DALEKOZOR I NEKI SPORNI MOMENTI OKO DALEKOZORA

28.03.2019.

Ja neću ovom prilikom mnogo diskutirati oko pitanja tko je zapravo bio izumitelj dalekozora. Do sada se u povijesti znanosti uglavnom to otkriće pripisivalo Galileju pa su onda time nastajale i raznorazne priče o nerazumijevanju Crkve za pitanja astronomije s obzirom da je prva javna demonstracija dalekozora 1609. bila odbijena od strane uticajnih crkvenih ljudi, a onda je suvremena povijest znanosti napokon otkrila našega De Dominisa kako je to i inače slučaj sa našim ljudima koji u znanstevnom svijetu gotovo da su zadnja rupa na svirali.

Tekst gospodina Ivice Martinovića kojeg prilazem ovom prilikom jako lijepo objasnjava i tumaci cijeli problem nastanka dalekozora zajedno sa De Dominisovom teorijom duge postavljajuci konačno spomenutu problematiku na prave osnove tako da se vidi i nas originalni doprinos. Međutim, porijeklo dalekozora kao i eksperimentiranje sa "lecama" ide mnogo stoljeća unatrag. Potrebno je zato da se upoznamo sa radom i životom velikoga arapskoga filozofa i "komentatora "Averroesa iz 12. stoljeća s obzirom na činjenicu da je znanost i u tome pogledu došla do nekih zapazanja koja su neobično bitna u sagledavanju problematike porijekla i nastanka dalekozora,konstrukcije leca i eksprimenata sa zaristem.

Naime, Averroes je konstruirao nešto nalik na dalekozor tako što je na dva kraja drvenoga stapa pricvrstio staklene posude sa vodom pa bi onda pogledom kroz njih obje pratio kako objekti s one strane ovoga pomagala izgledaju daleko blizi nego što u stvarnosti jesu. Tako da svakako u našim razmišljanjima o povijesti leca i dalekozora trebamo obratiti pažnju i na Averroesa kako bismo zadovoljili istinsko naćelo svake prave znanosti i svake prave povijesti da znanstveni doprinos treba priznati pravoj osobi koja onda zaslužuje sve naše pohvale i časti.

IVICA MARTINOVIĆ - OPTIKA RASPRAVA MARKA ANTUNA DE DOMINISA:GENEZA, METODOLOGIJA, ZNAENJE

Sažetak

Konačnom redakcijom svoje optike rasprave De radiis visus et lucis in vitris perspectivis et iride tractatus krajem 1609. i početkom 1610. godine Marko Antun de Dominis uključio se u prijepor o dalekozoru, neovisno od Galileia, a prije Keplera i Claviusa, usmjeren isključivo na teoriju instrumenta. Kako je zaključeno na temelju pomnog prouavanja posvete urednika Giovannija Bartolija uz pomo isusovačkih vrela, rane de Dominisove bilješke iz optike nastale su u razdoblju 1588–1595, kad je mladi isusovac bio predavač matematike u Collegium Patavinum u Padovi i profesor matematike i filozofije u Collegium Brixiense u Brescii. A budui da je Bartoli te rane spise okarakterizirao dvojako, kao bilješke (commentaria) i raspravu (tractatus), ostavio nam je dvojbu o njihovoj naravi.

Ciljajući na svoj prinos teoriji dalekozora, de Dominis je poglavlje o dalekozoru završio izjavom: »prvi sam probio led«. S pravom, jer je njegov rukopis Deradiis odobren za tisak 27. siječnja 1610, 32 dana prije znamenitoga Galileieva astronomskog izvješa Sidereus nuncius. Predajui rukopis na cenzuru, de Dominis nije znao da se istodobno Galilei u svom spisu usredotočio na primjenu dalekozora u astronomskim motrenjima, a ne na teoriju i konstrukciju instrumenta. Premda je de Dominisov De radiis objavljen najranije u listopadu1611, više od godinu i pol dana nakon Galileieva djelca Sidereus nuncius, tekstualna analiza početnih stranica Galileieva pionirskog rada i dvaju de Dominisovih neizravnih prigovora Galileiu upuuje na zaključak da de Dominis rukopis svoje rasprave nije mijenjao nakon što je objavljen Galileiev Sidereus nuncius. Zato de Dominisove metode i zaključke u De radiis valja prosuivati prema stanju istraživanja na kraju 1609. Ako je Galileiev javni nastup s dalekozorom 1609. i bio povodom za konačno priređivanje i objavljivanje de Dominisove rasprave, ona je ouvala strukturu de Dominisova pristupa optičkim pitanjima iz njegovih profesorskih dana (1588– 1595): temelji geometrijske i fizikalne optike, sažeta teorija optičkih leća, tumačenje duge. Najkasnije poetkom 1610. izlaganju o leama pridodan je kratak a dragocjen prinos teoriji dalekozora, prvi koji je sastavljen nakon 25. kolovoza 1609.

U prvom dijelu svoje rasprave pokušao je de Dominis nanizati sve fizikalne I matematičke pretpostavke i pouke na koje e se pozvati tijekom optičkih istraživanja. U svojoj je nakani tek djelomice uspio. Neke su njegove tvrdnje bile točne, neke netočne, a neke nejasne s tono opisanim učincima. Neke je pak naknadno uveo, ondje gdje su mu zatrebale u dokazu. Slično se dogodilo i s temeljnim pojmovima. Primjerice, definirao je pojam vidnog kuta, ali ne I žarišne daljine.

Nakon nejasnog vlastita tumačenja kako nastaje vid de Dominis se u drugom dijelu rasprave vješto bavio optičkim lećama, iako je oskudno poznavao temeljne optičke veliine; primjerice, pojam žarišne daljine i žarišta shvatio je tijekom pokus. Štoviše, pri izricanju zakljuaka o leama oslonio se isključivo na pokuse. Dva poglavlja o dalekozoru niti je zamislio niti ostvario kao tekst koji će se zalagati za ili protiv Galileia i po tomu je de Dominisova rasprava sebi priskrbila povlašten položaj, neuočen u povijesnim i filozofskim proučavanjima Galileieve epohe. Premda je napisao teorijski tekst o dalekozoru i u prilog dalekozoru, znameniti je Rabljanin dvojio o tomu koliko se instrument može usavršiti, i to s obzirom na njegov glavni učinak – poveanje predmeta. Time je proturiječio jednoj od osnovnih nakana svoga rukopisa – »udesnim uincima« (effectus mirabiles) le! Da bi protumačio dugu, u treem je dijelu rasprave de Dominis odabrao tri pristupa: povijesni prikaz tumačenja duge od Aristotela do renesansnih prirodnih filozofa, komentar tree knjige Aristotelove Meteorologije i izvornu znanstvenu raspravu (nova et propria disputatio) temeljenu na vlastitim pokusima I obrazloženjima. Slijedei Aristotelovo polazište »Odbijanje je uzrok duge.«ponudio je vlastita tumačenja o nastanku unutrašnje i vanjske duge. U njima je izvorni doprinos bio popraen ponekom nejasnoom u obrazloženju i manjkavostima u likovnom prikazu pokusa. De Dominisovo je tumačenje duge bilo nepotpuno upravo ondje gdje se to najmanje moglo očekivati: on nije dosljedno primijenio stavak o lomu svjetlosti pri prijelazu iz jednog u drugo prozirno sredstvo, premda ga je jasno izrekao na početku rasprave. K tomu, opisujući pokuse sa staklenom kuglicom ispunjenom vodom nije razlučio hod pojedinačne zrake i prikaz snopa svjetlosnih zraka. Ta je trajna de Dominisova dilema, pratiti u pokusu jednu zraku ili njihov snop, učinila nerazgovijetnim i njegovo teorijsko obrazloženje i likovni prikaz ključnoga pokusa.

Na stranicama svoje optičke rasprave prirodni filozof i prirodoznanstvenik de Dominis povezivao je teoriju i eksperiment, i to češće nego što su mu mnogi proučavatelji njegova djela bili spremni priznati.
Ponekad je vjernost eksperimentalnom nalazu utrla put pogrešnom teorijskom zaključku, a ponekad je vjernost teorijskom polazištu otežavala točno tumaenje pokusa. U de Dominisovim optičkim istraživanjima uzajamne odnose teorije i eksperimenta pratila je stalna napetost s nesigurnim ishodom.


iz moje knjige VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.