Pregled posta

IVAN DŽIVO GUNDULIĆ

slika: internet

Ivan Dživo Gundulić je najpriznatiji hrvatski barokni pjesnik porijeklom iz Dubrovnika. On je bio sin Frana Gundulića koji je bio diplomata i senator Dubrovačke Republike, sef diplomatske misije u Konstantinopolju i savjetnik Pape Grgura VIII i Djive Gradić (de Gradi). Ova obitelj Gundulić ili Gundolae ili Gundula porijeklom je iz Južne Dalmacije i predstavlja jednu jako staru Dubrovačku porodicu. Prema nekim istraživačima ima također i nekih sveza ova obitelj sa Tirolom odakle su jednim svojim dijelom. Pisao je na svojem materinjem hrvatskom jeziku, dubrovačkoj štokavici i ostavio najznamenitiji trag u staroj hrvatskoj književnosti.

Najznačajniji su mu spjev Osman, pastoralna poema Dubravka i poema Suze sina razmetnoga. Prema tome se čini da su beznadezni svi pokušaji da se Dživo Gundulić predstavi javnosti kao neki strani pisac. Dživo je bio i svagda ostao najveći hrvatski barokni pjesnik slavenskoga porijekla o čemu najbolje svjedoci zapis njegovog sina Frane koji je uzeo ucesce u diplomatskoj misiji u Moskvi 1655 i u svom je osobnom dnevniku tada zapisao da je ruski Car Alexsandar I bio posebno sretan da je jedna od prestiznih stranih diplomatskih misija slavenskoga porijekla i od "slovienskoga iesika" tako da može govoriti svoj jezik bez da uzme prevodioce. Slično je također govorio i Bošković koji se ruskom knezu Galicinu obraćao na hrvatskom jeziku a ovaj ga je razumio te Bošković zakljucuje da su slavenski jezici "nostra lingua comune" a da je odnos ruskoga i hrvatskoga jezika u smislu "della stessa nazione".

''OSMAN'' DŽIVE GUNDULIĆA

‘’Živi Dundo svakolika i sva bratja živa da su!" "Bijelijem vilama koje su za crne glave"

Spjev OSMAN Dubrovcanina Džive Gundulića za Bošnjake važan je zato jer se tu prvi puta spominje ime BOSNJAK. Nigdje ranije niti u bosanskoj književnosti kao niti u starijoj hrvatskoj književnosti niti u književnosti grada i Republike Dubrovnik ne spominje se ime Bosnjaka na način da se time priznaje nacionalna osobitost, identitet i osobenost nacionalnoga porijekla Bosnjaka tako da se slobodno može reci da je ovdjeka prvi puta istaknuta ideja drzavotvornosti jednoga naroda. U ovom svojem djelu koje se drzi i najpoznatijim Gundulićevim djelom unekoliko se opisuje bitka I poraz turske vojske kod Hocima u Poljskoj koja se zgodila 1621 godine. Tako je na jednoj strani kraljevic Poljaka Vladislav a na drugoj mladi turski car Osman. Taj je Osman imao "crne oći, zlatne kosi a rumeno lice" i bijaše jako mlad. Međutim, je Dživo upotrijebio ovaj povijesni događaj također i kako bi progovorio i o naravi vlasti u Europi toga vremena i slobodi i liposti svojega Grada koji je svo to vrijeme najezde Turaka na Balkan i u Europi bio zapravo slobodan Grad i slobodna drzava vjerojatno zahvaljujuci prije svega činjenici da se u znanju drzava umnaza pa on zapisuje:

"Rob ki verno dosle uči da se u znanju carstvo uzmnazi, da se umnazi rad odluci s carskom slavom zakon bozji".
Ali da se sloboda i Grad uzmnaža i Istinom koja nije ništa drugo do drugo ime za samoga Boga Svedržitelja Svijeta:
"A istina je riječ na svijeti da se zemlja kletvom klela da će otajstva sva pronijeti ka je cula i vidjela."

Pa nam Dživo dadne jednu sliku tijeh historijskih prilika u Europi i drzavnijeg odnosa u kojima slobodni Grad Dubrovnik bijaše slamka među vihorovim pa će trebati u mudrosti i znanju i lukavstvu ravnati državom svagda se uzdajući u višnju pomoć sa nebesa pa on zapisuje:

"Bez pomoći višnje sa nebi, svijeta je stvarnost svijem bjeguća, satiru se sama sebi, silna carstva i moguća, kolo od sreće nakoli vrteći se ne prestaje, tko bi gori, eto je doli a tko doli gori ustaje. Sad vrh sablje kruna visi, sad vrh krune sablja pada, a sad na carstvo rob se uzvisi a tko car bi rob je sada."

Međutim u svakom od ovih slučajeva ‘Iz krvi se kruna crpe". Međutim zadaća je vlasti da se ona obnaša pravedno i sa razumom ukoliko kanije biti dugovječna jer u protivnome tiranija kojom se tlači samo zlu kob izaziva.
Stoga Dživo zapisuje:

"Države one gdje njekada vlas despotska sterala se, kratka mu je sad livada vrh koje stado pase."
Mladi car Osman "bi ovi mladic lica mila i pogleda slatka i blaga nu sa vrlocom svim nemila srca, što mu to pomaga?"

I kao kod svakoga mladoga čovjeka vrijedilo je i za njega da mladost bijaše teška pa on onda u boju sa Poljacima izgubi svekoliku vojsku svoju:

"O mladosti teška i plaha koja srneš s nerazbora, bez bojazni i bez straha gdi pogiba tva se otvara, smiona si i slobodna, zašto ne imaš misli u sebi."

On pak bijaše prid svijum vojskami koja brojaše tisuće bojara u istočnoj skupnih strani i taj mladi car trebase carevinu od poljačke sile odbraniti pa on smakne jedne, a uzvisi druge: "tim car pasu velikoga Husaina smaknu onada a uzvisi slavno ovoga" i one koji su trebali slavno carstvom vladati:

"Carska blaga nebrojena u Istok odnijeti miso obraća i pisma u kijeh ste se imena od svijeh vitez on placa a to da tuj, ne pazec sipat penez odsvudijere ki uzmnaze sklup najveći od junaka izabere."

Pa ih odvede u sjever posred zime jezdec mrzlo Podunavlje "steraše vam mnokrat svime snijeg postelju, stijenje uzglavlje.

"A među tijem bojarima bijaše mnogo našijeh Bošnjaka "Sokolovic unuk carski i vizijera Mehumeta kim još slave kraj ugarski cjec vazetja od Segeta, na konjijeh svi Bosnjaci sjahu svijetlo odjeveni, zatocnici hrli I jaci kopljanici svim hrabreni."

Međutim Dživo misli da sjajno ruho ne čini junaka nego da junaka resi odjeća laka "svita sama i priprosta a za oklopje u junaka srce I prsi bijehu doste", a takvi Bošnjaci naši bijahu i za ovoga posljednjega rata pak je to svakako jedan od razloga da dobise ovaj rat na dvije strane, i sa istoka i sa zapada. Pa se u Bosni današnjoj dogodi što i u Europi u Osmanovo doba da se dvije vojske sukobe "svud oružja sjaju vrla, puške, koplja, sablje, maci zgadaju prsi, kolju grla, sijeku glave, sve se tlači.", dok mladi Osman "u potopu sja od krvi, britkijem macem znje živote.", jer mladost kako i rekosmo straha nejma "nu junaka snazna i ohola ki proslavit se iste djelom, na čovjeka sama i gola gdi je došo s vojskom cijelom." pa "britanski mač junački" ocjenu dadne da "KOMAR S ORLOM, A MRAV S LAVOM VIK PORODA NE IZVEDE.", jer to nije Osman nego kaurkinja crna "Odmetnuta je kaurkinja a u vjeri toj se zace, nevjerna je sad Turkinja, svi zakoni se od nje tlače.", ali pade pa kada gledamo na te dane teške mi podno zidina slobodnoga Grada gdje se možda čitava Europa bolje vidi jerbo valja znati da je Ljepota Grada ova od naravi dar cestiti "slavno blago gdi se sabra, skupi i stavi sve što je ugodno, milo i drago" , dunque, da je ova Dubrava od sama Boga I da je život tudije bozanskim darom jer "crnu vedrinu od nebesa sitne zvijezde zgar priteze, more smuca, zemlju stresa, povjetarce vihrim zeze, zgrade ovi njive hara trijeskom, gradom, zlom godinom priobrazava se i pretvara pticom, zvirim, dubom, stinom".

"Od svijetlosti visnje zraka, cvijet od raja pun uresa, dobro u kom su dobra svaka, bistri izgled od nebesa, najizvrsnije Bozje djelo u kom svijetu raj se otvara gdi pram sunce, istok celo, zvijezde su oci, lice zora…Med prislatki ki ko kusa cemer mu se sladak cini i dalek od svijeh dusa, zelja i pokoj drag jedini. Nu moguca ova lipos s svijetlom krvi kad se zdruzi dvokrat veću kripos daju dvori svak I sluzi".

Dunque takva je Dubrava za koju je Dživo još rekao:

"Glas se u njih sred naroda od istoka do zapada vjera, gospodstvo I sloboda Dubrovnika mirna grada." Dunque valja nam rijeti da je ovaj spijev važan danaske jer se u njemu, kako već rekosmo, prvi puta spominje ime Bošnjak pak je što se Hrvata tiče posve jasno da oni imahu ovo ime zapisano prije mnogo stoljeća suprotno mišljenju da ovijeh Bošnjaka nikada nije bilo, da ih nema i da ce ih ikada biti, a u drugome slučaju valja nam povirovat da se Dživo Gundulić obavijesti o ovome ratu iz prve ruke hodeći u TREBINJE kod velikoga trebinjskoga paše koji se nalazi samo 28 kilometara sjeveroistočno od slobodnoga Grada, a to će reći ne više od jednog sata konjskoga kasa.
Tako se Dživo obavijesti o Osmanu i dadne nam prvi dokument o postojanju Bošnjaka.

PASTORALNA POEMA "DUBRAVKA" DŽIVE GUNDULIĆA

Ova rodoljubna alegorija prvi puta je javno prikazana u prvoj trecini 16. stoljeća u Dubrovniku. Međutim, meni se čini dabi zapravo Dživino pjesništvo trebalo više čitati na jedan politički i socijalni način a manje kao romantičarski zapis ili romantičarsku idilu prozetu stihovima ljubavi, jer kao Konavoski Knez pa kao dubrovački sudac i senator on je svagda zapravo bio upućen na ta drzavnopoliticka pitanja Republike, ali i načisto filozofsko politička pitanja uredenja države i uredenja života u Gradu prema kojima onda treba da se ravna svaka vlast ukoliko kani boljitku zajednice, a to je ono do cega je Dživu prije svega stalo, jer politiku i bavljenje državnijem poslovima treba shvatiti prije svega problemom organizacije i uređenja kreposnoga života gradana. I tim pitanjima se bavi Dživo u ‘’Dubravci’’, a manje prirodnim i gradskim ljepotama Dubrave.

Istina ima šuma u okolici Dubrovnika, a to je šuma na Gracu pa šuma na Srdu odakle se vidi Grad kao na dlanu pa šuma na Brgatu, a to je jedna gora južno od Grada. U svim ovijem šumama na primjer u njegovo vrijeme, kako zapisuje, bilo je košuta, međutim danas njih više nema i to je danas sasvim drugačija šuma nego što je bila u Dživino vrijeme, a drugačiji je i Grad dakako! A kakav je grad njegovog doba? Pa on kaže:

"O, Dubravko, sej Dubrave, jasna zoro, svitli uresu od ljepote tve gizdave gdi su rajski zraci, gdje su?"

U Dubravi još samo rajskih zraka nema a svega ostaloga ima. Zato je odnos stanovnika Grada spram te Dubrave takoreci odnos zaljubljenika:

"Ti si lijep, lijepa ona;draga ona, drag si ti, srca vam razdiona ljubav ce združit." i taj odnos Dubrovčana spram Dubrovnika je odnos ljubavi kako rekosmo i za njih vrijedi da im je najviše stalo do slobode i svega okolo nje pa Dživo zapisuje:

"Općena sloboda vrh svega najdraža koju nam Bog pada naš pokoj uzmnaža." i kroz tu osobnu slobodu i kroz slobodu samoga Grada kao nekakav kameni fundamenat pociva čitava zgrada Ljubavi Dubrovčana i Dubrovnika:
"Ne čudim se ja ljubavi da nije ni mala ni velika koja u ovoj ti Dubravi ne učini ljubovnika."

Međutim, već je u Dživino vrijeme kako i on sam zapisuje stanje stvari okolo slobodnoga Grada bivalo drugačije pa on i kaže da pošto je dva vremena u Dubrovniku: ono koje je bilo "prije" i ono koje je "sada" jer se svi slažu da je prije bilo bolje:

"Prije pod ruhom priprostime zlato odsvud nam na stan pliva" dočim sada."

‘’Ah, prikor u dugu tamnilu neznanja cic zlata drug drugu ko rob se da klanja."

Prije bijehu "bistri viri da cis ogled svemu daju vilami se sad pastiri u zatioku ogledaju." dakle nekada se ogledalo u bistrim virima danas u zenama. Prije bijaše ljubavi i ljubovnika a danas "po grdu i smradu tukuc skitaju a za cistu i mladu ljubovcu ne haju." pa ako je vlast prije bila "silna" na način da je Dživo zapisao:

"Toliko je vladavine silno u nas da se ti, zena, djeca , imanje ne može tvoj rijeti, u mjestu je ovome slobode cestit dar, svaki sebi i svemu svome je gospodar. Razlog, pravda, i mjera svemu je zlato unas prodava na nj vjera, život se , dusa i cas ovuda ne ide za platom ni mjere u suda pritezu pod zlatom."

Zato Dživo i zapisuje da je blazen oni pastir i oni čovjek "ki zasljepljen ne bi od zlata neg po čistoj pravdi otide da je ljeposti ljepos plata."

Međutim, danas je to drugačije jer ima svuda "jaganjcica" koji " dvije matere ki posisa" pa je unekoliko Dživo pribiljezio taj mentalitet dubrovačkih pucana koji je ostao stvarnost ovoga Grada do dana danasnjeg: "pasem dragoj koj me sreca da sam vječni rob zapisa."

Iz ovog mentaliteta priprostoga dubrovačkoga puka poniklo je jedno stajaliste, jedan svjetonazor kojeg je i Dživo bio svjestan i on ga je okarakterizirao ovijem riječima: "Ke ufanje veće ostaje, mami, o verni ljubovnici? Ljubav, vjera, sluzba, lipos i obićaji i zakoni sve bi zamam: jacu kripos Grada u zlatu nemam doni." Pa je zato Lero i sve od Lera "da razlike igraju i skladne se poju pjesni, mladi i stari uzivaju, siti, pjani i objesni."

Takav je bio Dubrovnik Dživina vremena ili onako kako ga je on vidio, a u nekojim elementima on je i danas takav.

iz moje knjige VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php


Post je objavljen 19.03.2019. u 11:21 sati.