slika: internet

OTOK CRES

Otok Cres otok je u vanjskom nizu Kvarnerske otocne skupine. Obala njegova je dosta slabo razvedena. Na zapadnoj su obali veći zaljevi Creska luka, Valun, Martinscica i luka Ustrine, a na istočnoj zaljev Koromacna.
Od otoka Lošinja odvojen je uskim umjetnim prolazom koji se zove Osorski tjesnac. U srednjem dijelu otoka Cresa izdvaja se prostrano Vransko jezero. Vransko jezero snabdijeva vodom gradić Cres i otok Lošinj.
Uz obalu izbijaju mnogobrojna podmorska vrela takozvane vrulje. Najveći broj naselja leži na zapadnoj strani otoka. Glavno naselje je istoimeni gradić Cres. Uz poljoprivredne proizvode kao ulje, vino i povrće znatnu privrednu važnost ima ovcarstvo i ribarstvo. Postoji i tvornica trikotaze u Cresu, a ribljih konzerva u Cresu i Martinscici. U okolici Osora dobija se kvalitetni građevinski kamen.
Od početka sedamdesetih godina posebno se razvija turizam što je od znatne važnosti za ozivljavanje života na otoku, a brodska i trajektna veza omogućuje povezivanje otoka sa kopnom, a isto tako uzdužna cesta od Porozine preko Osora povezuje otoke Cres i Lošinj.
Otok Cres nastanjen je od prethistorijskog doba, a najpoznatiji su najstariji stanovnici Liburni. U antičkim grčim izvorima nalazi se naziv Apsyrtides za otok Cres i Lošinj. Za Rimljana javlja se naziv Crexa, Crexi. Nakon propasti Zapadnorimskog carstva Cres dolazi pod Bizant.
Potkraj X stoljeća nalazi se kratko vrijeme u vlasti hrvatskih vladara. Vjerojatno iz 11. stoljeća potječe Valunska ploča, najstariji hrvatski spomenik na otoku, pisan glagoljicom. Od 1000. do 1358. godine otok drže Mlečani, a onda dolazi pod vlast hrvatsko-ugarskih vladara. Od 1409. do kraja Prvog svjetskog rata nekoliko puta mijenja gospodare. 1920. Rapalskim ugovorom pripao je Italiji a od 1945. godine pridružen je Matici domovini, a tako je i danas.
Gradić Cres, pak, glavni je turistički centar otoka. U gradiću je tvornica ribljih konzervi, trikotaže i manje brodogradilište. Sačuvana je gotičko renesansna crkva iz 15. stoljeća s odvojenim zvonikom iz 16. stoljeća, venecijansko gotička palaca Petris iz 15. stoljeća, gradska kula sa satom iz 16. stoljeća.
Osim brojnih sakralnih i profanih spomenika sačuvani su dijelovi starih gradskih zidina, obrambene kule i ulazna vrata. Naseljen je od prethistorijskog doba, a za vrijeme rimske vlasti postaje naselje.
Novo srednjovjekovno naselje dobija 1332. godine i svoj statut, a 1459. postaje središte mletačke uprave za otoke Cres i Lošinj. Danas je poznat turisticki gradić.

UKRATKO O FRANI PETRIĆU

Također se još zove Petris i Petrisevic, a latinizirano Franciscus Patricius, a talijanizirano Francesco Patrizi.
Jedan je od najvećih renesansnih filozofa rođen u Cresu 25.4.1529., a umro je u Rimu 7.2.1597. godine. Međutim, on je kao i njegova obitelj porijeklom iz Bosne. Navodno da su Petrići bjezali pred Turskom najezdom i na koncu se nastanili na Cresu. Kao desetogodisnji dječak sudjeluje sa stricem Ivanom Jurjem, zapovjednikom galije, u ratu protiv Turaka u našim i grckim vodama.
U početku je samouk, a kasnije se školuje u Mlecima na trgovačkoj školi, u Ingolstatu pod pokroviteljstvom rođaka Matije Vlačića, zatim studira u Padovi, prvo medicinu pa filozofiju.
Luta po Italiji, provodi sedam godina na otoku Cipru kao upravitelj imanja. Vrativši se boravi u Veneciji, Padovi, Genovi, Barceloni baveći se neuspješno trgovinom, novčanim posudbama i izdavanjem knjiga.
Petnaest godina provodi u Ferrari predavajući Platonovu filozofiju na tamošnjem Sveučilištu. Postaje član mnogih talijanskih akademija.
Godine 1592. na poziv pape Klementa VIII polazi u Rim da preuzme katedru Platonske filozofije. Tu, nakon pet godina napornog rada umire, a pokopan je u crkvi svetog Onofrija u grobnici Torquata Tassa sa kojim je polemizirao oko estetičkih stavova.
Prema obiteljskoj legendi Petrići su bili doselili iz Bosne bježeći pred Turcima. Mletačka vlast 1563. Međutim, naziva Petriće Hrvatima, a sam je Frane Petrić za studija u Padovi bio dva puta vijećnik studenata iz Dalmacije. Pred samu smrt zatražio je da ga prime za pravog člana-bratima zbora svetog Jeronima u Rimu pri čemu je morao dokazati, da je podrijetlom iz ilirskih krajeva i da poznaje hrvatski jezik.
Šezdeset Petrićevih djela, što objavljenih što u rukopisu, govore o golemoj raznovrsnosti i zahvaćaju područje filozofije, književnosti, povijesti, teorije glazbe, vojništva, matematike, zvjezdoznanstva, meteorologije, oceanografije i medicine.
Pisao je na latinskom i talijanskom te prevodio sa grčkog na latinski Prokla, Filopona, apokrifne tekstove Zoroastra i Hermesa Trismegista. Najznačajniji je Petrić kao filozof i on se razvijao u atmosferi progona i oporbe.
Venecija je nepokornim Petrićima natrpala grijeh hereze. Ujak Petrićev optužen je kao luteran i osuden je na doživotnu robiju i napokon utopljen u moru. Otac njegov Stjepan, gradski sudac, osuđen je na izgon iz grada i do smrti ostaje u progonstvu.
Glavno djelo Pertića jest ‘’Nova sveopća filozofija’’ i ona je naišla na veoma oštru kritiku ortodoksnih teologa i crkvenih krugova i dolazi na Index zabranjenih knjiga.
Samog je pisca od progona zaštitilo prijateljstvo sa papom Klementom VIII. Petrićeva knjiga ‘’Nova sveopća filozofija’’ nastala je 1591. godine i tiskana je prvi puta u Ferrari. Po tome se kao i po svome radu ‘’La citta felice’’ Petrić ne razlikuje mnogo od drugog velikog bosanskoga pisca, Hasana Kafi Pruščaka, koji predstavlja najznačajniju ličnost u znanstveno-književnom i intelektualnom životu bosanskih muslimana posljednjih decenija 16. i početkom 17. stoljeća.
Slično kao i Petrić Hasan Kafi Pruščak svoje je istaknuto mjesto u kulturnoj povijesti Bosne svoga vremena stekao svojim plodnim i mnogostrukim znanstveno-književnim i kulturnoprosvjetnim radom kao i svojim zadužbinama od kojih neke i danas poštoje.
U tom smislu Kafijevo djelo pod imenom ‘’Usul al-hikam fi nizam al-alam’’ ili u prijevodu ‘’Temelji mudrosti o uređenju svijeta’’, koje je nastalo u Prušću 1596. Godine, dakle, svega 5 godina kasnije, nego što je Petrićeva ‘’Sveopća filozofija’’ gotovo da sasvim jasno pokazuju teoretsku i filozofsku preokupiranost obojice filozofa, koja je toliko začuđujuće srodna da se danas ne možemo oteti dojmu da je riječ o ljudima koji potječu iz istog kulturnoga i zavičajnog kruga. Međutim, ima također i autora koji smatraju da je ta srodnost Petrića i Pruščaka prije stvar vremena Renesanse, koje je nosilo nove i originalne ideje u svome osamostaljivanju u odnosu na antičke i srednjovjekovne autoritete, da je Petrić u bitnome ostao vezan za svoj rodni Cres, a kasnije za Italiju, odnosno, za Mediteran iz kojega je potekao i kojemu je žrtvovao cijeli svoj život i svoj teoretski i filozofski rad.

O SVJETLOSTI

Evo, danas, nam je progovoriti o velikom Frani Petriću i njegovoj ‘’Sveopćoj novoj filozofiji’’, koja predstavlja, zapravo, kamen medas za sve daljnje prirodne filozofije u Hrvata.
Isto tako mogli bismo rijeti da taj interes Hrvata za vlastitu filozofiju treba što više njegovati i na tom interesu što više nastojati i tako-reći popularizirati, jer se u ovom dobu sporta i masovne kulture može izgubiti svaki uvid na ta velika pregnuća naših ljudi koji su kroz teška stoljeća nosili i gurali filozofsku misao dalje i bez cijeg udjela nije moguće razumjeti razvoj zapadne znanosti i filozofije u Europi.
Međutim, čini nam se da danas stvari stoje drugačije i da se u domeni povijesti znanosti i filozofije javljaju mnogi imitatori, prevaranti i šarlatani koji hoće uniziti naš doprinos svjetskoj obrazovanosti i to među Hrvatima samim i to baš prema riječima: ‘’Tu sei molto attiva:d’inverno pattini sul ghiacco, in primavera giochi a tennis, poi fai parte della squadra di pallacanestro, e adesso scopriamo le tue ambizioni letterarie’’.
Onda možemo zamisliti kakve su im te literarne ambicije i koliku one vrijednost imadu i kako pogubno mogu utjecati na još nejake duše naših mladića i djevojaka kojima bi prva životna zadaća bila ovladavanje prirodnim spoznajama i znanjima kako bi postigli mir kreposna i slobodna života.
A da je tome tako, najbolje nam pokazuje slučaj Petrićeve ‘’Nove sveopće filozofije”, jer se u Hrvata čekalo gotovo četiri stoljeća na objavljivanje našeg prijevoda ove filozofije te kao da nije postojao interes od ranije da ovo djelo ugleda svjetlost dana, kada za to bijaše vrijeme nego, kako rekosmo, ostadosmo u neznanju za mnoga stoljeća i prošto vapismo za jednim relevantnim prijevodom ovog našeg učitelja u Rimu koji učase mnoge pa i jednog Giordana Bruna, koji opet Petriću duguje mnogo, ali o njemu reče sve najgore.
Naime, pošto je danas tri izdanja ovog Petrićevog djela, prvo izdanje ‘’Nove sveopće filozofije” izdano je u Ferrari godine 1591., drugo u Veneciji 1593., a treće hrvatsko izdanje u Zagrebu 1979. godine i to sa nekim manjim razlikama i ovdje valja istaknuti da je ovo treće zagrebačko izdanje prvo izdanje ovog Petrićevog djela na jedan živi jezik i mi danas znamo koliko je doprinos Petrića europskoj filozofijskoj misli, koliko je taj doprinos velik i značajan da nam se čini da nas Petrić zaslužuje i više, nego što je slučaj.
Ja sam ime Frana Petrića ili latinizirano Franciscusa Patriciusa i njegovu ‘’Nuova de Universis Philosophia’’ već ranije spominjao u kontekstu spora, rasprava i polemika o tome tko je zapravo otkrivač infinitezimalnog računa, koji spor datira još od 18. stoljeća kroz spor o prvenstvu između Newtona i Leibniza.
Ova, vjerojatno najslavnija kontroverzija u povijesti znanosti, može biti jedinstvena i po tome što niti Hrvati nisu nje pošteđeni i to upravo s obzirom na presudne utjecaje mislilaca talijanske renesanse među kojima i našeg Frana Petriia prema literaturi i filozofiji neoplatoničara sa Camebridge-a.
A da je tome tako dovoljno, je kritički sagledati prva poglavlja takozvane Petrićeve ‘’Pancosmie’’ gdje se raspravlja o fizičkom prostoru, o matematičkom prostoru i djelovanjima među njima i beskonačnosti i u kojima knjigama ne samo što se objašnjavaju i pretresaju počela tijelesnog svijeta, nego se ona potkrepljuju i geometrijskim dokazima, a izlaze se i ustroj i tvorba cijelog tog svijeta.
Tako ovdje Petrić raspravlja o prostoru, kontinuumu, beskonačnosti, geometriji, aritmetici, simetriji, paralelnim linijama, nagibnim linijama, pravim linijama koje se doticu i još mnogim drugim pitanjima tako da danas upravo začudno djeluje kako je ovdje posrijedi jedno posve aktualno mišljenje, koje kani modernim rješenjima tako da već slobodno možemo našeg Franu Petrića shvatiti prethodnikom jednog Sakijerija, Rimana i Lobocevskog, a s obzirom na pitanje utjecaja na neoplatonicare sa Camebridge-a i prethodnikom jednog Issaca Barowa, Newtona I Leibniza.
Što ga možemo reći da ovo Petrićevo djelo predstavlja svojevrstan reprezentativni lik znanstveno sintetičkog izraza renesansne filozofije koja nosi svo to bogatstvo kulturno-povijesne prošlosti na način da otvara i nove vidike kojima će se kretati filozofski i znanstveni duh prema novovjekovnim strujanjima i nadolazeci novi rad.
Sam naslov ‘’Nuova de Universis philosophia’’ ukazuje, zapravo, na to da se radi o nečem novom u našem poimanju svijeta što i sam Petrić u predgovoru naglašava pišući, da se radi o "raspravi kakvu nitko prije njega nije sastavio", odnosno, da je riječ o djelu "koje je divljenja doštojno po obilju predmeta, drevnoj novini, raznovrsnosti dokaza, istini, neobičnosti i učestalosti metoda, po sustavnom poretku, postojanosti razloga, težini sudova, sažetosti izrijeka i jasnoći riječi".
Radi se, dakle, o jednom posve novom utemeljenju filozofije koje ide daleko dalje od njegovih prethodnika platonika poput Marsiglia Ficina ili Picca della Mirandole ili Telesija, jer je kod Petrića za razliku od drugih kod kojih je Bog nešto nadosjetno i daleko od nas u odvojenom svijetu, Bog harmonije iz koje rezultira sva ljepota i stvaralaštvo, te je prema tome Bog u cijelom svijetu nazočan i kod stvaraoca i kod stvorenog, duševna supstancija potencijalno nazočna u svemu onom najmanjem kao i najvećem, upravo apsolutno imanentan.
Jedan nepromjenjiv zasvagda stvoreni svijet bio bi, prema Petrićevom mišljenju, mrtav univerzum. Živi i živući univerzum mora u svojoj unutrašnjosti predstavljati proces postojane promjenjivosti. U ideji od "jednog sve", ab uno omnia, ili od "jednoga prvotna jednoca", ab uno unitas primaria, znači upravo "svejedinstvo", unomnia, stvari i oblika, materije i duha a to će reći jedan životni dah koji sve pokreće i prema kojem sve jest to što jest.
Ili kao što Petrić kaže: "Prije Prvoga ništa, Poslije Prvog sve, Sve od počela, Od Jednog sve, Od dobroga sve, Od Boga jedno-trojednog sve, Bog Dobro, Jedno, Počelo, Prvo – sve je to isto, Od Jednog prvotna Jednoca, Od prvotne Jednoce sve ostale jednoce, Od jednoca biti, Od biti životi, Od života umovi, Od umova duše, Od dusa naravi, Od naravi svojstva, Od svojstava oblici, Od oblika tijela, A sve je to u prostoru, Sve je to u svijetlosti, Sve je to u toplini, S pomocu njih pripravlja se povratak Bogu, To nek bude istinski cilj i svrha ove naše Filozofije."
Bitak je jedan i očituje se u svemu bivstvujućem, a to se bivstvujuće pokreće u svesvjetlu: "Svjetlo i svjetlost je Zoroastrov životni oganj". Panaugia - to ime jednog od četiri problematski odijeljenih područja Petrićeve Nove Sveopce filozofije nosi adekvatno grčko nazivlje, a to prvo je Panaugia i taj je pojam posuđen od Filona Aleksandrijskog, a prevodimo ga danas na hrvatski jezik riječju "svesvjetlost".
Dakle, svjetlost je ovdje mišljena kao osnovica svega što jest i postoji identitet svjetlosti, topline i svjetske duše kao identicnih faktora sveukupne zbilje.
U početku izlaganja svoje filozofije Petrić ističe po čemu se filozofska misao razlikuje od svega drugog ljudskog spoznavanja i znanja, pa stoga i njen početak mora biti drugačiji negoli spoznaje kakvih iskustvenih znanosti i nauka; Philosophia, studium est sapientiae, Sapientia, universitatis est cognitio;Filozofija je učenje mudrosti.
Mudrost je spoznaja Sveukupnosti; Sveukupnost svih stvari zasniva se na poretku, Rerum universitas ,constat ordine. I upravo ta spoznaja sveukupnosti, ta misao cjeline našeg znanja osnovna je karakteristika svekolikog filozofskog mišljenja. Stoga Petrić kaže: ‘’Philosophia ergo, lucis, luminis, admirationis, contemplationis proles est verissima, Filozofija je dakle najistinskije čedo svjetla, svijetlosti, divljenja, razmisljanja’’. Pa i ova svesvjetlost ima svoj izvor u prvoj svjetlosti, lux prima ili prasvjetlosti.
Sveukupno svjetlo ima, dakle, izvorište od jednog prvotnog, bezgraničnog svjetla koje Petrić nazivlje empirej, a to je jedan drugi svijet prvotniji od kojeg potječe sve, sam je bestjelesan i od njega je sve tjelesno, svaka se množina rada od Jednoce, pa stoga sve proizlazi iz Jednog, a ta je jednoca prasvjetlo.
Prasvjetlo obasjava čitav svjetki prostor ili kao što Petrić kaže: "sve svjetlosti potječu od nebeskog svjetla, a ono se po Zoroastru naziva empirej, a po Filonu panaugia" i nešto dalje :"Po mnjenju Platonova slusatelja, svjetlost biljne duše potječe od osjetne svjetlosti. A ta opet od svjetlosti uma, a ta od beskrajnog svjetla prvotnog uma."
To se prvotno svjetlo ocima ne vidi nego tek duhom poima, a u iskustvenom svijetu vid je osnovno spoznajno izvorište, a odatle se spoznaja svjetla uzdiže do Oca sve svjetlosti od kojeg sve potječe i kojemu se sve vraća.
Vidimo ovdje, dakle, da se ovo Petrićevo mišljenje razlikuje od teorija kakve su bile razvijane u antickoj Grckoj, recimo kod Aristotela, pa i od onih teorija kakve nalazimo kasnije kod muslimanskih mislilaca koji su radili u pravcu razvoja geometrijske optike u srednjem vijeku. Isto tako, ovo se mišljenje razlikuje od kasnije vrlo uticajne teorije svjetlosti kakvu je formulirao Newton na primjer, a onda dodatno preinacio Albert Einstein u 20. stoljeću. Jer prema Newtonu o svjetlosti se može drugačije govoriti.
Na temelju njegovih eksperimenata refrakcije svjetla kroz staklenu prizmu on zaključuje da se bijelo svjetlo sastoji od zraka različitog indeksa loma i da je boja svojstvo svjetla, a ne svojstvo koje dolazi od refrakcije kroz materiju pa je tako Newton svjetlo poimao kao roj čestica koje se kreću u vakumu određenom brzinom.
Kasnija je teorija Einsteina tome pridodala svoje poimanje svjetlosti u smislu paketa energije ili fotona i ta teorija danas suvereno vlada našim poimanjima prirode svjetlosti. Mi, međutim, još smo daleko od toga da možemo dati ispravan odgovor na pitanje o svjetlosti pogotovo, ako imamo u vidu filozofije kao onu Petrićevu jer tamo gdje prirodne znanosti, gdje znanost uopće zastaje pred stvarima i problemima i ne može više ići dalje zato što dalje od te točke ne ide ne samo njeno tumačenje već čak niti principi njenog tumačenja tu u stvari filozofija preuzima stvari i probleme i razmatra ih na svoj način, na način koji je sasvim različit od onog kojeg primjenjuje znanost. Jer znanosti objašnjavaju stvari u odnosu jednih prema drugima, ali svagda ostavljaju nešto neobjašnjenim.
U matematici to su na primjer prostor i vrijeme, u fizici, mehanici i kemiji to su materija, kvalitet, prvobitne sile, prirodni zakoni, u botanici i zoologiji to su raznovrsnost vrsta i sam život, u povijesti to je ljudski rod sa svim svojim osobinama mišljenja I htijenja.
Filozofiji , međutim, svojsveno jest da ništa ne pretpostavlja kao poznato već joj je sve u istoj mjeri strano i za nju je problem ne samo odnosi pojava već i same pojave pa i sama logicka struktura zgrade znanja dok se znanosti zadovoljavaju da sve svedu na relacije i odnose. Jer, kao što rekosmo, upravo ono što znanosti pretpostavljaju, što stavljaju u temelje svojih objašnjenja i postavljaju kao svoju granicu, jest pravi problem filozofije koja, prema tome, tamo počinje gdje znanosti prestaju.
Tako je i u pitanju svjetlosti, jer sadržaj znanosti jest svagda međusobni odnos pojava svijeta, međutim, nije pitanje ZAŠTO koje važi i znači samo na temelju ovog osnovnog načela.
Dokazi odnosa među pojavama u znanostima zove se objašnjenje. Prema tome, objašnjenje nikada ne ide dalje, ono se ograničava na to da pokaže predstave u uzajamnom odnosu oblika. Ako je objašnjenje dotle doprlo onda se dalje ne može pitati zašto jest dokazani odnos i to jest onda ono što se upravo i ne može drugačije predstaviti, što će reći da je on forma svake spoznaje.
Svako objašnjenje koje ne upućuje na neki odnos za koji se dalje ne može traziti nikakvo zašto ostaje pri nekoj pretpostavljenoj biti, nečemu nejasnom na čemu mora najzad da se zaustavi svako prirodoznanstveno objašnjenje. Ako tako promatramo stvari onda vidimo da ove nove i posve moderne teorije svjetlosti zapravo možemo shvatiti zabludama, kada se poricuci životne sile i sile svesvjetlosti hoće objasniti pojave života i svekolikog svijeta fizikalnim i kemijskim silama ili mehaničkim djelovanjem materije, polozaja, oblika i kretanja "izmastanih atoma". Sukladno tome, čak bi svetlost bila nekakvo mehaničko titranje ili čak gibanje imaginarnog etera koji se u tom cilju postulira i koji, kako bi to Schopenhauer rekao, "udara po zjenici gdje onda na primjer 483 bilijuna udaraca u sekundi daju crvenu boju, a 727 bilijuna udaraca ljubičasti itd. Onda bi, zar ne, ljudi slijepi za boje bili oni koji te udarce ne mogu da broje?’’
Takve grube, mehaničke, demokritske tupave i zaista čvornovate teorije su zbilja dostojne ljudi koji, pedeset godina poslije Goetheova ‘’Učenja o bojama’’ još vjeruju neutronima homogene svjetlosti i koji se ne stide da to kažu. No oni će iskusiti da ono što se djetetu, Demokritu ,oprasta da se to ne može oprostiti zrelom čovjeku. Mogli bi oni jednom i sramno da završe, ali u tom slučaju svatko se na prstima odatle udaljuje praveći se kao da tu nije ni bio."
Petrićeva se metafizika prirode suprotstavlja ovoj znanstvenoj slici i Petrić prije svega kritički raspravlja o Aristotelu. On smatra da je neodrživa Aristotelova znanost o elementima kao jednostavnim tjelešcima. Ta jednostavna tjelešca postaju prema njegovoj Novoj filozofiji jednostavna općena svojstva koja su osnovica svim posebnim prirodnim stvarima kao svjetlo, toplina, prostor i tekucina. Međutim, o svjetlosti treba razmisljati drugačije u smislu kojeg Petrić ističe kao : "Od svjetla I svjetlosti ni jedna stvar nije ni ljepša ni radosnija" ili na jednom drugom mjestu: "A cijeli je ovaj naš svijet, sudioništvom u svjetlosti, i vidljiv i lijep."
"Od svjetla, velim, kaže Petrić, koje je slika samoga Boga i njegove dobrote, koje obasjava sve podrucje iznad svijeta, sve ono što je okolo svijeta i ono što je od svijeta, koje se po svemu proteze, svime se razlijeva, sve prozima. Prozimajuci sve, ono oblikuje i tvori.
Sve ozivljava. Sve sadržava. Sve odrzava. Sve okuplja. Sve ujedinjuje. Sve razdvaja. Sve stvari koje jesu ili svijetle ili griju ili zive ili postaju ili se hrane ili rastu ili se usavrsavaju ili se gibaju- sve njih sebi svraća. Svraćene prociscava. Sve usavrsava. Sve obnavlja. Sve uščuvava te cini da ne isceznu u ništa. Svih je stvari i broj i mjera.
Svjetlo je najčistije od svih stvari. Nepromijenjeno, nepromjenjivo, neizmjesano, neizmjesljivo, neukroćeno, neukrotljivo. Ničim nije oskudno. Svime je bogato. Željeno od sviju, svima poželjno. Ures nebesa. Ures svih tijela. Nakit svijeta. Ljepota svijeta. Radost svijeta. Smijeh svijeta. Od njega pogledu nije ništa milije. Ništa duši radosnije. Ništa životu pogodnije. Ništa spoznaje doličnije. Ništa korisnije za djelovanje. Bez njega bi sve počivalo u tmini, samo sebi ničtetno, a nama nepoznato. Stoga to svjetlo (lux) (jest) prvotni uzrok svega razmičljanja."
Nač veliki Frane Petrić stoji sa svojom Novom sveopcom filozofijom na prijelazu svjetova i usao je u europsku povijest filozofije kao osebujni i dosljedni filozof koji se suprotstavljao tradicionalnim oblicima mišljenja.
Njegova borba za slobodu individualnog mišljenja i djelovanja, njegov hrabri stav spram prezivjele filozofske I znanstvene tradicije osebujna je karakteristika ovog, slobodno bismo mogli reći, jednog od vodećih renesansnih mislilaca. Stoga ne iznenađuje da u svojoj borbi sa autoritetima, a za autonomiju filozofskog znanja i slobodu mišljenja on učenje koje se pokriva tradicijom i starim autoritetima naziva nazoviučenjem. I kao da nam ponavlja Mateja : "Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog".

iz moje knjige VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php