slika: digital art

DUBROVAČKA RAŠTIKA I KINESKI KUPUS ILI PRIČA O TOME KAKO JE MARKO POLO HRVAT

Bijaše se dogodilo da se ja oženim Boženkom Sušil, jer imadoh jednu lijepu biblioteku u Zagrebu koja bijaše mojom priručnom bibliotekom. Ali se isto dogodi da se sa vremenom ta biblioteka raspe na sve strane pa kod moje sestre ostadoše samo još nekoji primjeci rijetke knjige. I tako se ja oženim gospođom Sušilo, a ona mi za uzvrat dobavi ostatak bibiloteke u Adelaide. Na taj način spasiše se nekoje knjige, sveukupno negdje oko 250 primjeraka što je činilo negdje oko 10 do 15 % cijele zbirke. Ali kako počesto naši ljudi misle u smislu jednostavne i neposredne koristi to je i ta gospođa Sušilo smatrala da bi možda bilo dobro da investira u mene kako bi joj se to na neki način višestruko vratilo0 jer je tobože Australija zahvalna za to.

Tako se gospođa Sušilo zaljubi u mene i velim ja njoj jedared: "Hajde, draga Boženka, ja volim dubrovačku zelenu minjestru pa mi dobavi sjemenje dubrovačke raštike pa ćemo ga posaditi negdje u mom vrtu pa ćemo imati zelene minjestre." i ona rekne odmah: "Hoću". "Ali, velim ja njoj, ‘’pripazi na to sjemenje jer su vlasti ovdje stroge pa nije sa njima lako izaći na kraj ukoliko se radi o tuđem sjemenju, jer Britanci ne vole da im se donosi ovdje ista što bi bilo druge vrste od prirodne australijske flore." i ona me posluša pa jednu vrećicu sjemenja dubrovačke raštike stavi sasvim na dno jednog njenog velikog kofera pa tako na putu od Hrvatske do Adelaidea bude sigurno sakrivena i ta raštika dođe do mene. I ja sam čekao možda i jedno mjesec dana pa kada malo ohladi posadim ja tu dubrovačku raštiku u nekoje moje kućne zemljane posude.

Ja sam čekao neko vrijeme, niknu mladice, pa sam onda to zaljevao, ali nikako da sjemenje dođe do rasta. I na koncu skoro odustah, a ono raštike što je i niklo presahne i ja se nakon nekog vremena sjetim moje bivše žene Alice Rex pa je nazovem telefonom pa joj velim: "Evo, Alice ima jednu sortu jako finog dubrovačkog kupusa. Bi li mogla ti sjemenje toga kupusa posaditi na jesen u svom vrtu.?", a ona veli: "Mogu". Pa ja sjutradan zovnem moga Ezru, on dođe kod mene, a ja mu velim: "Evo, sine, imam sjeme jednog dubrovačkog kupusa pa ga daj mami i neka ga posadi pa ćemo imati na jesen dubrovačke zelene minjestre, ako ništa drugo." i on dadne to sjeme svojoj mami, ona ga na jesen posadi i za nekoje kratko vrijeme nikne taj kupus nasred njenog backyarda.

"Evo Zlatane ja sam uzgojila onaj tvoj kupus." "Pa kakav je?" zapitam je ja, a ona na to: "Pa mogu ti reći da je jako fini, veliki." A ja joj onda rekoh: "Baš lijepo pa ću ovih dana navratiti do tebe pa ćemo imati zelene minjestre."
Međutim se nekako dogodi da ja baš tijeh dana imadoh neku želju za nekim domaćim jelom od neka slatka kupusa pa ja navratim u jedan fruit and veg da razvidim kupus. I gledam ja taj kupus, a ono raznih sorti, a među njima i neke kineske sorte i vidim ja jednu kinesku vrstu svijetlozelene boje neobično mekanog kupusa, ali je čitava morfologija toga kupusa bila jako slična mojoj raštiki. Jer u oba slučaja riječ je o dugoj stapci na kojoj se razvija karakterističan oblik kupusnog lista.

Zamislim se pa sam mislio neko vrijeme pa se opet javim mojoj bivšoj ženi: "Hajde, Alice, reci mi tako ti Boga kakav je taj moj dubrovački kupus?" A ona veli: "Pa veliki je samo su ga neke bube napale pa ga cijelog izgrizle, a sa donje strane lista ima nekih čudnih bijelih crvi…"

"Ma ne pitam te to draga Alice, nego koje li je boje?" A ona na to: "Pa tamnozelene". A onda ja opet: "Pa ako bi ga ti mogla usporediti sa nekim kineskim kupusom, bi li možda našla neke sličnosti?" "Pa bih, veli ona, ima jedan svijetlozeleni mekani kineski kupus i mislim da je njemu slična ta tvoja raštika."

A ja joj onda velim:"Pa vidiš, to što je tako velik i što je tamnozelene boje to je možda iz evolutivnih razloga jer se i meni cini da je riječ o istoj vrsti, ali je tamo kod nas u Dubrovniku faktor sredine i podneblja drugačiji pa se taj kupus drugačije i razvijao tijekom stoljeća jer mi u biologiji i botanici moramo računati možda ponajviše i na te faktore okoliša, a ne samo genetike."

A ona mi na to veli: "Pravo kažeš, Zlatane, i ja isto tako mislim." I meni pravo bi drago da naiđoh na istomišljenika, "Ali, nastavim ja, imade i još jedan moment jako značajan, a taj je da je poznato da su Hrvati tamo negdje od 11. stoljeća nadalje kao i u slučaju Marka Pola dospjeli i do Kine pa mi se sve čini da je i taj Marko Polo dospio do Kine kako i zapisuje u svojim putopisima, ali nije samo Venecijanskom duždu pokazao papirnati novac pa je tako kulturna Europa prvi put upoznala svoju monetu, nego je i Hrvatima donio kupus pa ja danas jedem zelenu minjestru sa pršutom.

Dakle, čini se da nam je Marco Polo Hrvatom i da ta njegova kuća u Korčuli doista jeste njegova rodna kuća pa mi se čini da su mnogi bili u zabludi kada su govorili i pisali da je Marco Polo rođen u Veneciji 1254. Isto tako kako kažu ti ljudi - čitava Azija od Bagdada nadalje prema Istoku -bijaše za Evropljane dugo doba Terra incognita, iako su nam Romani i Grci uvezli iz tih zemalja velike količine svile, začina, riže, parfema. Međutim je Polo uvezao, kako vidiš, i kupus pa Hrvati danas jedu zelenu minjestru sa prišutom, a ne znaju da je raštika kineska."

I Alice se nasmije pa će nekako ovako: "A i ti, Zlatane, svačim se baviš i o svačemu fantaziraš, a nisam li ti lijepo govorila da se primiš kakva korisna posla pa da bude neke vajde od tebe?"

"Jest, draga moja Alice, tu sei una volta di troppo corretto, ali sam i ja jer sam ti od ranog vremena stalno govorio da zapravo ne znaš gdje ziviš." I ona spusti slušalicu telefona ljuta na mene jer i ovoga puta rekoh istinu.

USPOREDIVANJE DUBROVAČKE RAŠTIKE SA KINESKIM VARIJETETIMA

Usporedivanje dubrovačke raštike sa kineskim varijetetima pokazalo je da je riječ o jednoj te istoj vrsti kupusa samo što pretpostavljaju dva različita lokaliteta. Naime, nakon iscrpnih usporednih istraživanja uspostavio sam da je moguće dubrovačku raštiku vjerno usporediti sa jednom vrstom onoga što Kinezi ovdje zovu ‘’brokly’’ koja je također jedna specifična vrsta kupusa. Tako su ta moja istraživanja pokazala da je u pogledu morfologije oba ova varijeteta moguće usporediti na način da je riječ o posve istoj vrsti neobične sličnosti samo što za dubrovačku raštiku vrijedi evolutivni razvoj na specifičnom lokalitetu Dubrovnika od možda kojih 8 stoljeća.

Naime, za pretpostaviti je da je Marko Polo prvi donio sjemenke ove kineske vrste kupusa u dubrovačke krajeve sredinom 13. stoljeća s obzirom na činjenicu da je bio prvi istraživač Kine i Dalekog istoka iz Europe koji je obišao ove krajeve. Isto tako u pogledu boje riječ je o gotovo istoj nijansi zelene boje kod kupusnog lista koji se karakterističnim oblikom pravilno oblikuje uz dugu profinjenu stapku. A to onda postavlja dodatna pitanja i dodatna objašnjenja o porijeklu Marka Pola s obzirom da talijanska i hrvatska strana imaju već jako dugo sporova u tome.
Tako su moja istraživanja dodatno pokazala da je Marko Polo možda rođen u Dubrovniku ili možda u njegovoj okolici s obzirom da je dubrovačka raštika iz toga kraja, ali da je također vrlo vjerojatno talijanskog porijekla s obzirom na talijansko porijeklo njegova prezimena, jer je istina da Hrvati nemaju takva prezimena.

Do sada je hrvatska strana držala da je Marko Polo rođen u Korčuli što je možda jednim dijelom moguće s obzirom da i taj kraj gravitira Dubrovniku i Dubrovačkoj Republici gdje je otok Korčula bio njenom sastavinom. Isto tako ova usporedna istraživanja postavljaju i neka čisto biološka pitanja, a to su pitanja adaptacije i razvoja jedne biološke vrste koji su isključivo bili vezani za drugačiji okoliš nego što je to bio slučaj dok je ova biljka bila kineska vrsta dakle pitanje determimacija okoline i klime na biološke vrste pa je moj primjer to vjerno pokazao kao točno i da je kod dubrovačke raštike razvoj od otprilike 8 stoljeća doveo do toga da se varijetet razvija u karakterističnom pravcu tako da je danas kupusni list gotovo dva puta veći i također deblji, nego što je slučaj sa originalnim primjercima.

HRVATSKA ISTRA

Istra je najveći poluotok i najnaseljeniji kraj istočnojadranskog primorja. Od kopna je odvojena planinama tršćanskog krasa i Cicarije, a dijeli se na tri geografska područja: sjeverni - brdoviti rub zove se Bijela Istra, niska pobrđa Siva Istra i otvorene niske zaravni - Crvena Istra. Rimski izvori iz 3. stoljeća zovu tamošnja plemena Istrima ili Histrima, Japodima i Liburnima. Svoja naselja izgrađivali su Rimljani na mjestima ranijih gradova, a podizali su i svoje kolonije: Colonija Pietas Julija - što će reći Pula, vojnička i trgovačka baza Tergeste - što će reći Trst, Porentium - Poreč, Colonija Julija Albona - što će reći Labin. Rimljani su gradili i dobre ceste kao što je npr. Bila Via Flavia od Trsta do Pule.

Na smjeni 6. i 7. stoljeća započinju provale južnoslavenskih plemena u Istru. Papa Grgur i žali se 600. godine da su Slaveni doprli do Istre, pred vrata Italije. Nakon 2. stoljeća doslo je do druge veće i vaznije kolonizacije Slavena u Istru, međutim, sve tamo negdje od 10. stoljeća Franci vladaju zemljom uvodeći u Istru svoj feudalni sistem i u svezi s tim dovode Slavene koji će kao kmetovi obrađivati zemlju. Od posljednje četvrtine 11. stoljeća njemački su carevi podijelili markgrofoviju Istru u nasljedni feud različitim obiteljma njemačkog porijekla i to je imalo kao posljedicu stanovitu germanizaciju stanovništva Istre osobito od 10. do 13. stoljeća. U naročito teškom položaju bili su Slaveni jer su se morali braniti od germanskog elementa na feudima i od romanskog elementa u gradovima.

Mleci su se manje upletali u poslove Istre do 2. Polovice 12. stoljeća kada mletacki dužd uzima 1150.g. naslov Totius Istriae dominator – gospodar čitave Istre, a osobito se Mletci upliću u poslove Istre u 13. stoljeću nadalje.
Cijelo to razdoblje ispunjeno je mnogim borbama i patnjama naroda Istre do 2. polovice 13. stoljeća kada gradovi redom padaju pod mletačku zaštitu pod prisilom ili samovoljno: Poreč 1267., Umag 1269., Buje i Novigrad 1270., Motovun 1278., Kopar 1279., Rovinj i Piran 1283., Milje 1288., Pula i Vodnjan 1331., a Trst je već Mletcima položio zakletvu vjernosti 1202., dakle, više od 100 godina ranije.

Tako su Mleci dobili izravnu vlast nad istarskim poluotokom i uporište za daljnja prodiranja. Ova je vlast pogodovala useljavanju Slavena tako da su u 16. stoljeću započele velike migracije južnoslavenskog elementa u svezi sa turskim prodiranjem te prebjezi iz Hrvatske, Dalmacije, Bosne, Srbije, Albanije i Grčke među kojima i Vlasi traze utočište na istarskom poluotoku. Mirom u Požunu, a to će reći Bratislavi, 1805. godine Istra je došla pod Francusku i pripojena je kraljevini Italiji kao Istarski departman kojim je upravljao prefekt u Kopru, a mirom u Sonbrunu 1809. godine, Napoleon Istru uklapa u jednu cjelinu kao jednu od 7 pokrajina Ilirske provincije.

Kasnije, u vrijeme Meternicha, kulturni, politički i javni život je u znaku prevalsti Talijana. Talijanski jezik upotrebljava se u sudovima i upravi, a talijanska inteligencija i građanstvo okuplja se oko časopisa La Favilla i L`Istria.
U Hrvata se javljaju tek slabi odjeci književnih nastojanja zagrebačkih Iliraca, međutim što je fakat veoma značajan za cjelokupnu daljnju povijest naše Istre, jest da je većina stanovnistva hrvatske i slovenske narodnosti, više od 2/3.
Međutim, na izborima za austrijski Parlament nakon Martovske revolucije 1848. izabrana su 4 talijanska i samo jedan hrvatski zastupnik. Protiv političke prevlasti razvijene talijanske gospode pod vodstvom nacionalne liberalne stranke i njezine politike potalijančivanja, Hrvati i Slovenci poveli su organiziranu borbu za nacionalnu ravnopravnost.

Tako se od sredine 19. stoljeća naša hrvatska inteligencija i slovenska braća okupljaju oko časopisa ‘’Naša sloga ‘’1870., društva Edinost 1878., osniva se političko društvo za Hrvate i Slovence 1902. Međutim, s druge pak strane Talijani se snažno odupiru tim nastojanjima pa oni osnivaju 1874. Sicieta Politca Italiana, društvo Pro Patria, Lega Nazionale, Asociazione Patria, a Hrvati opet u Pazinu 1899. otvaraju prvu hrvatsku gimnaziju.

U studenom mjesecu 1918. godine u doba i svjetskog rata, talijanska je vojska okupirala Istru i odmah su počeli progoni i potalijačivanje Hravata i Slovenaca i napadaji na njihove političke i kulturne ustanove. Nakon Rapalskog ugovora Istra je pripala Italiji. Još prije dolaska na vlast u Italiji 1922. godine , talijanski ekstremisti dominirali su u Julijskoj krajini i terorizirali su Hrvate i Slovence i talijnske radnike. 1923. hrvatski i slovenski jezik je zabranjen u upravi, 1925. u sudstvu, 1923. reformom je uništeno hrvatske skolstvo, od 1927. godine talijaniziraju se prezimena , a od 1928. Godine osobna imena, a 1929. godine zabranjene su hrvatske I slovenske novine. U to doba zapocela je masovna migracija Hrvata I Slovenaca te se racuna da je u tom razdoblju iz Istre iselilo više od 30000 ljudi. Za vrijeme II svjetskog rata hrvatski rodoljubi donose odluku 1943. God . o priključenju Istre matici Hrvatskoj i tako je i danas, ali vi tu povijest dobro poznajete pa je nije potrebno ovdje sada ponavljati.

iz moje knjige VELIKA IMENA HRVATSKE ZNANOSTI I FILOZOFIJE

http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic24.php