Nova knjiga na portalu:

https://digitalne-knjige.com/?p=4728

JEDINSTVENI DUBROVNIK

Dubrovnik je najjužniji hrvatski grad, a svima nam je poznat po crvenim svojim krovovima i bijelim zidinama od korčulanskog kamena te stoga nije začudno što ga danas svi u kulturnoj Europi zovu biserom Jadrana. U svojim najboljim godinama i stoljećima bio je značajan, napredan grad pomorstva, trgovine, kulture, znanosti i filozofije. Tu je Cvijeta Zuzorić pjevala svoje kancone, a i Torkvato Taso ju je opjevao u svojem Oslobođenom Jeruzalemu.

Zaštićen svojim velikim obrambenim zidom od Sv.Ivana, Bokara, Mincete, Revelina i Kasa na kojima su se navlačili debeli metalni lanci od Kasa do S. Ivana i onda do Revelina, kako neprijateljsko brodovlje ne bi moglo ući u luku, ovaj jedinstverni srednjovjekovni izgled bio je rezerviran, tako da je grad Dubrovnik 1979. uvršten na UNESCO-vu listu svjetske baštine.

Rat za nezavisnost Hrvatske od Jugoslavije koji je otpočeo 1991. godine učinio je da su mnoge povijesne građevine uništene. Grad Dubrovnik je tako doživio veliki bombardamenat što nije bilo prvog puta u njegovoj dugoj povijesti.
Tako je npr. Orlandov stup, ciji je desni lakat jedinica mjere u staroga Dubrovnika i njegovoh trgovaca, gotovo je potpuno uništen, a onda uspješno nanovo restauriran i nije samo simbol slobodnoga Grada, nego i simbol trgovine i jedinica mjere, kako prije rekosmo. Kulturno nasljeđe Grada Dubrovnika posebno je bilo cilj razaranja tako da je Grad naposljetku uvršten na UNESCO-vu listu zaštićenih gradova. Stanovnici Grada otpočeli su restauraciju svoga Grada i njegovih zidina neposredno sa zaključenjem sveopćeg mira i tako otpočeše sa obnovom prvo staue Sv.Orlanda – simbola gradske slobode i samouprave.

Restauracija je vođena savjetima iz starih rukopisa i manuskripata i prema izvornom izgledu. Lokalne zanatlije počele su tako izrađivati alat iz staroga vremena, a sami stanovnici Grada dobrovoljno su sudjelovali u obnovi grada Dubrovnika pod vodstvom stručnjaka i raznih eksperata. Neumorno su radili da bi napravili crijep iste boje i oblika kao i original, naštojeci da obnove njegovu ljepotu i izgled tako da je 1998.godine, 7 godina nakon početka rata Dubrovnik skinut sa UNESCO- ve liste prioritetno zaštićenih gradova.

Ovaj biser Jadrana, tijekom svoje duge povijesti doživio je moge patnje, stradanja i ratove, a i veliki potres 1667, godine koji se zgodio samo godinu dana nakod Londonskog velikog požara tako da izgleda da je to sedamnaesto stoljeće bilo kobno kako za Engleze tako i za Dubrovčane. Tada je teško oštećen. Grad je obnovljen i uspio je sačuvati svu ljepotu gotičkih, renesansnih i baroknih crkava, samostana, palača i fontana. Grad je utemeljen na dvjema stijenama između kojih postojaše kanal na mjestu današnjeg Straduna, a koji je nasut i popločan negdje koncem 18. stoljeća.

Današnja Gradska kavana neposredno kraj Kneževa Dvora bila je, zapravo, brodogradilište. Grad je utemeljen dolaskom Rimljana, južnoslavenski Hrvati dolaze u 6. i 7. stoljeću i Grad postaje od lat. Ragusium prvo Ragusa, onda dobiva ime Dubrava po obližnjoj lijepoj šumi, jer lijepa šuma se i danas zove Dubrava, a kasnije grad dobiva ime Dubrovnik do dana današnjeg. Povijesne građevine uključuju Knežev Dvor, palaču Sponza, crkvu Sv. Vlaha, crkvu i klauster Male Braće, spomenik Gundulića, Onofrievu česmu i jednu od najstarijh apoteka u Europi iz 1317. godine. Bio je pod utjecajem i Talijana i Turaka. Od 1205. pod utjecajem je Venecije, a poslije toga dolazi pod utjecaj Turaka, ali ima vlastitu upravu kao nezavisna republika.

U 16. Stoljeću Dubrovnik je imao jednu od najvećih trgovačkih flota na Mediteranu, a bijaše tekođer u to doba velikim centrom pomorske gradnje sa svojom poznatom dubrovačkom Karakom i centrom svjetske diplomacije i susreta dalekog Orijenta i nove turske sile na Mediteranu i cijele katoličke Europe. Naposljetku gubi svoju nezavisnost po maršalom Marmontom, Francuzom, 1809. godine i to u doba Francuske revolucije i vladavine Napoleona Boneparte.

I jedna mala intimna ispovijest od autora ovih redaka, da su Pile, malo naselje neposredno pred ulazom u Grad, zajedno sa Preparandijom, Gracom, kupalištem Kolorina, mulom, velikim i malim Penaturom, velikom i malom Malavasijom, najljepši kutak Dubrovnika jer je i sam Autor od tamo.

‘’O lijepa, o draga, oslatka slobodo
najveći dare što Višnji nam Bog je do
uzroče istini od ove sveslave
ureijesu jedini od ove Dubrave
dva zlata , sva blaga, svi ljudski životi
ne mogu bit plata toj čistoj ljepoti.’’
Ivan Gundulić

OBITELJ BOŠKOVIĆ I NAŠE PRIJATELJSTVO

Pa ja bih mogao reci da smo mi imali možda najbolje prijateljstvo sa Hrvatima u Dubrovniku preko obitelji Bošković. Katica Bošković, koju smo svi mi zvali skraćeno Kate Boškovića, bijaše jako dobra prijateljica sa mojom majkom i prilično često bi se njih dvije našle na popodnevnoj kav. O čemu su one pričale, ja to naravno ne znam, ali je posve sigurno da je vojna pozadina moje obitelji svakako bila jedan jako veliki razlog. Jer mnogi Hrvati na glasu u to doba vladavine jednog primitivnog socijalizma imahu problema sa službenom vlašću što zbog svoga porijekla, što zbog svoga političkog stajališta, a vjerojatno i iz nekih drugih razloga, a kako naša obitelj bijaše bliska upravo toj i takvoj vlasti, to bi Katica vjerojatno pronalazila povod da nam se obrati sa nekim svojim problemom. U toj obitelji Bošković koja je žzivjela u jednoj omanjoj kući u ulici paralelnoj sa Tabakarijom, isto tako u Pilama također su živjeli i neki drugi ljudi, a Katica imase i jednog sina imenom Ivica. Taj je Ivica Bošković bio čovjek prilična stasa, ponešto jači sa velikom crnom bradom, a po profesiji bijaše muzičar i muzikolog.

Kasnije se u svome životu zaposli u Klasičnoj gimnaziji Ćiro Gamulin u Splitu kao nastavnik muzike istovremeno živeći sa jednom zenom koja bijaše prilično starija od njega, ali da navodno bijaše velika ljubav. Interesantno je spomenuti da Ivica nije imao djece niti nikakvog svoga potomka, ali ja ne znam koliko je njegova obiteljska pozadina razlogom za to. I kao takav nastavnik, on je bio i predavačem muzike i mojoj sestri koja je u toj gimnaziji bila jedan od učenika nakon našeg dolaska u Split nekoliko godina ranije. i njegova majka redovito bi dolazila da ga posjeti u Split i tim prilikama ona je bila naš redoviti gost. U doba takozvanog hrvatskog proljeća Ivica se bijaše kao i mnogo nastavničko i sveučilišno osoblje u Hrvata angažirao u pravcu hrvatske politike, ali ta njegova politička djelatnost bijaše jako daleko od primitivna ustaškog ekstremizma, kojima obilovaše hrvatska stvarnost tih godina.
Ali nakon sloma hrvatskog proljeća pojaviše se mnogi problemi i sa Ivicom Boškovićem i nekim njegovim kolegama povjesničarima ss kojima mi, također, bijasmo dobro pa čitava stvar konačno bijaše okončana sudovima i zatvorima za veliku većinu i moja majka sretne jedared Ivicu pa ga zapita: "Reci mi, Ivice, pravu istinu!" A on joj odgovori: "Boga mi, Camila ništa nisam krivo napravio!" Ja sam kao dvanaestogodisnje dijete bio svjedokom njihova razgovora kao i mnogih maminih razgovora, jer je ona mene svugdje vukla sa sobom.

Mislim da je kasnije Ivica bio kažnjen uvjetno zbog svoga angažmana, ali mislim da je on i dalje nastavio manje-više normalno obavljati svoj posao. A ja danas mislim da je tako bilo i pravo, jer je i Ivica isto tako kao I ja mnogo godina kasnije zapravo mislio na nacionalni pokret Hrvata, koji bi bio zamišljen kao hrvatski nacionalni preporod u neku ruku nakon decenija stagnacije i ruiniziranja hrvatskog nacionalnog bića. Kao što rekoh u njihovoj kući u Pilama živjeli su i neki drugi ljudi, a jedan od njih bijaše jedan jako stari čovjek kojeg smo se mi djeca Pilari svi bojali jer bijaše ruznim i starim, a i kružahu neke neobične priče o njemu koje su pobuđivale našu dječju maštu i svi smo ga se klonili mada on bijaše jako rijetko na ulici. Kasnije od Ivice Boškovića saznah da je on bio osoba, koja je jako mnogo čitala, da je kuća u Pilama imala jednu jako lijepu i bogatu biblioteku sa svih strana svijeta, a da je on u toj svojoj starosti svoje staračke dane provodio učeći hebrejski i čitajući neke stare knjige na hebrejskom.

Bijaše i jedan moj susret sa tim neobičnim čovjekom. Bijaše ranim jutrom u Pilama , ne više od 7 sati ujutro, a ja bijah dječak od možda 6,7 godina. Da je bilo tako rano ljetno jutro znam danas po tome da u našem kupalištu bijaše još sjena Lovrijenca povrh mora a i po tome što je kupalište bilo posve prazno i ja se uputih prema Puhalu, a to je jedna stijena na tom kupalištu i iznenadih se kada dolje naniže opazim da se kupa jedan čovjek. I kada pogledah bolje prepoznam starog Boškovića, koji isto tako bijaše iznenađen vjerojatno zato jer nije očekivao da će nekoga sada sresti tako rano i on se polagano popne na prvu stijenu pa se podigne i stane izlaziti iz mora. I ja iznenađeno primjetim da je on posve goI i da se kupao gol i ja sam ga tako radoznalo promatrao cijelo vrijeme, nikako ne namjeravajući napustiti scenu, a i on je bio radoznao i ja sam ga slijedio cijelo vrijeme na opreznom odstojanju od možda pet, šest koračaja. A on onako gol i velikih staračkih testisa lagano dokorača do svoje garderobe pa teškim staračkim pokretima nezgrapno obuče svoje kratke hlače i ljetnu majicu pa mislim da se on cijelo vrijeme stidio što ga u tim trenucima promatra jedno dijete, a onda lagano otpuže i ode sa kupališta, dok sam ja iznenađeno gledao za njim.

Je li kuća Boškovića u Pilama rodna kuća istog prezimenjaka od svjetskoga glasa, našega Ruđera Boškovića, ja to ne znam.

O PODRIJETLU BOŠKOVIĆEVOM I NJEGOVOM ENGLESKOM ISKUSTVU

Niti od jednog velikog nam sina Hrvatskog naroda nije sačuvana tolika i tako zanimljiva korespodencija kao što nam je od našega Ruđera Boškovića. Nešto poradi njegovih brojnih osobnih kontakata sa osobama od europske znanosti, učene knjige, diplomacije, Crkve i Dvora sve tamo od Rima, Milana, Beča pa do Pariza, Londona, Petrograda i dalekog nam Carigrada, a nešto poradi njegova svestrana zanimanja ne samo za strogo znanstvene probleme europske znanosti, nego i poradi njegova zanimanja za posve moderna i svjetovna zbivanja, ono je desetak tisuća njegovih pisama, koja su do nas došla jedna od najbogatijih korespodencija u Europi 18. stoljeća.
U toj se bogatoj korespodenciji odrazuju različne strane njegova života, ali i života njegova vremene i njegova Grada tako da ona nije važna samo poradi našeg Boškovića samog. Mnoga njagova pisma koja nisu određena za javnost i koja su višeput i štonoriječ posve intimna najpouzdaniji su izvori za povijest Dubrovnika, a i za njegove odnose sa stranim svijetom kako na Mediteranu, dalekom Istoku, tako i dalekom Zapadu.

Mi ćemo danas u ovom predavanju o našemu Boškoviću, pored svega ostalog izreći ponekoju riječ o književnom radu Miss Ellis Cornelia Knight, koja nam je ostavila o Boškoviću više podataka no ma koji drugi engleski i bilo koji drugi književnik. I poradi svega toga ona zaslužuje da se ovdje spomene, jer je rijetko koji stranac u njezino doba sa toliko oduševljenja i simpatijama govorio o Hrvatima, napose o Dubrovčanima, ali najprije kažimo po nešto o suvremenoj recepciji ovog Dubrovčanina. Ako kritički pogledamo suvremena enciklopedijska izdanja objavljena na engleskom jeziku u posljednjih tridesetak godina o učenim ljudima europske znanosti 18.stoljeća, onda mi vidimo da nam se ime našega sina rijetko ili gotovo nikako ne spominje.

Tako ime našega Ruđera se ne spominje niti u enciklopedijskim izdanjima kao što su ‘’The Concise Encyclophedia of Western philosophy and philosophers’’, koju je uredio izvjesni J.O. Urmson izdane u Londonu 1960. godine, niti u riječniku ‘’A Dictionary of philosophy’’, kojeg je uredio Thomas Montner izdane u Oxfordu 1996. godine niti u nekim enciklopedijskim izdanjima kao što su Wagnalls New Enciclopedia izdane u New Yorku 1971, godine.
Sa druge nam pak strane niti ruski izvori ništa bolju sliku ne daju tako da se ime našega najboljeg muža ne spominje niti u utjecajnoj ‘’Povijesti filozofije’’ na ruskom jeziku u redakciji Aleksandrova, Bihovskog, Mitina i Judina, a valja nam također spomenuti, niti u predavanjima iz povijesti filozofije iz 1805/6 i ‘’Povijesti filozofije’’ Wilhelma Hegela, a niti također u uticcajnoj Rusellovoj ‘’Povijesti zapadne filozofije’’ iz 1946. godine u kojoj ima Russel riječi više i za Bogumile, ali ne i za našega nam Boškovića.

U Multibiografiji o Jezuitima izdane u Parizu 1991, godine, a prevedene na engleski u Londonu 1995, godine, Jean Laconture spominje Boškovića tek posve nakratko, u poglavlju o Teliardu de Shardenu, u smislu da paleontologija za razliku od astronomije, matematike ili kartografije nije bila jezuitska specijalnost te da Telijard u neku ruku, štonoriječ, nije dotakao tu briljantnu galaksiju izuzetnih učenih ljudi kakvi su bili Kristofus Klasius, Atanašius Kirser ili otac Ruđer Bošković.

I, konačno, spomenimo i uticajnog Johna Gribbina, koji je objavio rad pod naslovom ‘’Science, A History’’ 1543-2001. izdan u Londonu 2002. Godine, koji je imao velike ambicije prezentirati sve bitne razvojne tendencije zapadne europske znanosti od Renesanse do danas, također niti jednim jedinim izrijekom ne spominje ime velikog nam muža, iako je naš Ruđer učenima danas poznat kao onaj, koji je zajedno sa svojim prijateljem Marinom Sorkočevićem šećući po Rijeci Dubrovačkoj došao na misao o mogućnosti sinteze Leibnizove i Newtonove koncepcije strukture materije što nam sve jasno pokazuje da je Ragusa prije mnogo stoljeća bila na visini tadašnje aktualne europske filozofske i prirodoznantvene problematike.

I ne samo to, nego nam se, što je još i teže, danas, sa druge pak strane, oduzimlje i ime i istinsko podrijetlo našem Hrvatu. Tako u oxfordskom ‘’Riječniku filozofije’’, ‘’Oxford dictionary of philosophy’’, kojeg je uredio izvjesni Simon Blackburn tiskana u Oxfordu 1996. godine štoji zapisano: "Bošković Ruđer Jozef 1711-1787, jezuit, matematicar i znanstvenik. Rođen je u Dubrovniku od srbijanskih i italijanskih roditelja, Ruđer Jošip Bošković bio je obrazovan u Rimu i postade profesor matematike na Colegium Romanum 1740. godine."
Da nas Ruđer nije nikakav Istočnjak a još manje Talijan prema svom podrijetlu, to je posvema jasno učenima ljudima danas, a da je tome tako govori i ogranak dubrovačke obitelji Bošković, koja i danas postoji u Dubrovniku i koja je svvagda bila ništa drugo, nego hrvatskog roda i časti.

Da je do ove zbrke i pomutnje došlo od ranije, možda je razlog tome treće dvojezično divot izdanje sa paralelnim engleskim prijevodom Boškovićeve ‘’Teorije Prirodne Filozofije’’ tiskanim u Londonu 1922. godine kada je srbijanski filozof Branislav Petronijević zajedno sa Nikolajem Velimirovićem, budućim vladikom Nikolajem, pripremio za tisak prijevod Boškovićeve ‘’Teorije’’.

Naime, ima pet izdanja ova ‘’Teorije’’: Prvo izdanje tiskano je u Beču 1758. godine, Drugo u Veneciji 1763., Trece kako rekosmo u Londonu 1922. , Četvrto izdanje na engleskom jeziku u Americi 1966. i, konačno, Peto izdanje, također dvojezično latinsko-hrvatsko, u Zagrebu 1974, godine i čini nam se da je ovo posljednje i najbolje.
Pored bogate literature o životu i djelu Ruđera nam Boškovića još smo mi daleko od toga da imademo potpunu i definitivnu njegovu biografiju. Građa još nije prikupljena, dobar dio njegove korespodencije još je razasut svojekako po stranim knjižnicama, privatnim zbirkama, a mnogi dragocijeni podaci razbacani su svojekako u raznim književnijem djelima, memoarima i pismima velikih ljudi svih narodnosti sa kojima je Bošković dolazio u dodir.
To osobito vrijedi za njegov boravak u Engleskoj gdje je proveo sedam mjeseci, od svibnja 24. do 20. prosinca 1760. godine. U svojim pismima iz Engleskog perioda Bošković priča o engleskom životu i običajima, o engleskom jeziku kojeg uči sa svojim domaćinom, đenoveskim ministrom Agenom, spominje osobito razlike između izgovora i ortografije te opisuje engleski način izgovaranja latinskih riječi. Zatim govori o sudstvu i pravdi, o ratnoj mornarici, o društvenim zabavama i kazalištu u Oxfordu I Tunbridu, o londonskoj klimi i magli, o modi i vlasuljama, o engleskem ženama , o njihovoj obrazovanosti, samostalnosti i čestitosti. Na primjer, on piše o londonskom Spomeniku, The Monument, koji je podignut na spomen požara iz 1666. Zanimljivo je, međutim, da ne primjećuje kako se u natpisu na Spomeniku okrivljuju isusovci, ali zamjerava nezgrapnosti latinskog teksta.

U Camebridgeu stigaše 5. studenog, Guy Fawkes Night, kada se u čitavoj Engleskoj slavi uspomena na neuspjeh lagumske urote, Gunpowder plot 1605. godine, za koju su se katolici smatrali odgovornima. Našemu je Boškoviću bila neugodna ta "gran festa per conto della liberazione del timor di diventar cattolici" i kao isusovac bojaše se da ne bude imao neprilika, ali u Camebridgeu mu "odmah iskazaše svaku pažnju". Osim Londona, Camebridgea i Oxforda, Bošković posjećuje zvjezdarnicu u Greenwichu i opisuje tamošnje ulice, posječuje rodnu kuću pjesnika Alexandra Popea u Tvickenhamu.

Jednom drugom prilikom priča kako su na nekom sastanku engleskih isusovaca uzvanici "pili u zdravlje Dubrovnika i svih Dubrovčana"- "bebbero alla salute di Ragusa e di tutti I Ragusei", pismo je datirano 17. novembra 1760. godine. Bošković se, također, za svog boravka u Engleskoj susreo sa pjesnikom Barettijem, koji se proslavio svojim telijansko-engleskim riječnikom, a uz to je bio poznata osoba u krugu dr. Donsona i koji je uredivao ćasopis ‘’La frusta lettteraria’’ u kojem su se vodile i takve diskusije kao što je i ona da i na ostalim nebeskim tijelima , a ne samo na Zemlji, ima vjerojatno nekih vrsta razumnih bića i da Zemlja prema mnogim pravovjernim astronomima "među kojima ću spomenuti samo oca Ruđa Boškovića, papinskog astronoma, ne pretpostavlja Ptolomejev sustav Kopernikovoj hipotezi, a kao kršćani ti astronomi odgovaraju onima koji još uvijek vjeruju u Gedeonovu zapovijed i tvrde terra autem stat da Sveto Pismo govori prosječnoj inteligenciji ljudi, koji su svi ljudi, ali nisu svi Boškovići ," I quali sono tutti uomini ma non sono tutti Boscovich".

U jedanaestom broju svog časopisa Baretti raspravlja o pedagoškom djelu, namjenjenom odgoju mladića i on kaže: ‘’učeni ljudi nisu sretni zato što su učeni. Da bi čovjek bio sretan nije dovoljno znati da su Merkur i Mars planete manje od naše Zemlje i da se oko Saturna okreće lijepi krug mjeseca.’’ Sve astronomsko znanje Boškovića i Bredlija lijepo je i dobro, a služi da upravlja kormilom broda koji hrabro plovi ovim ili onim morem; ali…"I dalje, uz Boškovićevo ime Baretti tumači : "To je vjerojatno isusovac, koji je dobro poznat u cijelom literarnom svijetu"
Usput samo da napomenem da i sam Bošković upozorava na opasnost manjkavosti modernog naukovanja i naobrazovanosti te on u ‘’Posvetnoj Poslanici’’ knezu i Beckon Nadbiskupu i kardinalu Kristoforu Grofu De Migazzi svoje ‘’Teorije prirodne filozofije’’ piše: "Na vrhovnog Ravnatelja svetih tajni spada i ta briga da se u prvom poučavanju bezazlene mladeži koje svagda mora polaziti od proučavanja prirode, ne potkradu u nježne duše kriva i opasna načela koja bi mogla osjetno vjeru pokvariti ili je čak potpuno preokrenuti i iz temelja potkopati, što, na žalost, vidimo da se nekako sudbinski zbiva svugdje u Europi pa to zlo iz dana u dan sve više preotimlje maha tako da su ti mladići usisali neka primamljiva, ali u stvari vrlo opasna načela te izgleda da konačno tek onda nešto znaju kad su i samog Boga iI premudrog Tvorca i Ravnatelja svijeta izagnali iz svoje duše."

Naročito je zanimljiv Boškovićev susret u Londonu sa ruskim knezom Galicinom sa kojim je razgovarao na nekom slavenskom jeziku: on kaže " nostra lingua comune". Bošković je naime Galicinu govorio hrvatski, a ovaj ga je razumio te Bošković zaključuje da su "della stessa nazione". U svojim engleskim susretima jedan je posebno značajan, a to je susret našega nam Ruđera sa Miss Ellis Cornelia Knight koja u svojoj Autobiografiji ostaviše o Boškoviću više podataka no ma koji drugi engleski književnik.

Pored Boškovića, ona je osobno poznavala Raimunda Kunica, Marka Bruerovica i Antuna Sorga a zanimala se i za stariju dubrovačku književnost te je na engleski prevela jednu pjesmu Ignjata Đurđevića. Cornelia Knight bila je kćerka admirala Jošepha Knighta. Već kao dijete dobila je izrsno obrazovanje i upoznala se sa engleskim velikanima onoga doba, dr.Johnsonom, Goldsmitom, Burkeomi i Rejnoldskom. Nakon oČeve smrti 1775. lutala je Francuskom, Italijom, Rimom i Napuljem krećući se u visokom društvu. Upoznala je tako Lady Hamilton i njenogjoj muža Sir Vilijama Hamiltona, koji je u Napulju bio engleski poslanik. Poslije bitke kod Abukira pridružio im se tamo i Lord Nelson. Nakon smrti svoje majke 1799., Cornelia je prešla sasvim pod okrilje supruga Hamilton i 1800. vratila se sa njima i sa Lordom Nelsonom u Englesku. Dio je puta sa njima putovala i napuljska kraljica Marija Karolina, kćerka Marije Terezije.

Zanimljivo je da je čitavo društvo prevezla od Ankone do Trsta ruska eskadra koja se sastojala od tri fregate i jednog briga i kojom je zapovijedao "grof Vojnović, Dalmatinac", Count Voinovic, a Dalmatian. Taj Vojnović koji je, piše ona, "prošle godine kod opsade Ankone vidio kako su Nijemci zlostavljali njegov narod i uništili njegovu Zastavu, zavjetovao se, da nikada neće stupiti na kopno i toga se zavjeta pobožno drži, jer nije uzvratio kraljičin posjet."
Za našega nam Boškovića Cornelia Knight kaže da je "bivši isusovac, Dalmatinac iz Dubrovnika, koji je grad na glasu sa svojih književnika i učenjaka" da se kreće u "najboljem društvu" i da ga svi poštuju. Ona mu se divi kao matematičaru i astronomu, ali i kao dobru latinskom pjesniku ‘’koji je poput mnogih drugih svojih zemljaka imao dar da velikom lakoćom ex tempore slaže latinske stihove".

Dva stiha iz njegova epigrama o planetama gdje se kaže da se Zemlja kreće između Marsa i Venere i kako je stoga prirodno da svijetom upravlja ljubav i rat, toliko su joj se svidjela da ih je prevela na engleski:

"Twixt Mars and Venus as this globe was hurled,
This plain that love and war must rule the world."

Pišući 1835. ona kaže da bi trebalo izmijeniti ili radije popraviti te stihove ovako:
"So Boscovich has sung, but now ‘tis plain - that fear of war and love of money reign."
(Tako je pjevao Bošković, ali sad je prirodno da vlada strah od rata i ljubav za novcem)

U biografskim bilješkama kaže da je "Dubrovnik mala republika u Dalmaciji, na obalama Jadrana, slavna po radinosti svojih stanovnika i po jedinstvenosti svog političkog položaja" i zatim nastavljaše:

"Još nikada nisam upoznala Dubrovčanina koji ne bi bio nadaren i učen (who did not possess genius and learning).’’

Ona konačno o našemu ocu Boškoviću i presvetom sinu hrvatskoga roda dodaje:

"Bio je intiman sa mnogima od prvih obitelj Francuske, ali nikada ulizica. U odmakloj dobi odlučio je da posjeti svoj zavičaj i da obiđe majku, koja je još bila na životu i u dobru zdravlju… Konačno je podjetinjio, ali srećom je umro prije francuske revolucije, koja bi ga bila lišila mnogih udobnosti."

iz moje knjige VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php

Moj sin Ezra je upravo danas obranio svoj rad iz područja molekularne biologije!

To je teza za honors, a odatle ide na doktorat, a doktorat je u uskoj vezi sa ovom tezom i to je sve jedan projekt, knjiga ili njegova teza ima 120 stranica

ja sam ponosan otac

AL GAZALI



VIETE