Mohorovičić naziva "electrum".
Eksperimentalno je otkriven 1951. godine od strane Martina Deutscha i tada je nazvan positronium.
Stjepan Mohorovičić je također za nas značajan po tome što je dao jednu svoju originalnu teoriju o postanku Mjeseca.
A KAKO IZGLEDA MOJA TEORIJA O POSTANKU MJESECA?
Mjesec je Zemljin prirodni satelit koji se okreće oko Zemlje na udaljenosti od oko 400 tisuća kilometara. Postoji jako mnogo teorija o postanku mjeseca. Najnovije teorije predvidaju da je Zemlja imala cak dva satelita i da je iz kolizije manjeg sa većim nebeskim tijelom nastao Mjesec onakav kakvog ga danas znamo. Druge teorije opet pretpostavljaju da je Mjesec nastao iz kolizije planetoida velicine Marsa i Zemlje. Ostaci planetoida ostali su u orbiti oko Zemlje a s vremenom se taj ostatak materijala okupio i formirao nama najblize nebesko tijelo. Vanjski slojevi Mjeseca su bili tekuci da bi se kasnije stvorila skručena kora ohladenih stijena. Slijedecu milijardu godina površinu Mjeseca bombardiraju asteroidi koji stvaraju bažene a potisnuti materijal tvori planinske prstenove.
Kora se sa vremenom hladi a hladenjem magme nastaju mora. Lava u morima je mlada milijardu i pol godina od samoga bazena. Plast se nastavlja hladiti pa lava pri udarcima asteroida više ne može prodrijeti na povrsinu. U kosmičkom prostoru preostaju još samo manji objekti pa ksnijim manjim udarima nastaju manji krateri.
Najrasprostranjenije stijene su bazalt i anortozit sa gabrom. Minerali od kojih se sastoji tlo su piroksen, plagioklas, ilmenit i olivin. Zbog pomanjkanja kisika i nedostatka oksidacije u usporedbi sa Zemljom Mjesec ima daleko manje vrsta minerala. Mjesečeva kora je debela 60 do 100 kilometara, ispod nje lezi sloj od 1000 kilometara gustog, hladnog stijenja i u unutrašnjosti se nalazi ohlađena jezgra i to je vjerojatno razlog zašto na Mjesecu nema globalnog magnetskoga polja izuzev što su u novije vrijeme otkriveni sektori koji formiraju magnetosferne sisteme.
Međutim, naša teorija postavlja principijelno drugačiju sliku postanka Mjeseca. Suncevi ili pak zvjezdani parovi prilično su dobro zastupljeni u nasoj galaksiji. Zovu se još binarni sistemi i ima ih različitih vrsta. Spomenuo bih ovdje slučaj binarnog sustava Mizara i Altara u sazviježđu Velikoga Medvjeda.
Sirius, prividno najveća zvijezda na nocnom nebu, također ima svoga binarnoga partnera. Možemo li pretpostaviti da je naše Sunce također imalo svoga partnera i da je i ono bilo komponenta binarnoga sustava.
Mnogi vjeruju također da su onda u našem kosmosu stale djelovati kolizione sile i da se od fragmenata sunca koje je bilo partner oblikovao nas suncani sistem.
Fred Hoyle je drzao na primjer da je suncev partner vremenom eksplodirao kao supernova izbacujuci mnogo materijala od kojega se kasnije mogao formirati planetarni sustav. Mi, međutimm imamo principijelno drugaciju sliku nastanka planetarnoga sistema odnosno zemljinoga satelita: mi pretpostavljamo da je čitav nas solarni sistem bio binarni sistem u kojem suncani partner prolazi razvoj od sunca kakvog danas poznajemo preko crvenoga giganta koji svojom velicinom dolazi do rubova danasnjega solarnoga sistema da bi zavrsio svoj razvoj kao takozvana "neutronska zvijezda" koja svojom povrsinom nije veća od danasnjeg našega Mjeseca. Odatle zaključujemo, da je nas Mjesec samo taj preostatak crvenoga giganta i da je riječ zapravo o neutronskoj zvijezdi ili onome što mi zovemo neutronska zvijezda. Odatle nam se cini da bi u suvremenoj astronomiji trebalo saciniti nekoje korekcije u pogledu našega razumijevanja takozvanih neutronskih zvijezda koje su posljednji stadij u razvoju i evoluciji Sunca.
iz moje knjige VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php
FAUST VRANČIĆ
slika: internet
ŠIBENIK
Šibenik je dalmatinski grad na istocnoj obali Jadrana gdje se rijeka Krka slijeva u more. Šibenik je utemeljen dolaskom Hrvata na to područje mada je bio naseljen odranije ilirskim i romanskim elementom. Prvi puta se spominje pod svojim imenom 1066. godine u poslanici hrvatskoga kralja Petra Krešimira IV i jedno je vrijeme bio kraljevski grad. Iz tih razloga Šibenik se pokatkada imenuje "Krešimirovim gradom" kao najstariji hrvatski gard na istocnoj obali Jadrana.
Između 11. i 12. stoljeća bio je na udaru Venecije i Madarske sve do 1180. godine 1167. dobio je status grada ukazom madarskoga kralja Stefana III od Mađarske a onda kroz 13. i 15. stoljeće dolazi pod udar kako Venecije tako i Osmanlija koji su dolazili sa svoji armijama na Balkan sa Istoka, međutim nikada nije pokoren.
Padom venecijanske republike 1779. godine Šibenik dolazi pod upravu Austrougarske odnosno Habsburske monarhije. Za vrijeme Prvog svjetskog rata okupiran je od Italije, ali Rapalskim mirovnim ugovorom pripao je matici Hrvatskoj. Za vrijeme Drugog svjetskog rata okupiran je od Talijana. Grad doživljava strahovito savezničko bombardiranje kada su crkva Svetog Nikole i naselje Mandalina potpuno uništeni.
Nakon Drugog svjetskoga rata pripao je matici Hrvatskoj. Za vrijeme Domovinskoga rata Hrvatske za nezavisnost od 1991. do 1995. godine bio je pod snažnim udarom JNA, međutim je uspješno odbranjen. Grad također doživljava bombardiranje u kojem su stradali mnogi sakralni objekti dok je Katedrala Svetoga Ivana bila znatno oštećena 1991. do njene kasnije restauracije pa je takva uvrštena u UNESKOV-u listu zaštićenih spomenika kulture. Zapadno od Šibenika nalazi se Kornatski arhipelag sa negdje oko 150 otoka i morskom površinom od oko 320 kvadratnih kilometara stvarajući tako najgušći arhipelag na čitavom Mediteranu. U svijetu Šibenik je također poznat po svom Međunarodnom dječjem danu koji se u gradu održava svako ljeto.
O NJEGOVOM ŽIVOTU I DJELU
Faust Vrančić je rođen u Šibeniku oko 1551. godine, a umro je u Veneciji 17. sijecnja 1617 godine. On je umro kao što vidimo u Veneciji, ali je sahranjen u svome rodnome kraju u Dalmaciji na imanju svoje obitelji. Latinizirano on se zove Faustus Verantius a talijanizirano Faušto Veranzo. Rođen je i potekao iz ugledne familije pisaca hrvatskoga i talijanskoga podrijetla. Kao djecak pokazivao je sklonosti prema svim podrucjima znanosti, krenuo je u skolu u Veneciji dok je u Padovi pohadao tamosnji Univerzitet na kojem se usmjerio prema pitanjima prava i pravne znanosti, fizike, inzenjerstva i mehanike.
U tom smislu je i ostvario brojne kontakte sa Tyho Braheom i Johanesom Keplerom koji su tada bili vodeci umovi u prirodnoj znanosti i astronomiji. Vrančićev glavni i najznačajniji rad zove se Machinae Novae i prvi puta je publiciran u Veneciji 1595. godine a sadrzi 49 velikih slika koje se odnose na 56 masina i tehnickih koncepata. Ovaj rad je također publiciran i na hrvatskom jeziku neposredno pred početak rata u Hrvatskoj tako da se slobodno može reći da su Hrvati cekali pet stoljeća da djelo ugleda svijetlost dana na domacem jeziku.
U ovoj knjizi Vrančić je pisao o vodi i solarnoj energiji, univerzalnom satu (slika 6-7), o nekoliko tipova mlinova, poljoprivrednoj masineriji, o nekoliko tipova moštova u zavisnosti od materijala koji se koristi pri njihovoj gradnji, masineriji za ciscenje mora, i još mnogim drugim tehnickim rjesenjima. Od njih je najpopularniji takozvani Homo Volans (slika 38) koji predstavlja jedno Vrančićevo razmisljanje o padobranu. U tom smislu Vrančić je prethodio radu Leonarda Da Vicija kojem je nepravedno kasnije pripisano otkrice ovoga tehnickoga pomagala.
Vrančićeva knjiga vrlo brzo je postala toliko popularna u kulturnoj Europi i svijetu tako da je dozivjela reprinte cak i u Kini nekoliko godina kasnije. Za nas je jako vazan također i jedan biografski podatak koji se ne spominje često a taj je da je Vrančić bio prvi znanstvenik koji je napravio i testirao svoj padobran. On je 1617. godine kao 65-godišnjak dizajnirao i testirao svoj padobran skočivši sa tornja Svetoga Marka Campanile u Veneciji. Ovaj događaj prvi puta je dokumentiran 30 godina kasnije u knjizi koju je napisao John Wilkins sekretar Kraljevskoga Društva u Londonu.
Po nalogu Pape on se bavio problemima regulacije rijeke Tiber s obzirom da je Rim često bio u poplavama. On se također bavio problemima zaliha vode za grad Veneciju s obzirom na poteškoce koje se javljaju kod ovoga grada okruzenoga morem kao i pitanjima statike moštova. U tom smislu se bavio kablovskim drzacima moštova koji su prvi puta upotrebljeni u gradnji moštova tek više od dva stoljeća kasnije. To su moštovi nalik na poznati most Golden Bridge u San Francisku ili veliki most u luci Sidneya.
Konačno trebalo bi ovdje spomenuti Vrančićeve doprinose leksikografiji i filozofiji. On je bio autor petojezicnoga riječnika koji se odnosio na latinski, talijanski,njemacki, dalmatinski i madarski koji je prvi puta tiskan u Veneciji 1595. godine sa 5 tisuća pojmova koji su se odnosili za svaki jezik ponaosob. Za nas je bitno da je takozvani dalmatinski jezik bila naša čakavica koju je Vrančić zajedno sa ostalim jezicima nazvao "pet posebnih europskih jezika "(quinque nobilissimarum Europea linguarum). Isto tako posebno se bavio pitanjima onih riječi koje su ušle u hrvatski jezik iz mađarskoga i obrnuto mađarskih riječi koje su ušle u korpus hrvatskoga jezika. U tom smislu Vrančić je sacinio jednu ekstenziju svoga Riječnika koja ima ime Vocabula dalmatica quae Ungri sibi usurparunt koja je izvrsila ogroman uticaj na hrvatsku i madarsku ortografiju. Tako su Mađari prihvatili njegove savjete o upotrebi ly, ny , sz i cz. To je također bio prvi madarski riječnik koji je publiciran u Veneciji i koji je doživio cetri izdanja.
Što se pak tice historijskih i filozofskih rasprava Fausta Vrančića one su i danas pohranjene u državnim arhivama u obliku manuskripata. Još uvijek ne postoji dovoljno snage da se ti rukopisi stampaju i da dozive prvo izdanje pet stoljeća kasnije.
Za nas Hrvate od iznimne su vaznosti njegovi radovi o pravilama vladanja madarskih i slavenskih kraljeva u Dalmaciji pa onda knjige o takozvanim "madarskim stvarima", Nova logika i Kršćanska etika koje su tiskane u samo jednom izdanju u Veneciji 1616. godine. Što se pak tiče Vrančićevog uticaja na suvremene autore možda najbolje svjedoci primjer Ludwiga Wittgensteina koji je i sam bio inzenjer, a koji je priznao da je u svojim naporima u filozofiji bio pod znatnim Vrančićevim utjecajima kao što je poznati Brooklyn Tidal mill iz 17. stoljeća na Long Islandu u New Yorku, koji je jedan od najpopularnijih mlinova na svijetu, nastao tek nakon pomnoga studiranja Vrančićevih zapisa iz njegove knjige ‘’Machinae Novae’’.
PADOBRANAC
Nema nikakve sumnje u to da sam ja kao dječak jako bio obuzet vojnim naoružanjem. Razlozi tome bili su ti da je moj otac bio vojna osoba koja je poslom bila vezana za armiju i da je neposredno izvrsio veliki uticaj na mene. Mama je opeta bila kućanica koja po cijeli dan ili kuha ili posrema kuću ili ide na pazar ili usisava prašinu. Uvijek je bila nesretna zbog toga jer je dugo vremena radila kao radnica u tvornici pelina Dalmacijabilje u Dubrovniku. A otac je bio opet povučen, ozbiljan, bez suvišnih riječi, uvijek se na vrijeme dizao bez budilnika i uvijek je u isto vrijeme odlazio u krevet.
Uvijek na vrijeme ručak, uvijek na vrijeme večera, uvijek na vrijeme doručak sa bijelom knajpovom kavom u koju bi udrobio stari kruh. A ja sam čitao njegovu Vojnu enciklopediju i sasvim pouzdano znam da sam bio oduševljen, pored svim ostalih stvari, i padobranima. A u Vojnoj enciklopediji ja sam mogao citati o povijesti padobranstva, o desantima, o obuci padobranaca, o ulozi padobranskih jedinica u iskrcavanju Saveznika u Normandiji na primjer i kojesta drugoga, a onda ukoliko je to vrijeme dozvoljavalo ja bih sam pravio svoje male plasticne padobrane. Za to je bilo dovoljno da imate plasticnu vrecicu iz samoposluge pa onda bih od nje krojio pravilni kvadrat i na kvakom kutu privezao bih dugu nit konca. Bila su četiri takva kuta pa prema tome i cetri takva konca. Onda bih konce povezao zajedno pri dnu možda kojih 50 centimetara u dužini i konačno za taj konac pričvrstio jednu drvenu štipaljku za sušenje robe koje je simulirala samoga padobranca, ali i koja bi bila dodatni uteg na laganoj konstrukciji padobrana. Kada bih sve dovršio izlazio sam na ogradu moga balkona na 14. katu nebodera pa bih prepustio taj moj padobran slobodnom padu do njegova prizemljenja na našem javnom parkiralistu.
Nešto godina kasnije na predvojničkom pregledu u Splitu mene su pitali koji bih to ja rod vojske najviše volio, a koji bi prema mome mišljenju bio meni najprimjereniji. A ja sam odgovorio da bih ja volio "biti padobranac". Međutim, sam odbijem ne samo od padobranstva, nego i od svih ostalih rodova vojske jer sam se pokazao "ograničeno sposobnim" za obavljanje vojne službe.
Tek kao student ja sam se upoznao sa radovima Fausta Vrančića i prvi puta vidio njegove ideje o padobranu i njegovoj konstrukciji. Ali je onda bilo prekasno jer sam na posljednjem zdravstvenom vojnom pregledu ocjenjen kao "trajno nesposoban" za vojnu službu, ali sam kasnije svoga sina naučio konstrukciji padobrana, koja je ideja izvorno bila izmišljotina jednog našeg slavnog zemljaka.
iz moje knjige VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php
MATIJA VLAČIĆ ILIRIK
slika: internet
VLAČIĆEV LABIN
Kako je Matija Vlačić Ilirik iz istarskog Labina to ćemo rijeti nekoliko riječi i o ovom istarskom gradu.
Labin je grad u jugoistocnoj Istri nekih 1,5 kilometara od morske obale. Sastoji se od starog naselja Labina koji se nalazi na uzvisini od 320 metara i rudarskog Podlabina. Labin ima možda oko 6-7 tisuća stanovnika. Zbog velikih podzemnih ugljenokopa slikovita jezgra starog grada u Labinu bila je izložena urusavanju.
Prestankom vađenja ugljena u zonama ispod starog grada obustavljeno je slijeganje tla. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća bila je u toku obnova i revitalizacija starog grada. Restaurirane su rodna kuća Matije Vlačića, nekadašnje središte "Labinske republike" i druge historijski i arhitektonski vrijedne zgrade.
U Labinu se od 1970. godine održava Mediteranski kiparski simpozij u kamenu; podno grada u Dubravi nalazi se park kamene skulpture. U Labinu je tvornica termičkih uređaja. Labin je u prethistorijsko doba liburnsko naselje Albona, Alvona, a u rimsko doba municipij.
Po Konstantinu Porfirogenetu stara hrvatska država dopirala je do Labina. Od 1420. do 1797. nalazio se pod vlašću Mletaka proživljavajući otada dalje sudbinu ostale Istre.
O NJEGOVOM ŽIVOTU
Matija Vlačić Ilirik ili latinizirano Matthias Flacius Illyricus bio je hrvatski crkveni povjesnicar, protestantski teolog I lingvist. Rođen je 3.3.1520. u Labinu u Istri, a umro je 11. 3.1579. u Frankfurtu na Majni. Već kao mladić na školovanju u Veneciji pod utjecajem fra Balde Lupetine oduševio se za protestantizam. Polazi 1539. na studije u Basel, Tubingen Wittenberg. Postaje magister 1544. a uskoro i profesor hebrejskog i grckog jezika na sveučilištu u Wittenbergu. Tu stupa u bliži kontakt sa prvacima reformacije: Luther ga zove "čovjekom velike vjere i vrlo poznatim među našima", a Melancton piše predgovor za njegov prvi teološki spis "O riječi vjere", De vocabulo fidei, koji je tiskan 1549.
Uskoro Vlačić dolazi u sukob s nekim protestantskim teolozima koji su nakon Lutherove smrti u tzv Augsburskim i Leipziskom interimu pristali na kompromis s Rimom te kreće 1549. u Magdeburg. Stavlja se na čelo idejne borbe protiv pape, cara i pomirljive stranke među protestantima. U luteranskom pokretu nastale su dvije struje: filipisti pristaše Philippa Melanchtona koji su se pokorili drzavnoj vlasti i "flacijanisti" koji su bili pristase Vlačića ili "gnoseoluterani" koji su dobili naziv po lutherovoj teoriji spoznaje i oni su pruzili otpor drzavnoj vlasti. Dok carski maršal Mauricije Saksonski opsjeda Magdeburg Vlačić piše i štampa propagandne spise kojima podrzava moral u gradu i koje ubacuje u neprijateljsku vojsku.
Godine 1557.-1561. bio je Vlačić profesor teologije i hebrejskog jezika na sveucilistu u Jeni i crkveni superintendant Tiringije, ali i tu dolazi u sukob zbog svog deterministickog stava, seli u Regensburg u kojem živi od 1562. do 1566. zatim živi kao prognanik u Antwerpenu i Strasbourgu 1567. Zbog svoje nepopustljivosti prisiljen je i otamo otići pa se na kraju seli 1573. u Frankfurt na Majni gdje je u bijedi i umro."Tuđinac i Slaven" koji se čitava života borio protiv Rima, a zvali su ga "Ahilom čistog luteranstva", Vlačić se u okviru njemačke reformacije razvio kao jedna od najznačajnijih osobnosti zastupajući Lutherov nauk o milosti u gotovo fatalističkoj formulaciji. Svagda borben, nikada nije odstupio od svojih načela i usudio se napasti čak i Melanchtona koji ga je zbog toga nazvao "iliriskom zmijom". Vlačić je napisao oko dvije stotine radova najvećim dijelom na latinskom jeziku.
Djelo ‘’Katalog svjedoka istine’’, ‘’Catalogus testium veritatis’’, Vlačić je pisao u Magdeburgu 1553.-55., a izdao u Baselu 1556. Tu navodi kao preteče reformacije crkvene pisce i druge autoritete koji su prije XVI stoljeća "dizali svoj glas protiv rimskog pontifeksa i zabluda papizma". U Megdeburgu je zamislio i organizirao suradnicki kolegij za monumentalnu crkvenu povijest Magdeburske centurije, Eclesiastica Historia, Centuriae Magdenburgenses, u trinaest knjiga objavljene u Baselu 1559-1574. Svaka knjiga obuhvaća jedno stoljeće, odatle naziv djela. Vlačić je jedan od glavnih pisaca ove prve tiskane, planski i kritički obrađene povijesti crkve do 1300. U Jeni i Regensburgu napisao je ‘’Ključ svetog pisma’’, ‘’Clavis Asripturae sacrae’’, izdane 1567., prvi enciklopedijski i hermeneuticki riječnik Biblije u kojemu je postavio nacelo da je povijest temelj naučavanja. U Kljucu i drugim djelima nalazi se Vlačićeve sistematske lingvističke rasprave.
U rukopisu su ostali etimoni za četri glavna jezika: grčki, latinski, njemački i "ilirski". Svi Vlačićevi spisi prožeti su filozofskim razmatranjima, posebno se pozabavio filozofijom u raspravi o ‘’Ciljevima teologije i svjetovnih znanosti’’.
Pripisuje mu se i rasprava iz logike dijalektička paralipomena u kojoj ukazuje na važnost srednjeg pojma u silogizmu. Autobiografski Vlačićevi spisi govore o njegovoj povezanosti sa domovinom. Neko vrijeme bio je u vezi sa suradnicima hrvatske protestantske tiskare u Urachu. Godine 1563. putuje u Štajersku, Kranjsku i Istru. Bavio se mišlju da u Regensburgu ili Celovcu, a možda i u Ljubljani otvori protestantsku školu u kojoj bi se predavalo ilirskim jezikom.
U protestantizmu Vlačić vidi ideju koja bi mogla vjerski približiti sve južne Slavene uključujući tu i muslimane. Njegovu poslanicu P.P. Vergeriju preveo je Primož Trubar na slovenski 1550. Postoji mišljenje da je Vlačić autor dvaju manjih polemičkih spisa na hrvatskom jeziku, koji su tiskani u višejezičnim djelima i to u Padovi 1555, i Regensburgu 1566.
MAGDEBURŠKE CENTURIJE
To je velika crkvena povijest podjeljena u 13. stoljeća koja završava godinom 1298. Prvi puta je tiskana 1559. do 1574. Godine, a sastavilo ju je nekoliko luteranskih svećenika iz Magdeburga koji su bili poznati pod imenom Magdeburški centurioni. Glavni centurio bio je naš veliki filozof Matija Vlačić Ilirik. Prema nekim autorima osnovne intencije ovih centurija mogle bi se svesti na osporavanje autoriteta papinstva i Pape koji je proglasen anti-kristom.
Osnovni i glavni pokretač ove velike crkvene povijesti bio je Matija Vlačić koji se brinuo oko cijele organizacije ovoga velikoga posla. On se latinizirano nazivao Flacius, ali je također bio poznat i kao Francovich, a iz zemlje iz koje dolazi po svome rođenju kao Illiricus jer je bio iz Istre.
Najranije 1553. godine Vlačić je pronašao patrone koji su mogli dati financijsku podršku za ovu crkvenu historiju o kojoj je riječ kojom se pokusava pokazati kako Vlačić navodi, "početak, razvoj i nepristojni oblik Antikrista".
Njemačke princeze, posebno bogata vlastela iz Augsburga i Nuremberga sirokogrudno su pomogli ovaj Vlačićev projekat. Puno je Vlačić putovao Njemačkom prikupljajuci neophodan materijal dok je njegov suradnik Marcus Wagner iz Weimara u blizini Gotha istraživao biblioteke Austrije, Bavarske, Skotske i Danske iz istih razloga prikupljanja neophodne teoretske grade za veliku trinaeštotomnu enciklopediju.
Istraživači posebno danas naglašavaju važnost cripto-protestanta Caspara von Nydbrucka koji je bio carski savjetnik i direktor Imperijalne biblioteke u Beču koji je imao izniman uticaj diljem čitave Europe i čiji utjecaj je također vidan i u ovoj velikoj crkvenoj povijesti. Možda bi također trebalo spomenuti i neke druge jako važne i utjecajne suradnike, a to su bili: John Wigand (1523.-1587.), koji je bio superintendant u Magdeburgu, Matthew Judex( 1528. -1576.) koji je bio svećenik u Magdeburgu, Basil Faber (1525.-1576.) koji je bio filozof i humanist, Martin Copus koji je bio lijecnik ali koji je istovremeno obnašao poslove Direktora drzavnog Trezora i Eblinek Alman gradanih iz Magdeburga kao i drugi brojni filozofi i uticajni ljudi Njemacke.
Prvo izdanje ove crkvene povijesti u 13 tomova pojavilo se 1559. do 1574. godine. U godini 1624 tiskana je kompletna edicija Centurija u 6 tomova i ona je tiskana u Baselu zahvaljujuci Louisu Luciusu koji je uveo neke nove momente i sacinio modifikacije teksta u duhu kalvinizma. Trece izdanje pojavilo se u Nurembergu 1757. do 1765. ali nije otislo dalje od petog stoljeća.Da bismo otprilike vidjeli kako izgleda sadrzaj ovih Vlačićevih Centurija možda je najinteresantnije pogledati sadrzaj Quarta Centuria iz 1560: prvo se odaje poštovanje kraljici Elizabeti, glavna stajalista oko glavnih događaja stoljeća, širenje crkve, proganjanje i mir sa crkvom u doba Dioklecijana i Maximiana, crkveno učenje i njegova povijest, hereze, rituali i ceremonije, crkvena disciplina i vlast, sizme i kontroverzije, koncili, najznacajniji biskupi i doktori, najošporavaniji heretici, čuda i čudnovati događaji, političke relacije prema Jevrejima, druge nekršćanske religije, politicke promjene i konačno indexi knjiga i opći indexi pojmova.
Nema nikakve sumnje da je ova povijest crkve bila napravljena sa jednom enormnom požrtvovnošću i odanošću stvarima protestantizma i da je rađena sa jednom ogromnom vjerom u ispravnost vlastitih stajališta tim više što su u njenom nastajanju sudjelovali najznacajniji znanstvenici i povjesničari Njemačke i Magdeburga. Po tome kao i po svome opsegu ona se ne razlikuje od sličnih povijest Katoličke Crkve kao što je na primjer velika povijest Crkve, koja je kod nas tiskana u izdanju Kršćanske sadašnjosti
iz moje knjige VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php
FRANE PETRIĆ ILI O SVJETLOSTI
slika: internet
OTOK CRES
Otok Cres otok je u vanjskom nizu Kvarnerske otocne skupine. Obala njegova je dosta slabo razvedena. Na zapadnoj su obali veći zaljevi Creska luka, Valun, Martinscica i luka Ustrine, a na istočnoj zaljev Koromacna.
Od otoka Lošinja odvojen je uskim umjetnim prolazom koji se zove Osorski tjesnac. U srednjem dijelu otoka Cresa izdvaja se prostrano Vransko jezero. Vransko jezero snabdijeva vodom gradić Cres i otok Lošinj.
Uz obalu izbijaju mnogobrojna podmorska vrela takozvane vrulje. Najveći broj naselja leži na zapadnoj strani otoka. Glavno naselje je istoimeni gradić Cres. Uz poljoprivredne proizvode kao ulje, vino i povrće znatnu privrednu važnost ima ovcarstvo i ribarstvo. Postoji i tvornica trikotaze u Cresu, a ribljih konzerva u Cresu i Martinscici. U okolici Osora dobija se kvalitetni građevinski kamen.
Od početka sedamdesetih godina posebno se razvija turizam što je od znatne važnosti za ozivljavanje života na otoku, a brodska i trajektna veza omogućuje povezivanje otoka sa kopnom, a isto tako uzdužna cesta od Porozine preko Osora povezuje otoke Cres i Lošinj.
Otok Cres nastanjen je od prethistorijskog doba, a najpoznatiji su najstariji stanovnici Liburni. U antičkim grčim izvorima nalazi se naziv Apsyrtides za otok Cres i Lošinj. Za Rimljana javlja se naziv Crexa, Crexi. Nakon propasti Zapadnorimskog carstva Cres dolazi pod Bizant.
Potkraj X stoljeća nalazi se kratko vrijeme u vlasti hrvatskih vladara. Vjerojatno iz 11. stoljeća potječe Valunska ploča, najstariji hrvatski spomenik na otoku, pisan glagoljicom. Od 1000. do 1358. godine otok drže Mlečani, a onda dolazi pod vlast hrvatsko-ugarskih vladara. Od 1409. do kraja Prvog svjetskog rata nekoliko puta mijenja gospodare. 1920. Rapalskim ugovorom pripao je Italiji a od 1945. godine pridružen je Matici domovini, a tako je i danas.
Gradić Cres, pak, glavni je turistički centar otoka. U gradiću je tvornica ribljih konzervi, trikotaže i manje brodogradilište. Sačuvana je gotičko renesansna crkva iz 15. stoljeća s odvojenim zvonikom iz 16. stoljeća, venecijansko gotička palaca Petris iz 15. stoljeća, gradska kula sa satom iz 16. stoljeća.
Osim brojnih sakralnih i profanih spomenika sačuvani su dijelovi starih gradskih zidina, obrambene kule i ulazna vrata. Naseljen je od prethistorijskog doba, a za vrijeme rimske vlasti postaje naselje.
Novo srednjovjekovno naselje dobija 1332. godine i svoj statut, a 1459. postaje središte mletačke uprave za otoke Cres i Lošinj. Danas je poznat turisticki gradić.
UKRATKO O FRANI PETRIĆU
Također se još zove Petris i Petrisevic, a latinizirano Franciscus Patricius, a talijanizirano Francesco Patrizi.
Jedan je od najvećih renesansnih filozofa rođen u Cresu 25.4.1529., a umro je u Rimu 7.2.1597. godine. Međutim, on je kao i njegova obitelj porijeklom iz Bosne. Navodno da su Petrići bjezali pred Turskom najezdom i na koncu se nastanili na Cresu. Kao desetogodisnji dječak sudjeluje sa stricem Ivanom Jurjem, zapovjednikom galije, u ratu protiv Turaka u našim i grckim vodama.
U početku je samouk, a kasnije se školuje u Mlecima na trgovačkoj školi, u Ingolstatu pod pokroviteljstvom rođaka Matije Vlačića, zatim studira u Padovi, prvo medicinu pa filozofiju.
Luta po Italiji, provodi sedam godina na otoku Cipru kao upravitelj imanja. Vrativši se boravi u Veneciji, Padovi, Genovi, Barceloni baveći se neuspješno trgovinom, novčanim posudbama i izdavanjem knjiga.
Petnaest godina provodi u Ferrari predavajući Platonovu filozofiju na tamošnjem Sveučilištu. Postaje član mnogih talijanskih akademija.
Godine 1592. na poziv pape Klementa VIII polazi u Rim da preuzme katedru Platonske filozofije. Tu, nakon pet godina napornog rada umire, a pokopan je u crkvi svetog Onofrija u grobnici Torquata Tassa sa kojim je polemizirao oko estetičkih stavova.
Prema obiteljskoj legendi Petrići su bili doselili iz Bosne bježeći pred Turcima. Mletačka vlast 1563. Međutim, naziva Petriće Hrvatima, a sam je Frane Petrić za studija u Padovi bio dva puta vijećnik studenata iz Dalmacije. Pred samu smrt zatražio je da ga prime za pravog člana-bratima zbora svetog Jeronima u Rimu pri čemu je morao dokazati, da je podrijetlom iz ilirskih krajeva i da poznaje hrvatski jezik.
Šezdeset Petrićevih djela, što objavljenih što u rukopisu, govore o golemoj raznovrsnosti i zahvaćaju područje filozofije, književnosti, povijesti, teorije glazbe, vojništva, matematike, zvjezdoznanstva, meteorologije, oceanografije i medicine.
Pisao je na latinskom i talijanskom te prevodio sa grčkog na latinski Prokla, Filopona, apokrifne tekstove Zoroastra i Hermesa Trismegista. Najznačajniji je Petrić kao filozof i on se razvijao u atmosferi progona i oporbe.
Venecija je nepokornim Petrićima natrpala grijeh hereze. Ujak Petrićev optužen je kao luteran i osuden je na doživotnu robiju i napokon utopljen u moru. Otac njegov Stjepan, gradski sudac, osuđen je na izgon iz grada i do smrti ostaje u progonstvu.
Glavno djelo Pertića jest ‘’Nova sveopća filozofija’’ i ona je naišla na veoma oštru kritiku ortodoksnih teologa i crkvenih krugova i dolazi na Index zabranjenih knjiga.
Samog je pisca od progona zaštitilo prijateljstvo sa papom Klementom VIII. Petrićeva knjiga ‘’Nova sveopća filozofija’’ nastala je 1591. godine i tiskana je prvi puta u Ferrari. Po tome se kao i po svome radu ‘’La citta felice’’ Petrić ne razlikuje mnogo od drugog velikog bosanskoga pisca, Hasana Kafi Pruščaka, koji predstavlja najznačajniju ličnost u znanstveno-književnom i intelektualnom životu bosanskih muslimana posljednjih decenija 16. i početkom 17. stoljeća.
Slično kao i Petrić Hasan Kafi Pruščak svoje je istaknuto mjesto u kulturnoj povijesti Bosne svoga vremena stekao svojim plodnim i mnogostrukim znanstveno-književnim i kulturnoprosvjetnim radom kao i svojim zadužbinama od kojih neke i danas poštoje.
U tom smislu Kafijevo djelo pod imenom ‘’Usul al-hikam fi nizam al-alam’’ ili u prijevodu ‘’Temelji mudrosti o uređenju svijeta’’, koje je nastalo u Prušću 1596. Godine, dakle, svega 5 godina kasnije, nego što je Petrićeva ‘’Sveopća filozofija’’ gotovo da sasvim jasno pokazuju teoretsku i filozofsku preokupiranost obojice filozofa, koja je toliko začuđujuće srodna da se danas ne možemo oteti dojmu da je riječ o ljudima koji potječu iz istog kulturnoga i zavičajnog kruga. Međutim, ima također i autora koji smatraju da je ta srodnost Petrića i Pruščaka prije stvar vremena Renesanse, koje je nosilo nove i originalne ideje u svome osamostaljivanju u odnosu na antičke i srednjovjekovne autoritete, da je Petrić u bitnome ostao vezan za svoj rodni Cres, a kasnije za Italiju, odnosno, za Mediteran iz kojega je potekao i kojemu je žrtvovao cijeli svoj život i svoj teoretski i filozofski rad.
O SVJETLOSTI
Evo, danas, nam je progovoriti o velikom Frani Petriću i njegovoj ‘’Sveopćoj novoj filozofiji’’, koja predstavlja, zapravo, kamen medas za sve daljnje prirodne filozofije u Hrvata.
Isto tako mogli bismo rijeti da taj interes Hrvata za vlastitu filozofiju treba što više njegovati i na tom interesu što više nastojati i tako-reći popularizirati, jer se u ovom dobu sporta i masovne kulture može izgubiti svaki uvid na ta velika pregnuća naših ljudi koji su kroz teška stoljeća nosili i gurali filozofsku misao dalje i bez cijeg udjela nije moguće razumjeti razvoj zapadne znanosti i filozofije u Europi.
Međutim, čini nam se da danas stvari stoje drugačije i da se u domeni povijesti znanosti i filozofije javljaju mnogi imitatori, prevaranti i šarlatani koji hoće uniziti naš doprinos svjetskoj obrazovanosti i to među Hrvatima samim i to baš prema riječima: ‘’Tu sei molto attiva:d’inverno pattini sul ghiacco, in primavera giochi a tennis, poi fai parte della squadra di pallacanestro, e adesso scopriamo le tue ambizioni letterarie’’.
Onda možemo zamisliti kakve su im te literarne ambicije i koliku one vrijednost imadu i kako pogubno mogu utjecati na još nejake duše naših mladića i djevojaka kojima bi prva životna zadaća bila ovladavanje prirodnim spoznajama i znanjima kako bi postigli mir kreposna i slobodna života.
A da je tome tako, najbolje nam pokazuje slučaj Petrićeve ‘’Nove sveopće filozofije”, jer se u Hrvata čekalo gotovo četiri stoljeća na objavljivanje našeg prijevoda ove filozofije te kao da nije postojao interes od ranije da ovo djelo ugleda svjetlost dana, kada za to bijaše vrijeme nego, kako rekosmo, ostadosmo u neznanju za mnoga stoljeća i prošto vapismo za jednim relevantnim prijevodom ovog našeg učitelja u Rimu koji učase mnoge pa i jednog Giordana Bruna, koji opet Petriću duguje mnogo, ali o njemu reče sve najgore.
Naime, pošto je danas tri izdanja ovog Petrićevog djela, prvo izdanje ‘’Nove sveopće filozofije” izdano je u Ferrari godine 1591., drugo u Veneciji 1593., a treće hrvatsko izdanje u Zagrebu 1979. godine i to sa nekim manjim razlikama i ovdje valja istaknuti da je ovo treće zagrebačko izdanje prvo izdanje ovog Petrićevog djela na jedan živi jezik i mi danas znamo koliko je doprinos Petrića europskoj filozofijskoj misli, koliko je taj doprinos velik i značajan da nam se čini da nas Petrić zaslužuje i više, nego što je slučaj.
Ja sam ime Frana Petrića ili latinizirano Franciscusa Patriciusa i njegovu ‘’Nuova de Universis Philosophia’’ već ranije spominjao u kontekstu spora, rasprava i polemika o tome tko je zapravo otkrivač infinitezimalnog računa, koji spor datira još od 18. stoljeća kroz spor o prvenstvu između Newtona i Leibniza.
Ova, vjerojatno najslavnija kontroverzija u povijesti znanosti, može biti jedinstvena i po tome što niti Hrvati nisu nje pošteđeni i to upravo s obzirom na presudne utjecaje mislilaca talijanske renesanse među kojima i našeg Frana Petriia prema literaturi i filozofiji neoplatoničara sa Camebridge-a.
A da je tome tako dovoljno, je kritički sagledati prva poglavlja takozvane Petrićeve ‘’Pancosmie’’ gdje se raspravlja o fizičkom prostoru, o matematičkom prostoru i djelovanjima među njima i beskonačnosti i u kojima knjigama ne samo što se objašnjavaju i pretresaju počela tijelesnog svijeta, nego se ona potkrepljuju i geometrijskim dokazima, a izlaze se i ustroj i tvorba cijelog tog svijeta.
Tako ovdje Petrić raspravlja o prostoru, kontinuumu, beskonačnosti, geometriji, aritmetici, simetriji, paralelnim linijama, nagibnim linijama, pravim linijama koje se doticu i još mnogim drugim pitanjima tako da danas upravo začudno djeluje kako je ovdje posrijedi jedno posve aktualno mišljenje, koje kani modernim rješenjima tako da već slobodno možemo našeg Franu Petrića shvatiti prethodnikom jednog Sakijerija, Rimana i Lobocevskog, a s obzirom na pitanje utjecaja na neoplatonicare sa Camebridge-a i prethodnikom jednog Issaca Barowa, Newtona I Leibniza.
Što ga možemo reći da ovo Petrićevo djelo predstavlja svojevrstan reprezentativni lik znanstveno sintetičkog izraza renesansne filozofije koja nosi svo to bogatstvo kulturno-povijesne prošlosti na način da otvara i nove vidike kojima će se kretati filozofski i znanstveni duh prema novovjekovnim strujanjima i nadolazeci novi rad.
Sam naslov ‘’Nuova de Universis philosophia’’ ukazuje, zapravo, na to da se radi o nečem novom u našem poimanju svijeta što i sam Petrić u predgovoru naglašava pišući, da se radi o "raspravi kakvu nitko prije njega nije sastavio", odnosno, da je riječ o djelu "koje je divljenja doštojno po obilju predmeta, drevnoj novini, raznovrsnosti dokaza, istini, neobičnosti i učestalosti metoda, po sustavnom poretku, postojanosti razloga, težini sudova, sažetosti izrijeka i jasnoći riječi".
Radi se, dakle, o jednom posve novom utemeljenju filozofije koje ide daleko dalje od njegovih prethodnika platonika poput Marsiglia Ficina ili Picca della Mirandole ili Telesija, jer je kod Petrića za razliku od drugih kod kojih je Bog nešto nadosjetno i daleko od nas u odvojenom svijetu, Bog harmonije iz koje rezultira sva ljepota i stvaralaštvo, te je prema tome Bog u cijelom svijetu nazočan i kod stvaraoca i kod stvorenog, duševna supstancija potencijalno nazočna u svemu onom najmanjem kao i najvećem, upravo apsolutno imanentan.
Jedan nepromjenjiv zasvagda stvoreni svijet bio bi, prema Petrićevom mišljenju, mrtav univerzum. Živi i živući univerzum mora u svojoj unutrašnjosti predstavljati proces postojane promjenjivosti. U ideji od "jednog sve", ab uno omnia, ili od "jednoga prvotna jednoca", ab uno unitas primaria, znači upravo "svejedinstvo", unomnia, stvari i oblika, materije i duha a to će reći jedan životni dah koji sve pokreće i prema kojem sve jest to što jest.
Ili kao što Petrić kaže: "Prije Prvoga ništa, Poslije Prvog sve, Sve od počela, Od Jednog sve, Od dobroga sve, Od Boga jedno-trojednog sve, Bog Dobro, Jedno, Počelo, Prvo – sve je to isto, Od Jednog prvotna Jednoca, Od prvotne Jednoce sve ostale jednoce, Od jednoca biti, Od biti životi, Od života umovi, Od umova duše, Od dusa naravi, Od naravi svojstva, Od svojstava oblici, Od oblika tijela, A sve je to u prostoru, Sve je to u svijetlosti, Sve je to u toplini, S pomocu njih pripravlja se povratak Bogu, To nek bude istinski cilj i svrha ove naše Filozofije."
Bitak je jedan i očituje se u svemu bivstvujućem, a to se bivstvujuće pokreće u svesvjetlu: "Svjetlo i svjetlost je Zoroastrov životni oganj". Panaugia - to ime jednog od četiri problematski odijeljenih područja Petrićeve Nove Sveopce filozofije nosi adekvatno grčko nazivlje, a to prvo je Panaugia i taj je pojam posuđen od Filona Aleksandrijskog, a prevodimo ga danas na hrvatski jezik riječju "svesvjetlost".
Dakle, svjetlost je ovdje mišljena kao osnovica svega što jest i postoji identitet svjetlosti, topline i svjetske duše kao identicnih faktora sveukupne zbilje.
U početku izlaganja svoje filozofije Petrić ističe po čemu se filozofska misao razlikuje od svega drugog ljudskog spoznavanja i znanja, pa stoga i njen početak mora biti drugačiji negoli spoznaje kakvih iskustvenih znanosti i nauka; Philosophia, studium est sapientiae, Sapientia, universitatis est cognitio;Filozofija je učenje mudrosti.
Mudrost je spoznaja Sveukupnosti; Sveukupnost svih stvari zasniva se na poretku, Rerum universitas ,constat ordine. I upravo ta spoznaja sveukupnosti, ta misao cjeline našeg znanja osnovna je karakteristika svekolikog filozofskog mišljenja. Stoga Petrić kaže: ‘’Philosophia ergo, lucis, luminis, admirationis, contemplationis proles est verissima, Filozofija je dakle najistinskije čedo svjetla, svijetlosti, divljenja, razmisljanja’’. Pa i ova svesvjetlost ima svoj izvor u prvoj svjetlosti, lux prima ili prasvjetlosti.
Sveukupno svjetlo ima, dakle, izvorište od jednog prvotnog, bezgraničnog svjetla koje Petrić nazivlje empirej, a to je jedan drugi svijet prvotniji od kojeg potječe sve, sam je bestjelesan i od njega je sve tjelesno, svaka se množina rada od Jednoce, pa stoga sve proizlazi iz Jednog, a ta je jednoca prasvjetlo.
Prasvjetlo obasjava čitav svjetki prostor ili kao što Petrić kaže: "sve svjetlosti potječu od nebeskog svjetla, a ono se po Zoroastru naziva empirej, a po Filonu panaugia" i nešto dalje :"Po mnjenju Platonova slusatelja, svjetlost biljne duše potječe od osjetne svjetlosti. A ta opet od svjetlosti uma, a ta od beskrajnog svjetla prvotnog uma."
To se prvotno svjetlo ocima ne vidi nego tek duhom poima, a u iskustvenom svijetu vid je osnovno spoznajno izvorište, a odatle se spoznaja svjetla uzdiže do Oca sve svjetlosti od kojeg sve potječe i kojemu se sve vraća.
Vidimo ovdje, dakle, da se ovo Petrićevo mišljenje razlikuje od teorija kakve su bile razvijane u antickoj Grckoj, recimo kod Aristotela, pa i od onih teorija kakve nalazimo kasnije kod muslimanskih mislilaca koji su radili u pravcu razvoja geometrijske optike u srednjem vijeku. Isto tako, ovo se mišljenje razlikuje od kasnije vrlo uticajne teorije svjetlosti kakvu je formulirao Newton na primjer, a onda dodatno preinacio Albert Einstein u 20. stoljeću. Jer prema Newtonu o svjetlosti se može drugačije govoriti.
Na temelju njegovih eksperimenata refrakcije svjetla kroz staklenu prizmu on zaključuje da se bijelo svjetlo sastoji od zraka različitog indeksa loma i da je boja svojstvo svjetla, a ne svojstvo koje dolazi od refrakcije kroz materiju pa je tako Newton svjetlo poimao kao roj čestica koje se kreću u vakumu određenom brzinom.
Kasnija je teorija Einsteina tome pridodala svoje poimanje svjetlosti u smislu paketa energije ili fotona i ta teorija danas suvereno vlada našim poimanjima prirode svjetlosti. Mi, međutim, još smo daleko od toga da možemo dati ispravan odgovor na pitanje o svjetlosti pogotovo, ako imamo u vidu filozofije kao onu Petrićevu jer tamo gdje prirodne znanosti, gdje znanost uopće zastaje pred stvarima i problemima i ne može više ići dalje zato što dalje od te točke ne ide ne samo njeno tumačenje već čak niti principi njenog tumačenja tu u stvari filozofija preuzima stvari i probleme i razmatra ih na svoj način, na način koji je sasvim različit od onog kojeg primjenjuje znanost. Jer znanosti objašnjavaju stvari u odnosu jednih prema drugima, ali svagda ostavljaju nešto neobjašnjenim.
U matematici to su na primjer prostor i vrijeme, u fizici, mehanici i kemiji to su materija, kvalitet, prvobitne sile, prirodni zakoni, u botanici i zoologiji to su raznovrsnost vrsta i sam život, u povijesti to je ljudski rod sa svim svojim osobinama mišljenja I htijenja.
Filozofiji , međutim, svojsveno jest da ništa ne pretpostavlja kao poznato već joj je sve u istoj mjeri strano i za nju je problem ne samo odnosi pojava već i same pojave pa i sama logicka struktura zgrade znanja dok se znanosti zadovoljavaju da sve svedu na relacije i odnose. Jer, kao što rekosmo, upravo ono što znanosti pretpostavljaju, što stavljaju u temelje svojih objašnjenja i postavljaju kao svoju granicu, jest pravi problem filozofije koja, prema tome, tamo počinje gdje znanosti prestaju.
Tako je i u pitanju svjetlosti, jer sadržaj znanosti jest svagda međusobni odnos pojava svijeta, međutim, nije pitanje ZAŠTO koje važi i znači samo na temelju ovog osnovnog načela.
Dokazi odnosa među pojavama u znanostima zove se objašnjenje. Prema tome, objašnjenje nikada ne ide dalje, ono se ograničava na to da pokaže predstave u uzajamnom odnosu oblika. Ako je objašnjenje dotle doprlo onda se dalje ne može pitati zašto jest dokazani odnos i to jest onda ono što se upravo i ne može drugačije predstaviti, što će reći da je on forma svake spoznaje.
Svako objašnjenje koje ne upućuje na neki odnos za koji se dalje ne može traziti nikakvo zašto ostaje pri nekoj pretpostavljenoj biti, nečemu nejasnom na čemu mora najzad da se zaustavi svako prirodoznanstveno objašnjenje. Ako tako promatramo stvari onda vidimo da ove nove i posve moderne teorije svjetlosti zapravo možemo shvatiti zabludama, kada se poricuci životne sile i sile svesvjetlosti hoće objasniti pojave života i svekolikog svijeta fizikalnim i kemijskim silama ili mehaničkim djelovanjem materije, polozaja, oblika i kretanja "izmastanih atoma". Sukladno tome, čak bi svetlost bila nekakvo mehaničko titranje ili čak gibanje imaginarnog etera koji se u tom cilju postulira i koji, kako bi to Schopenhauer rekao, "udara po zjenici gdje onda na primjer 483 bilijuna udaraca u sekundi daju crvenu boju, a 727 bilijuna udaraca ljubičasti itd. Onda bi, zar ne, ljudi slijepi za boje bili oni koji te udarce ne mogu da broje?’’
Takve grube, mehaničke, demokritske tupave i zaista čvornovate teorije su zbilja dostojne ljudi koji, pedeset godina poslije Goetheova ‘’Učenja o bojama’’ još vjeruju neutronima homogene svjetlosti i koji se ne stide da to kažu. No oni će iskusiti da ono što se djetetu, Demokritu ,oprasta da se to ne može oprostiti zrelom čovjeku. Mogli bi oni jednom i sramno da završe, ali u tom slučaju svatko se na prstima odatle udaljuje praveći se kao da tu nije ni bio."
Petrićeva se metafizika prirode suprotstavlja ovoj znanstvenoj slici i Petrić prije svega kritički raspravlja o Aristotelu. On smatra da je neodrživa Aristotelova znanost o elementima kao jednostavnim tjelešcima. Ta jednostavna tjelešca postaju prema njegovoj Novoj filozofiji jednostavna općena svojstva koja su osnovica svim posebnim prirodnim stvarima kao svjetlo, toplina, prostor i tekucina. Međutim, o svjetlosti treba razmisljati drugačije u smislu kojeg Petrić ističe kao : "Od svjetla I svjetlosti ni jedna stvar nije ni ljepša ni radosnija" ili na jednom drugom mjestu: "A cijeli je ovaj naš svijet, sudioništvom u svjetlosti, i vidljiv i lijep."
"Od svjetla, velim, kaže Petrić, koje je slika samoga Boga i njegove dobrote, koje obasjava sve podrucje iznad svijeta, sve ono što je okolo svijeta i ono što je od svijeta, koje se po svemu proteze, svime se razlijeva, sve prozima. Prozimajuci sve, ono oblikuje i tvori.
Sve ozivljava. Sve sadržava. Sve odrzava. Sve okuplja. Sve ujedinjuje. Sve razdvaja. Sve stvari koje jesu ili svijetle ili griju ili zive ili postaju ili se hrane ili rastu ili se usavrsavaju ili se gibaju- sve njih sebi svraća. Svraćene prociscava. Sve usavrsava. Sve obnavlja. Sve uščuvava te cini da ne isceznu u ništa. Svih je stvari i broj i mjera.
Svjetlo je najčistije od svih stvari. Nepromijenjeno, nepromjenjivo, neizmjesano, neizmjesljivo, neukroćeno, neukrotljivo. Ničim nije oskudno. Svime je bogato. Željeno od sviju, svima poželjno. Ures nebesa. Ures svih tijela. Nakit svijeta. Ljepota svijeta. Radost svijeta. Smijeh svijeta. Od njega pogledu nije ništa milije. Ništa duši radosnije. Ništa životu pogodnije. Ništa spoznaje doličnije. Ništa korisnije za djelovanje. Bez njega bi sve počivalo u tmini, samo sebi ničtetno, a nama nepoznato. Stoga to svjetlo (lux) (jest) prvotni uzrok svega razmičljanja."
Nač veliki Frane Petrić stoji sa svojom Novom sveopcom filozofijom na prijelazu svjetova i usao je u europsku povijest filozofije kao osebujni i dosljedni filozof koji se suprotstavljao tradicionalnim oblicima mišljenja.
Njegova borba za slobodu individualnog mišljenja i djelovanja, njegov hrabri stav spram prezivjele filozofske I znanstvene tradicije osebujna je karakteristika ovog, slobodno bismo mogli reći, jednog od vodećih renesansnih mislilaca. Stoga ne iznenađuje da u svojoj borbi sa autoritetima, a za autonomiju filozofskog znanja i slobodu mišljenja on učenje koje se pokriva tradicijom i starim autoritetima naziva nazoviučenjem. I kao da nam ponavlja Mateja : "Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog".
iz moje knjige VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php
KAKO JE MARKO POLO HRVAT?
slika: digital art
DUBROVAČKA RAŠTIKA I KINESKI KUPUS ILI PRIČA O TOME KAKO JE MARKO POLO HRVAT
Bijaše se dogodilo da se ja oženim Boženkom Sušil, jer imadoh jednu lijepu biblioteku u Zagrebu koja bijaše mojom priručnom bibliotekom. Ali se isto dogodi da se sa vremenom ta biblioteka raspe na sve strane pa kod moje sestre ostadoše samo još nekoji primjeci rijetke knjige. I tako se ja oženim gospođom Sušilo, a ona mi za uzvrat dobavi ostatak bibiloteke u Adelaide. Na taj način spasiše se nekoje knjige, sveukupno negdje oko 250 primjeraka što je činilo negdje oko 10 do 15 % cijele zbirke. Ali kako počesto naši ljudi misle u smislu jednostavne i neposredne koristi to je i ta gospođa Sušilo smatrala da bi možda bilo dobro da investira u mene kako bi joj se to na neki način višestruko vratilo0 jer je tobože Australija zahvalna za to.
Tako se gospođa Sušilo zaljubi u mene i velim ja njoj jedared: "Hajde, draga Boženka, ja volim dubrovačku zelenu minjestru pa mi dobavi sjemenje dubrovačke raštike pa ćemo ga posaditi negdje u mom vrtu pa ćemo imati zelene minjestre." i ona rekne odmah: "Hoću". "Ali, velim ja njoj, ‘’pripazi na to sjemenje jer su vlasti ovdje stroge pa nije sa njima lako izaći na kraj ukoliko se radi o tuđem sjemenju, jer Britanci ne vole da im se donosi ovdje ista što bi bilo druge vrste od prirodne australijske flore." i ona me posluša pa jednu vrećicu sjemenja dubrovačke raštike stavi sasvim na dno jednog njenog velikog kofera pa tako na putu od Hrvatske do Adelaidea bude sigurno sakrivena i ta raštika dođe do mene. I ja sam čekao možda i jedno mjesec dana pa kada malo ohladi posadim ja tu dubrovačku raštiku u nekoje moje kućne zemljane posude.
Ja sam čekao neko vrijeme, niknu mladice, pa sam onda to zaljevao, ali nikako da sjemenje dođe do rasta. I na koncu skoro odustah, a ono raštike što je i niklo presahne i ja se nakon nekog vremena sjetim moje bivše žene Alice Rex pa je nazovem telefonom pa joj velim: "Evo, Alice ima jednu sortu jako finog dubrovačkog kupusa. Bi li mogla ti sjemenje toga kupusa posaditi na jesen u svom vrtu.?", a ona veli: "Mogu". Pa ja sjutradan zovnem moga Ezru, on dođe kod mene, a ja mu velim: "Evo, sine, imam sjeme jednog dubrovačkog kupusa pa ga daj mami i neka ga posadi pa ćemo imati na jesen dubrovačke zelene minjestre, ako ništa drugo." i on dadne to sjeme svojoj mami, ona ga na jesen posadi i za nekoje kratko vrijeme nikne taj kupus nasred njenog backyarda.
"Evo Zlatane ja sam uzgojila onaj tvoj kupus." "Pa kakav je?" zapitam je ja, a ona na to: "Pa mogu ti reći da je jako fini, veliki." A ja joj onda rekoh: "Baš lijepo pa ću ovih dana navratiti do tebe pa ćemo imati zelene minjestre."
Međutim se nekako dogodi da ja baš tijeh dana imadoh neku želju za nekim domaćim jelom od neka slatka kupusa pa ja navratim u jedan fruit and veg da razvidim kupus. I gledam ja taj kupus, a ono raznih sorti, a među njima i neke kineske sorte i vidim ja jednu kinesku vrstu svijetlozelene boje neobično mekanog kupusa, ali je čitava morfologija toga kupusa bila jako slična mojoj raštiki. Jer u oba slučaja riječ je o dugoj stapci na kojoj se razvija karakterističan oblik kupusnog lista.
Zamislim se pa sam mislio neko vrijeme pa se opet javim mojoj bivšoj ženi: "Hajde, Alice, reci mi tako ti Boga kakav je taj moj dubrovački kupus?" A ona veli: "Pa veliki je samo su ga neke bube napale pa ga cijelog izgrizle, a sa donje strane lista ima nekih čudnih bijelih crvi…"
"Ma ne pitam te to draga Alice, nego koje li je boje?" A ona na to: "Pa tamnozelene". A onda ja opet: "Pa ako bi ga ti mogla usporediti sa nekim kineskim kupusom, bi li možda našla neke sličnosti?" "Pa bih, veli ona, ima jedan svijetlozeleni mekani kineski kupus i mislim da je njemu slična ta tvoja raštika."
A ja joj onda velim:"Pa vidiš, to što je tako velik i što je tamnozelene boje to je možda iz evolutivnih razloga jer se i meni cini da je riječ o istoj vrsti, ali je tamo kod nas u Dubrovniku faktor sredine i podneblja drugačiji pa se taj kupus drugačije i razvijao tijekom stoljeća jer mi u biologiji i botanici moramo računati možda ponajviše i na te faktore okoliša, a ne samo genetike."
A ona mi na to veli: "Pravo kažeš, Zlatane, i ja isto tako mislim." I meni pravo bi drago da naiđoh na istomišljenika, "Ali, nastavim ja, imade i još jedan moment jako značajan, a taj je da je poznato da su Hrvati tamo negdje od 11. stoljeća nadalje kao i u slučaju Marka Pola dospjeli i do Kine pa mi se sve čini da je i taj Marko Polo dospio do Kine kako i zapisuje u svojim putopisima, ali nije samo Venecijanskom duždu pokazao papirnati novac pa je tako kulturna Europa prvi put upoznala svoju monetu, nego je i Hrvatima donio kupus pa ja danas jedem zelenu minjestru sa pršutom.
Dakle, čini se da nam je Marco Polo Hrvatom i da ta njegova kuća u Korčuli doista jeste njegova rodna kuća pa mi se čini da su mnogi bili u zabludi kada su govorili i pisali da je Marco Polo rođen u Veneciji 1254. Isto tako kako kažu ti ljudi - čitava Azija od Bagdada nadalje prema Istoku -bijaše za Evropljane dugo doba Terra incognita, iako su nam Romani i Grci uvezli iz tih zemalja velike količine svile, začina, riže, parfema. Međutim je Polo uvezao, kako vidiš, i kupus pa Hrvati danas jedu zelenu minjestru sa prišutom, a ne znaju da je raštika kineska."
I Alice se nasmije pa će nekako ovako: "A i ti, Zlatane, svačim se baviš i o svačemu fantaziraš, a nisam li ti lijepo govorila da se primiš kakva korisna posla pa da bude neke vajde od tebe?"
"Jest, draga moja Alice, tu sei una volta di troppo corretto, ali sam i ja jer sam ti od ranog vremena stalno govorio da zapravo ne znaš gdje ziviš." I ona spusti slušalicu telefona ljuta na mene jer i ovoga puta rekoh istinu.
USPOREDIVANJE DUBROVAČKE RAŠTIKE SA KINESKIM VARIJETETIMA
Usporedivanje dubrovačke raštike sa kineskim varijetetima pokazalo je da je riječ o jednoj te istoj vrsti kupusa samo što pretpostavljaju dva različita lokaliteta. Naime, nakon iscrpnih usporednih istraživanja uspostavio sam da je moguće dubrovačku raštiku vjerno usporediti sa jednom vrstom onoga što Kinezi ovdje zovu ‘’brokly’’ koja je također jedna specifična vrsta kupusa. Tako su ta moja istraživanja pokazala da je u pogledu morfologije oba ova varijeteta moguće usporediti na način da je riječ o posve istoj vrsti neobične sličnosti samo što za dubrovačku raštiku vrijedi evolutivni razvoj na specifičnom lokalitetu Dubrovnika od možda kojih 8 stoljeća.
Naime, za pretpostaviti je da je Marko Polo prvi donio sjemenke ove kineske vrste kupusa u dubrovačke krajeve sredinom 13. stoljeća s obzirom na činjenicu da je bio prvi istraživač Kine i Dalekog istoka iz Europe koji je obišao ove krajeve. Isto tako u pogledu boje riječ je o gotovo istoj nijansi zelene boje kod kupusnog lista koji se karakterističnim oblikom pravilno oblikuje uz dugu profinjenu stapku. A to onda postavlja dodatna pitanja i dodatna objašnjenja o porijeklu Marka Pola s obzirom da talijanska i hrvatska strana imaju već jako dugo sporova u tome.
Tako su moja istraživanja dodatno pokazala da je Marko Polo možda rođen u Dubrovniku ili možda u njegovoj okolici s obzirom da je dubrovačka raštika iz toga kraja, ali da je također vrlo vjerojatno talijanskog porijekla s obzirom na talijansko porijeklo njegova prezimena, jer je istina da Hrvati nemaju takva prezimena.
Do sada je hrvatska strana držala da je Marko Polo rođen u Korčuli što je možda jednim dijelom moguće s obzirom da i taj kraj gravitira Dubrovniku i Dubrovačkoj Republici gdje je otok Korčula bio njenom sastavinom. Isto tako ova usporedna istraživanja postavljaju i neka čisto biološka pitanja, a to su pitanja adaptacije i razvoja jedne biološke vrste koji su isključivo bili vezani za drugačiji okoliš nego što je to bio slučaj dok je ova biljka bila kineska vrsta dakle pitanje determimacija okoline i klime na biološke vrste pa je moj primjer to vjerno pokazao kao točno i da je kod dubrovačke raštike razvoj od otprilike 8 stoljeća doveo do toga da se varijetet razvija u karakterističnom pravcu tako da je danas kupusni list gotovo dva puta veći i također deblji, nego što je slučaj sa originalnim primjercima.
HRVATSKA ISTRA
Istra je najveći poluotok i najnaseljeniji kraj istočnojadranskog primorja. Od kopna je odvojena planinama tršćanskog krasa i Cicarije, a dijeli se na tri geografska područja: sjeverni - brdoviti rub zove se Bijela Istra, niska pobrđa Siva Istra i otvorene niske zaravni - Crvena Istra. Rimski izvori iz 3. stoljeća zovu tamošnja plemena Istrima ili Histrima, Japodima i Liburnima. Svoja naselja izgrađivali su Rimljani na mjestima ranijih gradova, a podizali su i svoje kolonije: Colonija Pietas Julija - što će reći Pula, vojnička i trgovačka baza Tergeste - što će reći Trst, Porentium - Poreč, Colonija Julija Albona - što će reći Labin. Rimljani su gradili i dobre ceste kao što je npr. Bila Via Flavia od Trsta do Pule.
Na smjeni 6. i 7. stoljeća započinju provale južnoslavenskih plemena u Istru. Papa Grgur i žali se 600. godine da su Slaveni doprli do Istre, pred vrata Italije. Nakon 2. stoljeća doslo je do druge veće i vaznije kolonizacije Slavena u Istru, međutim, sve tamo negdje od 10. stoljeća Franci vladaju zemljom uvodeći u Istru svoj feudalni sistem i u svezi s tim dovode Slavene koji će kao kmetovi obrađivati zemlju. Od posljednje četvrtine 11. stoljeća njemački su carevi podijelili markgrofoviju Istru u nasljedni feud različitim obiteljma njemačkog porijekla i to je imalo kao posljedicu stanovitu germanizaciju stanovništva Istre osobito od 10. do 13. stoljeća. U naročito teškom položaju bili su Slaveni jer su se morali braniti od germanskog elementa na feudima i od romanskog elementa u gradovima.
Mleci su se manje upletali u poslove Istre do 2. Polovice 12. stoljeća kada mletacki dužd uzima 1150.g. naslov Totius Istriae dominator – gospodar čitave Istre, a osobito se Mletci upliću u poslove Istre u 13. stoljeću nadalje.
Cijelo to razdoblje ispunjeno je mnogim borbama i patnjama naroda Istre do 2. polovice 13. stoljeća kada gradovi redom padaju pod mletačku zaštitu pod prisilom ili samovoljno: Poreč 1267., Umag 1269., Buje i Novigrad 1270., Motovun 1278., Kopar 1279., Rovinj i Piran 1283., Milje 1288., Pula i Vodnjan 1331., a Trst je već Mletcima položio zakletvu vjernosti 1202., dakle, više od 100 godina ranije.
Tako su Mleci dobili izravnu vlast nad istarskim poluotokom i uporište za daljnja prodiranja. Ova je vlast pogodovala useljavanju Slavena tako da su u 16. stoljeću započele velike migracije južnoslavenskog elementa u svezi sa turskim prodiranjem te prebjezi iz Hrvatske, Dalmacije, Bosne, Srbije, Albanije i Grčke među kojima i Vlasi traze utočište na istarskom poluotoku. Mirom u Požunu, a to će reći Bratislavi, 1805. godine Istra je došla pod Francusku i pripojena je kraljevini Italiji kao Istarski departman kojim je upravljao prefekt u Kopru, a mirom u Sonbrunu 1809. godine, Napoleon Istru uklapa u jednu cjelinu kao jednu od 7 pokrajina Ilirske provincije.
Kasnije, u vrijeme Meternicha, kulturni, politički i javni život je u znaku prevalsti Talijana. Talijanski jezik upotrebljava se u sudovima i upravi, a talijanska inteligencija i građanstvo okuplja se oko časopisa La Favilla i L`Istria.
U Hrvata se javljaju tek slabi odjeci književnih nastojanja zagrebačkih Iliraca, međutim što je fakat veoma značajan za cjelokupnu daljnju povijest naše Istre, jest da je većina stanovnistva hrvatske i slovenske narodnosti, više od 2/3.
Međutim, na izborima za austrijski Parlament nakon Martovske revolucije 1848. izabrana su 4 talijanska i samo jedan hrvatski zastupnik. Protiv političke prevlasti razvijene talijanske gospode pod vodstvom nacionalne liberalne stranke i njezine politike potalijančivanja, Hrvati i Slovenci poveli su organiziranu borbu za nacionalnu ravnopravnost.
Tako se od sredine 19. stoljeća naša hrvatska inteligencija i slovenska braća okupljaju oko časopisa ‘’Naša sloga ‘’1870., društva Edinost 1878., osniva se političko društvo za Hrvate i Slovence 1902. Međutim, s druge pak strane Talijani se snažno odupiru tim nastojanjima pa oni osnivaju 1874. Sicieta Politca Italiana, društvo Pro Patria, Lega Nazionale, Asociazione Patria, a Hrvati opet u Pazinu 1899. otvaraju prvu hrvatsku gimnaziju.
U studenom mjesecu 1918. godine u doba i svjetskog rata, talijanska je vojska okupirala Istru i odmah su počeli progoni i potalijačivanje Hravata i Slovenaca i napadaji na njihove političke i kulturne ustanove. Nakon Rapalskog ugovora Istra je pripala Italiji. Još prije dolaska na vlast u Italiji 1922. godine , talijanski ekstremisti dominirali su u Julijskoj krajini i terorizirali su Hrvate i Slovence i talijnske radnike. 1923. hrvatski i slovenski jezik je zabranjen u upravi, 1925. u sudstvu, 1923. reformom je uništeno hrvatske skolstvo, od 1927. godine talijaniziraju se prezimena , a od 1928. Godine osobna imena, a 1929. godine zabranjene su hrvatske I slovenske novine. U to doba zapocela je masovna migracija Hrvata I Slovenaca te se racuna da je u tom razdoblju iz Istre iselilo više od 30000 ljudi. Za vrijeme II svjetskog rata hrvatski rodoljubi donose odluku 1943. God . o priključenju Istre matici Hrvatskoj i tako je i danas, ali vi tu povijest dobro poznajete pa je nije potrebno ovdje sada ponavljati.
iz moje knjige VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php
