slika: internet

VLAČIĆEV LABIN

Kako je Matija Vlačić Ilirik iz istarskog Labina to ćemo rijeti nekoliko riječi i o ovom istarskom gradu.
Labin je grad u jugoistocnoj Istri nekih 1,5 kilometara od morske obale. Sastoji se od starog naselja Labina koji se nalazi na uzvisini od 320 metara i rudarskog Podlabina. Labin ima možda oko 6-7 tisuća stanovnika. Zbog velikih podzemnih ugljenokopa slikovita jezgra starog grada u Labinu bila je izložena urusavanju.

Prestankom vađenja ugljena u zonama ispod starog grada obustavljeno je slijeganje tla. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća bila je u toku obnova i revitalizacija starog grada. Restaurirane su rodna kuća Matije Vlačića, nekadašnje središte "Labinske republike" i druge historijski i arhitektonski vrijedne zgrade.
U Labinu se od 1970. godine održava Mediteranski kiparski simpozij u kamenu; podno grada u Dubravi nalazi se park kamene skulpture. U Labinu je tvornica termičkih uređaja. Labin je u prethistorijsko doba liburnsko naselje Albona, Alvona, a u rimsko doba municipij.

Po Konstantinu Porfirogenetu stara hrvatska država dopirala je do Labina. Od 1420. do 1797. nalazio se pod vlašću Mletaka proživljavajući otada dalje sudbinu ostale Istre.

O NJEGOVOM ŽIVOTU

Matija Vlačić Ilirik ili latinizirano Matthias Flacius Illyricus bio je hrvatski crkveni povjesnicar, protestantski teolog I lingvist. Rođen je 3.3.1520. u Labinu u Istri, a umro je 11. 3.1579. u Frankfurtu na Majni. Već kao mladić na školovanju u Veneciji pod utjecajem fra Balde Lupetine oduševio se za protestantizam. Polazi 1539. na studije u Basel, Tubingen Wittenberg. Postaje magister 1544. a uskoro i profesor hebrejskog i grckog jezika na sveučilištu u Wittenbergu. Tu stupa u bliži kontakt sa prvacima reformacije: Luther ga zove "čovjekom velike vjere i vrlo poznatim među našima", a Melancton piše predgovor za njegov prvi teološki spis "O riječi vjere", De vocabulo fidei, koji je tiskan 1549.

Uskoro Vlačić dolazi u sukob s nekim protestantskim teolozima koji su nakon Lutherove smrti u tzv Augsburskim i Leipziskom interimu pristali na kompromis s Rimom te kreće 1549. u Magdeburg. Stavlja se na čelo idejne borbe protiv pape, cara i pomirljive stranke među protestantima. U luteranskom pokretu nastale su dvije struje: filipisti pristaše Philippa Melanchtona koji su se pokorili drzavnoj vlasti i "flacijanisti" koji su bili pristase Vlačića ili "gnoseoluterani" koji su dobili naziv po lutherovoj teoriji spoznaje i oni su pruzili otpor drzavnoj vlasti. Dok carski maršal Mauricije Saksonski opsjeda Magdeburg Vlačić piše i štampa propagandne spise kojima podrzava moral u gradu i koje ubacuje u neprijateljsku vojsku.

Godine 1557.-1561. bio je Vlačić profesor teologije i hebrejskog jezika na sveucilistu u Jeni i crkveni superintendant Tiringije, ali i tu dolazi u sukob zbog svog deterministickog stava, seli u Regensburg u kojem živi od 1562. do 1566. zatim živi kao prognanik u Antwerpenu i Strasbourgu 1567. Zbog svoje nepopustljivosti prisiljen je i otamo otići pa se na kraju seli 1573. u Frankfurt na Majni gdje je u bijedi i umro."Tuđinac i Slaven" koji se čitava života borio protiv Rima, a zvali su ga "Ahilom čistog luteranstva", Vlačić se u okviru njemačke reformacije razvio kao jedna od najznačajnijih osobnosti zastupajući Lutherov nauk o milosti u gotovo fatalističkoj formulaciji. Svagda borben, nikada nije odstupio od svojih načela i usudio se napasti čak i Melanchtona koji ga je zbog toga nazvao "iliriskom zmijom". Vlačić je napisao oko dvije stotine radova najvećim dijelom na latinskom jeziku.

Djelo ‘’Katalog svjedoka istine’’, ‘’Catalogus testium veritatis’’, Vlačić je pisao u Magdeburgu 1553.-55., a izdao u Baselu 1556. Tu navodi kao preteče reformacije crkvene pisce i druge autoritete koji su prije XVI stoljeća "dizali svoj glas protiv rimskog pontifeksa i zabluda papizma". U Megdeburgu je zamislio i organizirao suradnicki kolegij za monumentalnu crkvenu povijest Magdeburske centurije, Eclesiastica Historia, Centuriae Magdenburgenses, u trinaest knjiga objavljene u Baselu 1559-1574. Svaka knjiga obuhvaća jedno stoljeće, odatle naziv djela. Vlačić je jedan od glavnih pisaca ove prve tiskane, planski i kritički obrađene povijesti crkve do 1300. U Jeni i Regensburgu napisao je ‘’Ključ svetog pisma’’, ‘’Clavis Asripturae sacrae’’, izdane 1567., prvi enciklopedijski i hermeneuticki riječnik Biblije u kojemu je postavio nacelo da je povijest temelj naučavanja. U Kljucu i drugim djelima nalazi se Vlačićeve sistematske lingvističke rasprave.

U rukopisu su ostali etimoni za četri glavna jezika: grčki, latinski, njemački i "ilirski". Svi Vlačićevi spisi prožeti su filozofskim razmatranjima, posebno se pozabavio filozofijom u raspravi o ‘’Ciljevima teologije i svjetovnih znanosti’’.
Pripisuje mu se i rasprava iz logike dijalektička paralipomena u kojoj ukazuje na važnost srednjeg pojma u silogizmu. Autobiografski Vlačićevi spisi govore o njegovoj povezanosti sa domovinom. Neko vrijeme bio je u vezi sa suradnicima hrvatske protestantske tiskare u Urachu. Godine 1563. putuje u Štajersku, Kranjsku i Istru. Bavio se mišlju da u Regensburgu ili Celovcu, a možda i u Ljubljani otvori protestantsku školu u kojoj bi se predavalo ilirskim jezikom.

U protestantizmu Vlačić vidi ideju koja bi mogla vjerski približiti sve južne Slavene uključujući tu i muslimane. Njegovu poslanicu P.P. Vergeriju preveo je Primož Trubar na slovenski 1550. Postoji mišljenje da je Vlačić autor dvaju manjih polemičkih spisa na hrvatskom jeziku, koji su tiskani u višejezičnim djelima i to u Padovi 1555, i Regensburgu 1566.

MAGDEBURŠKE CENTURIJE

To je velika crkvena povijest podjeljena u 13. stoljeća koja završava godinom 1298. Prvi puta je tiskana 1559. do 1574. Godine, a sastavilo ju je nekoliko luteranskih svećenika iz Magdeburga koji su bili poznati pod imenom Magdeburški centurioni. Glavni centurio bio je naš veliki filozof Matija Vlačić Ilirik. Prema nekim autorima osnovne intencije ovih centurija mogle bi se svesti na osporavanje autoriteta papinstva i Pape koji je proglasen anti-kristom.
Osnovni i glavni pokretač ove velike crkvene povijesti bio je Matija Vlačić koji se brinuo oko cijele organizacije ovoga velikoga posla. On se latinizirano nazivao Flacius, ali je također bio poznat i kao Francovich, a iz zemlje iz koje dolazi po svome rođenju kao Illiricus jer je bio iz Istre.

Najranije 1553. godine Vlačić je pronašao patrone koji su mogli dati financijsku podršku za ovu crkvenu historiju o kojoj je riječ kojom se pokusava pokazati kako Vlačić navodi, "početak, razvoj i nepristojni oblik Antikrista".
Njemačke princeze, posebno bogata vlastela iz Augsburga i Nuremberga sirokogrudno su pomogli ovaj Vlačićev projekat. Puno je Vlačić putovao Njemačkom prikupljajuci neophodan materijal dok je njegov suradnik Marcus Wagner iz Weimara u blizini Gotha istraživao biblioteke Austrije, Bavarske, Skotske i Danske iz istih razloga prikupljanja neophodne teoretske grade za veliku trinaeštotomnu enciklopediju.

Istraživači posebno danas naglašavaju važnost cripto-protestanta Caspara von Nydbrucka koji je bio carski savjetnik i direktor Imperijalne biblioteke u Beču koji je imao izniman uticaj diljem čitave Europe i čiji utjecaj je također vidan i u ovoj velikoj crkvenoj povijesti. Možda bi također trebalo spomenuti i neke druge jako važne i utjecajne suradnike, a to su bili: John Wigand (1523.-1587.), koji je bio superintendant u Magdeburgu, Matthew Judex( 1528. -1576.) koji je bio svećenik u Magdeburgu, Basil Faber (1525.-1576.) koji je bio filozof i humanist, Martin Copus koji je bio lijecnik ali koji je istovremeno obnašao poslove Direktora drzavnog Trezora i Eblinek Alman gradanih iz Magdeburga kao i drugi brojni filozofi i uticajni ljudi Njemacke.

Prvo izdanje ove crkvene povijesti u 13 tomova pojavilo se 1559. do 1574. godine. U godini 1624 tiskana je kompletna edicija Centurija u 6 tomova i ona je tiskana u Baselu zahvaljujuci Louisu Luciusu koji je uveo neke nove momente i sacinio modifikacije teksta u duhu kalvinizma. Trece izdanje pojavilo se u Nurembergu 1757. do 1765. ali nije otislo dalje od petog stoljeća.Da bismo otprilike vidjeli kako izgleda sadrzaj ovih Vlačićevih Centurija možda je najinteresantnije pogledati sadrzaj Quarta Centuria iz 1560: prvo se odaje poštovanje kraljici Elizabeti, glavna stajalista oko glavnih događaja stoljeća, širenje crkve, proganjanje i mir sa crkvom u doba Dioklecijana i Maximiana, crkveno učenje i njegova povijest, hereze, rituali i ceremonije, crkvena disciplina i vlast, sizme i kontroverzije, koncili, najznacajniji biskupi i doktori, najošporavaniji heretici, čuda i čudnovati događaji, političke relacije prema Jevrejima, druge nekršćanske religije, politicke promjene i konačno indexi knjiga i opći indexi pojmova.

Nema nikakve sumnje da je ova povijest crkve bila napravljena sa jednom enormnom požrtvovnošću i odanošću stvarima protestantizma i da je rađena sa jednom ogromnom vjerom u ispravnost vlastitih stajališta tim više što su u njenom nastajanju sudjelovali najznacajniji znanstvenici i povjesničari Njemačke i Magdeburga. Po tome kao i po svome opsegu ona se ne razlikuje od sličnih povijest Katoličke Crkve kao što je na primjer velika povijest Crkve, koja je kod nas tiskana u izdanju Kršćanske sadašnjosti

iz moje knjige VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php